Piše: Alija DŽOGOVIÆ

Još davno, u I/II vijeku nove ere, rimski istorièar Apij (v. Mustafa Imamoviæ: Historija Bošnjaka), koji mora da je bio izuzetno znaèajan pisac onoga vremena, jer njegovi potomci nazvaše najljepšu ulicu u centru Rima Via Apija, zapisao je ime Bosna - svakako u fonološkom liku aktuelnog jezika onoga vremena. Takoðe, vizantijski car i pisac Konstantin Porfirogenit, sredinom X vijeka, u svom djelu “O narodima’’ (‘’De administrando imperii’’) zapisao je ime Bosna, i Usora, kao i ime naroda koji je ove oblasti nastanjivao, te i njegove susjede, u strukturalnoj varijanti svoga jezika.
Krajem XII vijeka, bosanski ban Kulin svojom Poveljom Dubrovèanima potvrðuje ime geografskog pojma i države Bosna, a time i ime jezika svih Bošnjaka odnosno bosanskog jezika. A onda, tokom narednih stoljeæa, mnogi pisci, hronièari, putopisci, vladari, vjerski dostojanstvenici iz ovih i susjednih oblasti i država bilježili su ime Bosna, ne samo kao hidronim // toponim (ime rijeke i ime države) veæ i njen antroponimski derivat; impresivno su isticali ljepotu bosanskog jezika (kao ‘’lijepi jezik dobrih Bošnjana’’, i sl.). U usmenoj i pisanoj tradiciji s osobitim žarom afirmisano je etnièko ime Bošnjak i ime jezika ovoga naroda - uvijek u pozitivnoj konotaciji kako u poetskom tako i u administrativno-politièkom diskursu. A u vrijeme Osmanske Carevine ovaj jezik je bio i jedan od diplomatskih jezika na Porti, a ne neki drugi iz grupe južnoslovenskih jezika - kako je insinuirano u nebesko-romantièarskoj istoriografiji. Zapisi o Bosni, Bošnjacima i bosanskom jeziku potvrðeni su i na mnogim steæcima bosanskohercegovaèkih (ali i sandžaèkih - prema najnovijim istraživanjima) bogumila - “dobrih Bošnjana’’, te kasnije u svim zapisima i djelima pisaca alhamijado književnosti Bosne i Hercegovine i Sandžaka (vrlo impresivno u poetici novopazarskih, užièkih, bjelopoljskih, pljevaljskih alhamijado stvaralaca), zatim u svim poetskim oblicima usmene bošnjaèke tradicije, u nauènim djelima i djelima novije bošnjaèke literature i istorije kulture.
Èinjenica je da trajnost lingvistièkih supstrata otkljuèava sva vrata najstarije istorije i najstarijih kultura, pa i onih u Sandžaku u kojem žive Bošnjaci, i drugi narodi. Dakle, istorijske èinjenice potvrðuju da je jezik sandžaèkih Bošnjaka bosanski odnosno bošnjaèki - kao njegov alternant, isto onako i onoliko kakav je u matiènoj državi Bosni i Hercegovini. To je onaj lijepi jezik ‘’dobrih Bošnjana’’ koji kao istorijska i kulturna tekovina traje neprekidno od Povelje bana Kulina do danas. Za ovaj jezik Radoslav Katièiæ, hrvatski lingvista, sa nauènom sigurnošæu i autoritetom je rekao (u èasopisu ‘’Jezik’’ br. 35 / 1987): ‘’…naziv jezika po imenu naroda izrièe nešto po sebi jednostavno i oèito: postoji narod i taj narod ima svoj jezik’’. O ljepoti bosanskog // bošnjaèkog jezika i njegovoj poetskoj semiotici i govornoj fleksiji i funkcionalnosti oduševljeno je pisala književnica Isidora Sekuliæ (v. Bosanski jezik, govor i stil, 1941): “Jezik Bosne, to je jedna kolektivna umetnost èiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo èudo prošlosti, nego je i èudo sadašnjosti.’’
Jezik Bošnjaka Sandžaka, dakle bosanski // bošnjaèki, ima svoju autentiènost u djelima sandžaèkih pisaca: Æamila Sijariæa, Muhameda Abdagiæa, Ragipa Sijariæa, Zaima Azemoviæa, Marufa Fetahoviæa, Husa Bašiæa, Safeta Sijariæa, Hoda Katala, Semihe Kaèar, Bele Isoviæ Džogoviæ, Omera Turkoviæa, Ismeta Rebronje, Rasima Æelahmetoviæa, Murata Baltiæa, Jasmine Mekiæ - Meðedoviæ, Edite Dautoviæ, Šabana Šarenkapiæa, Mevlude Melajac, Zihnije Buliæa, narodnog pjevaèa Džemaila Arnautoviæa, osobito i do najviših jezièko-folklornih visina u epici Avda Meðedoviæa (sandžaèkog Homera), Æor Husa Husoviæa, Murata Kurtagiæa, Ašira Æoroviæa, Kasuma Rebronje, a prvenstveno u govoru naroda Sandžaka.
Ulaženje u detalje nije namjera ovoga rada veæ samo njegova generalna retrospektivna vertikala i historijska dijahronija u funkciji informacije za onaj auditorij koji je još u dilemi i kojem su ime ovoga naroda i njegov jezik nepoznanica i nesigurnost.
Isto onako i onoliko koliko su Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci, Crnogorci, Bugari, i drugi balkanski narodi, i Bošnjaci su imali svoju književnost na narodnom (bosanskom) jeziku. Iamali su i svoju pisanu književnost i pisanu tradiciju - ukljuèivši i one uèene pjesnike koji su pisali na turskom, persijskom i arapskom i teèno govorili ove jezike velikih civilizacija i literatura, što je dovoljna potvrda da Bošnjaci nisu bili nepismen narod veæ naprotiv vrlo pismen i afirmisan dobrim djelima svih ondašnjih književnih vrsta i žanrova.

Za stavljanje govorā // jezikā iz okvira štokavskog dijalekta pod jedan (srpski) imenitelj najviše je èinio (i uèinio) Vuk St. Karadžiæ, i njegovi nasljednici kasnije, formulišuæi i uspostavljajuæi velikosrpski jezièki, kulturološki i nacionalni (i nacionalistièki) program, iz kojeg su kasnije proizilazili “Naèertanije’’ Ilije Garašanina pedesetih godina XIX vijeka, Program o iseljavanju Bošnjaka i Albanaca u Tursku koji su saèinili Vasa Èubriloviæ i Ivo Andriæ u organizaciji Srpskog kulturno-prosvetnog kluba pred Drugi svjetski rat, Program o etnièki èistoj Srbiji Stevana Moljeviæa i Dragiše Vasiæa, te Memorandum SANU osamdesetih godina XX vijeka. U ovom kontekstu su i velikosrpske aspiracije na teritorije od Soluna do Karlobaga i dalje do Graca i Beèa, te na sjeveru do Budima i istoèno do Temišvara i Vidina. Ovome se može dodati i romantièarska opsesija vaskrsavanjem vizantijskog carstva pod maèem Srbije i uspostavljanjem srpske prijestolnice u Carigradu. Promoteri ovoga velikosrblja bili su neki spisatelji i intelektualci tokom XX vijeka, i najzad oni okupljeni oko tzv. ‘’Bele ruže’’ koja je u vrijeme ovih zadnjih ratova zapreèavala prolaz na relacijama više Ðerdapa brodovima da plove Dunavom. Sve je bilo u funkciji srpstva i svetosavlja èiji su transparenti bili ‘’Srbi sve i svuda’’, srpske su zemlje tamo gdje se nalazi makar jedan srpski grob, Srbi su najstariji narod na svijetu (up. Milja Vujanoviæ, Relja Novakoviæ, V. Šešelj, i dr.), Srbi su nebeski narod, i Bog je Srbin, svete srpske zemlje itd. Bošnjacima se prijetilo odsijecanjem prstiju, pisani su romani genocidne poruke (‘’Nož’’ - Vuk Draškoviæ) i tzv. ‘’studije’’ nacional-šovinistièke propagande (‘’Srbi i Šiptari’’ - Novica Vojinoviæ).
Indikativno je da sve ove nacionalistièke, velikodržavne i fašistièke komponente potièu još od Save Nemanjiæa i onih njegovih vatopedskih i hilandarskih krmèija (statuta) i drugih spisa i aktivnosti po zemlji Raškoj (Rasciji), što je poslužilo Nemnjiæima da otimaju zemlje drugih naroda po Balkanu i da ih proglašavaju srpskim svetim zemljama.
Jedna varijanta najgore fašistièke ideologije osmišljena je u agresivnom pravoslavlju i njegovom vjerskogenocidnom radikalizmu od XII vijeka do danas, a njegovi interpretatori i realizatori su ekstremno svešenstvo, nacionalistièki intelektualci (pisci, politièari, istorièari, akademici i dr.) i vladari pomuæene pameti.
U ovom genocidnom kontekstu stvorena je ideja o tzv. državnom jeziku, o srboslavlju i Srboslaviji, o etnièkim èišæenjima i pokoljima u ime vjere (‘’srpske vere’’) i srpskohrišæanskog paganizma.

Svoju jezièku reformu Vuk je zapoèeo 1814. godine, da bi veæ 1818. svojim Rjeènikom srpskoga jezika verifikovao dominaciju ovoga jezika nad ostalim južnoslovenskim jezicima i stavio pod isti imenitelj jezik Srba u Šumadiji, Srba u Vojvodini i na Kosovu, zatim jezike svih Bosanaca, Crnogoraca, Hrvata (sem èakavaca i kajkavaca), te Vlaha u istoènim dijelovima Srbije. Ovaj Rjeènik je doživio nekolika izdanja, poslije 1818. godine: 1827, 1854, 1896, 1930, i zadnje poslije 1960.

Cjelokupna Vukova reforma, uz pomoæ notornog austrofila Kopitara i Beèa, odvijala se u kontekstu suprotstavljenih interesa Austrougarske i Rusije i konflikata sa Turskom. Vuk je vješto koristio i jedne i druge i uspostavljao temelje ne samo srpskoj usmenoj i pisanoj kulturi na narodnom jeziku, oponirajuæi nastojanjima crkve, nekih konzervativnih pisaca i aktuelnih predstavnika vlasti u Srbiji, veæ je uspostavljao i osnove za buduæe nacionalistièke i velikosrpske projekte.

Gramatika bosanskoga jezika iz 1890. godine

Hrvatski intelektualci (prvenstveno pisci - Ljudevit Gaj, Ivan Mažuraniæ, Ivan Kukuljeviæ Sakcinski, Stanko Vraz, Petar Preradoviæ i dr.) okrenuli su se kodifikaciji svojega hrvatskoga jezika kao alternaciji Vukovoj reformi. Rezultat svega ovoga je i onaj Beèki dogovor 1850. godine, gdje su se srpski i hrvatski ‘’predstavnici’’ sporazumjeli o jezicima: srpskom i hrvatskom. Dotadašnji jezici (dijalekti) Hrvata èakavski i kajkavski transformisani su u dijalekte drugoga reda u odnosu na rasprostranjenost štokavskog govora kao zajednièkog za Srbe i Hrvate, ali sa vrlo složenim lingvonacionalnim distinkcijama. Hrvatština je poèela funkcionisati isto onako kao velikosrpsko srbovanje - do današnjih vremena. U tom nacionalistièkom zanosu i suprotstavljanju Srba i Hrvata, stradali su drugi narodi (etnièka èišæenja) a njihovi jezici i kulture su ignorisani ili posrbljavani i pohrvaæivani. Nekako skoro da su izdijeljena i narjeèja - ekavsko i ijekavsko, kao dvije varijante: zapadna i istoèna (ili zagrebaèka i beogradska). Ikavskom govoru oduzet je imunitet standarda.
Beèki dogovor 1850. godine nije uspio da pomiri vjekovne svaðe izmeðu Srba i Hrvata. I jedni i drugi pomjerali su etnièke i jezièke granice - jedni prema zapadu, drugi prema istoku.
U Beèu se razgovaralo o nekim opštim lingvistièkim problemima, koji su inaèe bili realnost, ali do jedinstvenog pravopisa i gramatiènosti nikada nije došlo. Na jednoj strani Beliæeva lingvistièka škola temeljena na Vukovim idejama, na drugoj Boraniæeva temeljena na Gajevom jezièko-pravopisnom konceptu.
Novosadski dogovor 1960. godine bio je ponovljeni Beèki dogovor, ali su i ovoga puta razlike ostale iste i nepremostive, sve do pobune Srba i Hrvata poèetkom devedesetih godina XX vijeka koje su rezultirale genocidom. Srbi su verifikovali svoj srpski jezik, Hrvati svoj. Slovenci su se nekako izvukli, Makedonci takoðe. Najveæi ceh su plaæali Bošnjaci i Albanci - sve dok su se izborili za svoju samobitnost. Bošnjaci, koji su imali svoju istoriju, kulturu, tradiciju, jezik - još od vremena onih ‘’dobrih Bošnjana’’ i bana Kulina izborili su se za svoj jezik i svoje nacionalno ime Bošnjak. Konaèno, Srbi i Hrvati morali su to priznati. Sada, u korpusu ukupne bošnjaèke kulture i istoriografije predstoji ‘’proèišæavanje’’ svega onoga što je Bošnjacima nadodavano, odnosno vraæanje onog što im je oduzimano.
Nisu Srbi i Hrvati “sve i svuda’’. Ako im se obiènom osnovaèkom raèunicom oduzmu Bošnjaci (tobožnje poturice), Vlasi, Romi, Aromani, Arumuni, poslovenjeni Srbljaci (raniji naziv za Vasojeviæe odnosno za Crnogorce vlaškog porijekla) i poslovenjeni Iliri, onda æe Srba, Crnogoraca i Hrvata biti onoliko koliko ih ostane.
Neki još lamentiraju za srpskohrvatskim // hrvatskosrpskim ‘’jezikom’’ - novosadskim lingvistièkounitarnim kompozitom kao projektom politièke prisile nad prirodnim jezicima. Ipak, oni moraju poæi do Beograda i Zagreba i zamoliti Srbe i Hrvate da se izmire, a po moguænosti i da zakažu još jedan pravopisno-jezièki dogovor - pa makar na Mjesecu. Ovoga puta bi obavezno morali pozvati lingviste Bosne i Hercegovine i Crne Gore, ali i one iz Sandžaka i šarplaninske jezièke izoglose - da oslušnu šta se to tamo radi.
Slobodna upotreba jezika naroda i nacionalnih zajednica osnovni su demokratski principi svremenog društva i primarni standardi svih meðunarodnih dokumenata - deklaracija i konvencija.
Novosadski dogovor je iskuljuèivao postojanje bosanskog i crnogorskog jezika, a neke dijalekte je neprirodno uklapao u tzv. jezièke varijante i politièke mape. Dijalektološka karta danas je, meðutim, drugaèija. Ranije dijalekatske i jezièke granice su se promijenile. Njihove izoglose i aree dobile su nova nauèna tumaèenja - bazirana na nepolitièkom jezièkom materijalu.
Pisci, svrstani u varijante - zapadnu ili istoènu, i u državne etnikone (srpski, crnogorski, hrvatski), revolarizovani su i vraæeni svojem jezièkom i nacionalnom stablu (Mehmed - Meša Selimoviæ, Osman Ðikiæ, Musa Æazim Æatiæ, Skender Kulenoviæ, braæa Dizdar, Zija Dizdareviæ, i dr.).
I ono narodno lirsko i epsko blago, i njegov jezik, vraæeni su narodu u kojem su nastajali i kojem pripadaju.

Vuk i njegovi istomišljenici vodili su u Srbiji, i oko nje, borbu za afirmaciju narodnog jezika i usmene narodne tradicije, što je nauèno promovisano i knjigom ‘’Rat za srpski jezik i pravopis’’ Ðure Danièiæa (izd. 1847.). Vukova reforma jednom svojom nacionalistièkom komponentom (onom ‘’Srbi sve i svuda’’) našla je pedesetih godina XIX stoljeæa, i dalje tokom XX, ne samo jezièku potvrdu veæ i nacionalistièku, i genocidnu, u djelima kao što su Njegošev “Gorski vijenac’’ (ona ‘’Istraga poturica’’ prva je literarna potvrda etnièkog èišæenja, meðunacinalne i meðuvjerske mržnje i pokolja koji su slijedili tokom tri stoljeæa - do danas), zatim u nekim pjesmama Branka Radièeviæa (fragmenti iz “Ðaèkog rastanka’’) i Ðure Jakšiæa (“Otadžbina’’) , u djelima Janka Veselinoviæa (“Hajduk Stanko’’) , kao i u srpskim epskim pjesmama, te u crnogorskoj i hrvatskoj epici. I posebno u novijoj književnosti u djelima Iva Andriæa. Sa one druge strane - hrvatske, etnièka i vjerska mržnja utemeljene su u spjevu Ivana Mažuraniæa (“Smrt Smail-age Èengiæa’’). Crnogorsko usmeno i pisano pjesništvo bavilo se samo guslanjem o odsijecanju glava, ‘’viteškim pjaèkanjem i plijenjenjem ovaca, otmicom bula, istragama poturica - sve po programu pjesme ‘’Onam’, onamo, za brda ona’’ i “Balkanske carice’’, kao i naricaljke “Æeraæemo se još’’ Matije Beækoviæa. Ovoj genocidnoj poetici mogu se pridodati i hajduèki ciklusi paljanskih odmjetnika. Èinjenica je da su neke knjaževine nastajale iz hajduèije i da je njihova ‘’šumska etika’’ ostala do danas glavna literarna tematika. Dobrica Æosiæ je nešto posebno - vitez hajduèkog srca u borbi s vetrenjaèama od urednika ‘’Mladog borca’’ do oèuha nebeske nacije (Ova nacija je imala više otaca - od Vatopeda do Haga).

Vuk je, kao veliki nacionalista, smislio one formulacije o srpskom jeziku i srpskoj usmenoj i pisanoj tradiciji - kao jedinoj i dominantnoj u odnosu na kulture ostalih naroda i nacionalnih zajednica.
Prvo, sve je stavljao u korpus srpske etnogeneze (imena naroda, njihove govore, dijalekte i narjeèja, tradiciju i kulturu, pisce drugih vjera i etnièkih pripadnosti imenovao srpskim, prepravljao jezik nekih narodnih tvorevina - npr. u sevdalinkama, baladi ‘’Hasanaginica’’, pjesmi ‘’Sunèeva ženidba’’, narodnim prièama, legendi o Aliji Ðerzelezu, i dr.), mijenjao imena liènosti u nekim pjesmama i prièama i upisivao srpska: Fata // Kata (‘’Lepa Kata iæindiju klanja’’), Ajkuna // Anðelija (u epskim pjesmama), Mejra // Mara (‘’Bosa Mara Bosnu pregazila’’), Mujo // Jovo (‘’Vjetar ružu niz polje nosaše’’), Alija Ðerzelez // sveti Nikola (u narodnim legendama), mijenjao imena kazivaèa i pjevaèa, i sl.
(Ovaj diskurs može biti tema jednog posebnog rada).
Drugo, istoènohercegovaèke govore Vuk je proglasio srpskim književnim, iako je u ono vrijeme u cijeloj Hercegovini bilo dominantno muslimansko bošnjaèko stanovništvo i da je ova istoènohercegovaèka varijenta ustvari jezik Bošnjaka Bosne i Hercegovine.
U ovom kontekstu treba reæi, da su šumadijski i vojvoðanski govori ‘’dodati’’ i ukljuèeni u srpske govore sa ‘’Vukovom hercegovaèkom komponentom’’.
I treæe, formulaciju “Piši kao što govoriš, èitaj kao što je napisano’’ Vuk je preuzeo od njemaèkog gramatièara Adelunga koji je usmjeravao njemaèki pravopis ka fonetskim principima (odnosno neetimološkim), drugaèijim nego što je kod Francuza i Engleza.

Bosanèica u rukopisu

Vukova pravopisno-fonetska formulacija nije se odnosila na bosanski jezik, jer je njegova narodna struktura bila u govornoj i literarnoj funkciji od najstarijih pisanih spomenika i zapisa i tokom njegove istorijske evolucije i afirmacije - sve do danas. Narodna komponenta ovoga jezika bila je dominantna i u vrijeme turske vladavine, u Bosni i Hercegovini bila je u funkciji službenog jezika, a duže vrijeme i u diplomatskoj funkciji na Dvoru turskih careva. Fleksibilnost ovoga jezika ogleda se i u njegovoj prirodnoj jezièkoj sposobnosti da u svoj veliki bosanski // bošnjaèki glosarij ‘’apsorbuje’’ mnoge orijentalizme (turske, arapske, persijske rijeèi - ne samo fleksivne prirode veæ i one aglutinativne) i da ih inkorporira u gramatièke kategorije bosanskoga jezika i njegove sociolingvistike.
Vuk i njegovi sljedbenici negirali su istorijsku realnost bosanskog jezika, i sve njegove usmene i pisane vrijednosti ukljuèivali u korpus srpskog jezika i njegove istorije. S tih razloga je i veliki njemaèki pjesnik Gete bio u zabludi imenujuæi srpskom onu lijepu baladu o pleminitoj Hasanaginici. Istu sudbinu imala je i pjesma o Omeru i Merimi, kao i cjelokupno usmeno stvaralaštvo Bošnjaka. Prisvajali su ga Srbi i Hrvati, a u oblasti Šar-planine, kao i u oblasti Kuksa u Albaniji, jezik i usmeno stvaralaštvo tamošnjih Bošnjaka prisvajali su Srbi i Makedonci.

Još prije Vukove reforme, Dimitrije Obradoviæ Dositej je pisao o srpskom jeziku i potrebi uvoðenja u književnost njegove narodne varijante, jer ‘’kakve koristi imamo od jezika koji jedva jedan od deset hiljada kako valja razume’’. U ovom jezièkom diskursu Dositej piše i o Bošnjacima, u ovakvoj interpretaciji - da æe Bošnjaci biti Bošnjaci dok Turci vladaju ovom zemljom, a poslije æe biti ono što su bili njihovi preci. Dositej je oèito ovim motivisao Vuka i sve druge velikosrbe da svoje nacionalistièke aktivnosti usmjere protiv Bošnjaka i svih muslimana na Balkanu. Ipak, stvarnost je bila, i ostala, drugaèija.

Poslije Berlinskog kongresa 1878. godine, nacionalna pozicija Bošnjaka i status njihovog jezika anulirani su genocidnim metodama, i posebno poslije balkanskih ratova i poslije oba svjetska rata.
Berlinski kongres oznaèio je sve prethodne i buduæe genocide nad Bošnjacima, Albancima, Romima, Turcima, Vlasima (u Istoènoj Srbiji), Maðarima i Rumunima (u Vojvodini), Makedoncima, kao i etnièkim grupama u novonastalim balkanskim državama. Posljedice Berlinskog kongresa su etnièka èišæenja u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji (genocidi u Nikšiæu, Podgorici, Kolašinu, Spužu, Šahoviæu i Lever Tari, Užicu, Nišu, kao i u mnogim mjestima u Sandžaku).
U svim Jugoslavijama Bošnjaci su nacionalno imenovani èitavom skalom odrednica, bez njihove kolektivne volje, kao na primjer: poturice, Turci, Balje, Isakovci, Muhamedovci, Srbi // Hrvati muhamedanskog zakona, Srbi // Hrvati muslimanske vjeroispovjesti, islamizirani Srbi // Hrvati, neopredijeljeni, Srbi // Crnogorci // Hrvati // Makedonci // Muslimani (1974), i najzad odrednicom Bošnjaci (svojom voljom). Bošnjaci u oblasti Gore, Župe, Podgora i Prizrena, kao i oni preko bivše državne granice (oblast Kuksa) imenovani su još i odrednicama: najstariji Srbi (a njihov jezik kao najstariji srpski, odnosno kao dijalekat srpskog jezika), kao Goranci // Gorani (što je geografski pojam, a ne etnièko-nacionalni), te kao Makedonci (a njihov jezik makedonski), i sl. (ponekad i kao Torbeši, Šopovi, Boškaci, Šarplaninci - najèešæe u govornoj komunikaciji).

Poslije Prvog svjetskog rata u Jugoslaviji su ozvanièeni jezici: srpski, hrvatski i slovenaèki. Beliæevim pravopisom (i njegovom lingvistièkom školom) s poèetka èetvrte decenije XX vijeka verifikovana je norma srpskoga jezika, dok je Boraniæevim pravopisom verifikovana norma hrvatskoga jezika. U Sloveniji je to svojim pravopisom uèinio Stanko Škrelj. Beliæev i Boraniæev pravopis bili su aktuelni sve do Novosadskog dogovora (1960. god.). U nacionalne afirmacije srpskohrvatskog // hrvatskosrpskog jezika ukljuèile su se JAZU, SANU, instituti za srpski odnosno hrvatski jezik, mnogi lingvisti i književnici, te kompletna režimska politika.
U prvoj Jugoslaviji negirani su makedonska nacija i makedonski jezik. Makedonci su stavljeni pod odrednicu srpski (starosrpski; ili dijalekti Južne Srbije; up. Beliæeve ‘’Dijalekte…’’). Èak su i prvi slovenski (grèki) misionari Æirilo i Metodije nazivani srpskim apostolima. Danas ih Makedonci nazivaju svojim, a neki nauènici (bugarski) nazvali su ih i grèkim špijunima. Ipak, u svemu ovome objektivna nauka ima glavnu rijeè. Glagoljica i æirilica razlièito su imenovane tokom svoje istorije (up. redakcije oba pisma).
Na teritorijama dominacije srpskoga jezika upotreba latinice bila je sekundarna, skoro fakultativna. Cjelokupna izdavaèka djelatnost, uglavnom, bila je æirilièna ne samo u Srbiji veæ i u Bosni i Hercegovini, Crnog Gori, Kosovu, Vojvodini, Makedonoji. Bukvar je isprogramiran i za nesrpske narode, sa tekstovima i ilustracijama ponižavajuæe konotacije i nacionalistièke edukacije.
Poslije Drugog svjetskog rata, u sklopu globalne revolucije i ideologije rješavana su pitanja nacionalnih sadržaja naroda, narodnosti, etnièkih grupa, vjerskih zajednica, jezika i kultura, ali je sve to usmjeravano pod odrednice velikosrblja i velikohrvatstva. Na filozofskim // filološkim fakultetima formirane su grupe za jugoslovenske jezike i književnosti, ali su se na njima izuèavali uglavnom srpski i / ili hrvatski književno-jezièki sadržaji. Identitet, tradicija, književno-jezièka kultura, istorija Bošnjaka integrisane su u srpske odnosno hrvatske (i crnogorske) nacionalne kulture pod geslom socijalistièke unitarizacije, ateizacije, internacionalizma i ‘’viših ciljeva’’. Promovisana je i ideja o jugoslovenstvu, kao mamac za etnièka i nacionalna poništavanja naroda nesrpske i nehrvatske prošlosti. Kreatori ovih socijalistièko-nacionalnih projekata sjedeli su u komitetskim foteljama u Beogradu, Podgorici i Zagrebu, i u lokalnim partijskim komitetima po šemi ‘’odozgo dole’’.

Novosadski “pravopisni dogovor’’ ustvari je bio politièki dogovor izmeðu Srba i Hrvata. Organizovale su ga dvije Matice i dvije Akademije nauka (po direktivi aktuelnih politièara i politièke vrhuške), s motivacijom kulturno-jezièkog približavanja Srba i Hrvata. Drugi narodi i nacionalne zajednice niti su konsultovani niti su njihovi predstavnici (nauèni radnici, pisci, politièari) pozvani. Zvanièan rezultat Novosadskog dogovora bio je kodifikacija i afirmacija zajednièkog (jedinstvenog) pravopisa Srba i Hrvata - odnosno verifikovanje jedinstvenih pravopisnih normi i književnojezièkih standarda. Dogovorom je promovisan tzv. srpskohrvatski // hrvatskosrpski odnosno srpski ili hrvatski jezik, što je apsurd u svjetskoj lingvistici i korpusu prirodnih svjetskih jezika. Neki lingvisiti ‘’od znanja i politièke podobnosti’’ ukazivali su na strukturu i semiotiku ovih morfema i ‘’bratskih’’ kompozita - na njihovu neodrživost // održivost, nacionalistièku (srpsku i hrvatsku) konotaciju i karakter. Crnogorski jezik i kultura smješteni su u srpski kulturno-istorijski, i nacionalni, korpus. Bošnjaèka kulturna tradicija i jezik gurnuti su jednim dijelom u srpski i drugim dijelom u hrvatski standard. Indikativno je, meðutim, da na Novosadskom dogovoru nije prisustvovao nijedan predstavnik Bošnjaka niti je iz bošnjaèke usmene i pisane literarne tradicije ekscerpirana uobièajena jezièko-pravopisna materija. Sve je, dakle, ostalo u sferi srpskog i hrvatskog književno-jezièkog hermetizma i velikodržavne nacionalkulture.
Raspadom jugoslovenske zajednice, raspao se i ovaj vještaèki pravopisni kodeks - na srpski i hrvatski. Ideja o jedinstvenom jeziku takoðe - na srpski i hrvatski jezik. Iza ovoga uslijedila je, sasvim logièno i prirodno, promocija nacionalnog imena Bošnjak, umjesto svih prethodnih i umjesto neadekvatnih struktura i formulacija Musliman, Bošnjak-Musliman, Jugosloven, i dr. U Gori, Podgoru i Prizrenu bilo je manipulacija da se Bošnjaci ovih krajeva imenuju odrednicom ‘’Muslim-Slavs’’ (nešto kao slovenski Muslimani), Goranci // Gorani (regionalnim imenom - promovisanim i od nekih lokalnih politièara), pa èak i Makedonci // makedonski Muslimani (nuðen im je i makedonski pasoš, odmah).
Nacionalno ime Bošnjak je rezultat istorijskog identiteta jednog velikog naroda na cijeloj teritoriji države Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Crne Gore, Kosova, Makedonije, i u dijasporama (Hrvatska, Srbija, Slovenija, Turska, zapadnoevropske zemlje, Amerika, Kanada, Australija, i dr.). Ovaj narod je predstavljao homogen kolektivitet još od vremena onog rimskog istorièara Apija (koji je verifikovao oblast Bosnu, a time i ime naroda u ovoj oblasti), i dalje u doba bogumila i ‘’dobrih Bošnjana’’ te kroz cijeli srednji vijek - sve do današnjih Bošnjaka. Svoje staro i autentièno nacionalno ime bošnjaèki narod je odbranio borbama i velikim žrtvama tokom svoje dvijehiljadugodišnje istorije. Kulture religija kroz koje je ovaj narod prolazio nisu umanjile nacionalnu semiotiku imena Bošnjak, naprotiv oplemenjivale su ga autentiènim nacionalnim i kulturnim vrijednostima èiji korijeni dosežu do najstarijih ilirskih plemena koja su nastanjivala zemlje na kojima danas žive Bošnjaci. Novija nauèna (istorijska, arheološka, onomastièka, antropološka, sociološka) istraživanja sve više afirmišu ilirsko porijeklo starih Bošnjana - uz moguænost miješanja i simbioza sa drugim narodima kroz svoju dugu istoriju. Èinjenica je, da poslije gubitka nezavisnosti svojih plemenskih zajednica Iliri nisu mogli nestati kao narod veæ su se naturalizovali u one zajednice koje su se formirale na Balkanu u istorijskoj dijahroniji.

Teze o državnim jezicima su vještaèke tvorevine, nelingvistièke i neprirodne. Zato su bile neodržive, raspale su se zajedno sa društveno-politièkim imperijama i imperijama jezika.

Konsolidacijom svojeg nacionalnog imena i svojeg jezika Bošnjaci su afirmisali svoje mjesto u zajednici naroda Evrope, i svijeta. Jezik i tradicija Bošnjaka su dio evropske kulture i njenog nasljeða.
Bošnjaci su uvijek oznaèavani kao pismen narod. Drugaèija mišljenja rezultat su nacionalistièkih negiranja i asimilatorskih programa agresivnog velikodžavlja u prošlosti. Bošnjaci su, sem latinice, nekada imali i svoju bosanèicu (æirilièno pismo reformisano još prije Vuka). Oni su se sa lakoæom služili i arapskim pismom (u školama, administraciji, privatno i u književnoj kreaciji), govorili su, sem svojim bošnjaèkim jezikom, i jezicima susjeda, zatim orijentalnim jezicima (turskim, arapskim, persijskim). Na ovim jezicima pisali su svoja znaèajna književna i istorijska djela (poput onih iz literarnog alhamijado perioda).
Bošnjaci su potvrdili visoke govorne i literarne vrijednosti svoga jezika, njegove semiotike i fleksije. Latinica je bošnjaèko ofisijelno pismo, ali su u upotrebi i druga pisma od znaèaja za opštu kulturu i proèitavanje i njegovanje bogate tradicije.

Bosanski // bošnjaèki jezik, i njegova usmena i pisana tradicija, istorijska su realnost i bitan faktor u sadržajima evropske i svjetske kulture.
Bosanski // bošnjaèki jezik se razvijao i istorijski afirmisao u okvirima južnoslovenske lingvistièke zajednice. To je jezik svih Bošnjaka bilo gdje da žive: u Bosni i Hercegovini, Sandžaku, Crnoj Gori (ravnopravno sa crnogorskim jezikom i njegovim standardima), Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji i u vanbalkanskim dijasporama. Ovaj jezik ima svoju književnu tradiciju (usmenu i pisanu) i svoje pisce evropskih, i svjetskih, vrijednosti.
Na ovom jeziku se danas afirmiše cjelokupna bošnjaèka kultura i njeni savremeni tokovi, prosvjeta i informativna logistika u svim krajevima u kojima žive Bošnjaci. I prvi put u svojoj nacionalnoj istoriji i istoriji kulture muslimani Gore, Župe, Podgora i Prizrena, i drugih enklava na Kosovu, opredijelili su se za nacionalno ime Bošnjak i za nacionalno ime svoga jezika bošnjaèki // bosanski. Na ovom jeziku, na Kosovu, štampan je veliki broj knjiga - u Prizrenu, u izdanju kulturno-prosvjetne asocijacije “Selam” formirane 1994. godine. Na ovom se jeziku štampaju publikacije “Selam’’, “Alem’’ (transformisan iz “Kosovskog avaza’’), “Ðulistan’’ (prvi list za djecu bošnjaèke nacionalne pripadnosti), i sl. U Prizrenu su štampane za Bošnjake vrlo znaèajne knjige: Takvim (nekoliko godišta), Djeca Bosne u Prizrenu (autora Nurudina Jonuzi), Sarajevo Guernica (poema, A. Džogoviæa), zatim knjiga poezije Jašara Redžepagiæa, Bošnjaci Vitomirice - onomastika ove prigradske regije kod Peæi, autora Alije Džogoviæa, “Bijel behar’’ - antologija pjesništva Bošnjaka Sandžaka i Kosova od XVI vijeka do danas, takoðe autora Alije Džogoviæa, dvije knjige poezije Ragipa Sijariæa, knjiga pripovjedaka Naze Ikoviæ, knjiga eseja L. N. Brkoviæa, knjiga eseja (“Nam i um”) A. Džogoviæa, monografija o folkloru Bošnjaka šarplaninske regije (etnografski zapisi Fehmije Murati), knjiga poezije Izeta Kurtiši (Tragovi na kamenu), knjiga aforizama i knjiga pjesama Æemaila Kurtiši, dvije knjige poezije mladih bošnjaèkih pjesnikinja iz Prizrena Fahrete Bajšini i Sejme Birdaini, knjiga poezije djeèjeg pjesnika Uzaira Ajradini, knjiga poezije Sadika Idrizi (Madž’ir), folklorna drama Jonuza Kaljo, knjiga edukativnih vrijednosti o ženi u Islamu Jonuza Hodže, i dr. “Poèetnica”, istaknutog pedagoškog stvaraoca Fehima Džogoviæa, štampana u Prištini 2002. godine je historijski kulturno-prosvjetni dogaðaj za Bošnjake Kosova.
Vrlo je indikativno da je još prije sto godina bošnjaèki jezik na Kosovu bio u vjerskoj, i diplomatskoj, funkciji i osobito cijenjen. Svi kosovski Albanci ovaj su jezik nazivali pravim imenom - bošnjaèki, a narod koji je ovaj jezik govorio uvijek su nazivali Bošnjacima.
Prvi Kur’an na Kosovu, u privatnim kuæama i u džamijama, uèen je na bosanskom jeziku, jer je on bio i jedini prijevod, i prvi, za sve muslimane Balkana. Sem istorijske zajednièke sudbine , Kur’an na bosanskom jeziku bio je najjaèa duhovna spona izmeðu Albanaca Kosova i svih Bošnjaka.
Bosanski jezik nije rezultat dogaðaja zadnjih dvadeset godina XX vijeka, niti rezultat dogovora grupe intelektualaca, kao na primjer oni nekadašnji dvosmjerni (srpski i hrvatski) dogovori o jeziku, koji nikada nisu mogli da zažive u kulturi i praksi dva naroda.
Jezik svih Bošnjaka (bosanski) rezultat je njegove prirodne geneze i evolucije tokom duge istorije ovoga naroda i njegove kulture.

II

Vrijeme nekih knjiga, i njihovih spisatelja, nacionalistièkog pjesništva i retorike, hajduka i hajduèije u svim varijantama - je prošlo, osobito onih u oblasti jezika i književno-istorijske tradicije (tematike i guslanja), pa je , sa aspekta evropeizacije i afirmacije svih oblika ljudskih prava potrebno izbaciti hajduèiju i nebeske snove iz istorije i literature i smjestiti ih u depoe svjetskog otpada.
U nastavku ovoga rada, ukazaæemo na neke literarno-istorijske primjere koji više ne mogu biti obavezna lektira ni za bilo koji narod, a najmanje za Bošnjake i njihovu djecu.
“Hajduk Stanko’’ nije više za èitanje niti sa aspekta njegovih idejno-motivskih poruka niti sa aspekta jezika. Rijeè hajduk je revolarizovana u herojsku semiotiku i poetiku junaštva i poštenja, dakle vrlo rizièno znaèenje za vaspitanke svih uzrasta i stepena znanja. Programirana hajduèija trajala je dugo - na nesreæu naroda kojem je bila nacionalni ponos. Iz hajduèije proistekle su sve one bestijalnosti èinjene po Balkanu poslije 1800. godine nad Bošnjacima, Albancima, Romima i nekim drugim etnièkim zajednicama.
Ne mogu se danas djeca vaspitavati na hajduèiji i hajduèkoj epici, niti uz ‘’poetiku’’ zakona od “dvanaest taèaka’’: prebaci obramnicu preko ramena - pa u hajduèiju i popijevanje uz gusle.
Niti je “Otadžbina’’ onog austrougarskog dobrovoljca protiv maðarskih radnika literatura za djecu èiji su danas ideali ‘’igre bez granica’’. Tema otadžbine danas ima drugaèiju semiotiku. Njom je obuhvaæeno cijelo èovjeèanstvo - planeta Zemlja.
Tako je i sa “Tri hajduka’’. Koja to djeca moraju èitati? Èak je i sva ostala Zmajeva poezija danas neaktuelna. Nijedna djevojèica više ne èisti sobu metlom niti pravi brata od krpica, niti skaèe iz sna u ‘’po burne noæi’’. Takva poezija je oponent novom pjesništvu i novoj semiotici jezika. Tehnološko vrijeme prevazišlo je Zmajeve poetske stileme i patriotsko-pedagoške semanteme proistekle iz hajduèije i kutijica za pravljenje mastila od baruta.
U ovom politièko-poetskom diskursu je i pjesništvo Milana Rakiæa, na primjer njegova “Simonida’’ - pjesma koja je rezultat nacionalistièke i šovinistièke optereæenosti Rakiæeve èinovnièke filozofiènosti i lažne velikodržavne istoriènosti. I pored hvaljene estetiènosti, nepodobnim se deklariše i pjesništvo Jovana Duèiæa i njegova politièka orijentacija tokom Drugog svjetskog rata. Kao najveæi literarni neukus i moralno posrnuæe smatra se dodjela nagrade na književnim susretima ‘’Ratkoviæeve veèeri’’ u Bijelom Polju ratnom zloèincu Radovanu Karadžiæu za knjigu genocidnih i nepoetskih zapisa. U ovom košu za otpad je i knjiga kvazi stihova “Vikanje na stoku’’ jednog pjesnika sa literarne periferije.
Stradija je jedina zemlja na svijetu koja je svoju pismenost i kulturu zasnovala na barutu i hajduèiji. Vrijeme tehnologije stvorilo je vrijeme nove sociolingvistike i sociopoetike - vrijeme jezika i vrijeme jezīkā.
Mnogo slavljena hajduèija danas je andergraund, osobito u umjetnosti i u zdravim glavama. Sa epskim hiperbolama se još životari u prašumi bezumlja, pored ognja (uz guslanje) èekajuæi paljanske vitezove da skinu sa ražnja opljaèkanog bosanskog vola (‘’zadobijenog u junaèkom jurišu’’).
Još se pogdjegdje pjeva i plaèe za neosveæenim Kosovom i carstvom koje se skrha u balkanskoj krèmi, i konaèno - sa Žute grede niz Platije. Ona “Bela ruža’’ bila je samo cijuk i halak po ritovima i adama Podunavlja…
Rodoljubivo-zemljopisna poezija jedne “istrošene poetese’’ veæ je proèitana. Nije više objekat divljenja. Kolala je od ‘’krvave bajke’’ do Gazimestana, sjedela u prvom redu sa dvijema Mirama - onom sa cvijetom u kosi i onom bivšom skojevkom i revolucionarkom koja se poslije prešaltovala u notorno pravoslavlje ‘’sa juga’’ i ozbiljno plakala za nepravilno srušenom carevinom. Od prevelike tuge, po kosovskim èaršijama sakupljala je zlatne i srebrene belenzuke, zajedno sa dvijema Darama graktalicama - sa novosadskih sokaka…
Bilo je moderno preraðivati Pjesmu nad pjesmama, udarati u sva zvona i èitati katehizise, pjevati o djeci u sarajevskim vrtiæima a zatim tu istu djecu poklati ili viteški izgranatirati. Teta-Desa je znala da pravi ideološke prelive s desna ulijeva i s lijeva udesno. Od one bajke u krvi pa do anatemisanog cara - pod kišobranom balkanskog demona (kako zapisa dobri èovjek Lale Novièin Brkoviæ).
Ima knjiga, nepoetskih i banalnih, iz kojih šiklja jezik mržnje i divljaène etiènosti (na primjer: lingvokrimen “Srbi i Šiptari od 7. do 20. vijeka, istorijsko-pravna i politièka studija” dr. Novice Vojinoviæa - redovnog profesora Univerziteta u Podgorici, Podgorica 1997. godine; izdavaè: Sabor Bjelopavliæa; Biblioteka: Nauèni radovi, studije). Takve knjige i njihov jezik, po svim esteskim mjerilima, ne mogu imati status umjetnièkog niti nauènog djela - bar danas, u svijetu koji se ujedinjuje i svoju kulturu temelji na djelima humanistièkih vrijednosti i jezièkih uvažavanja. Èistota jezika se ne odnosi samo na njegove pravopisno-gramatièke norme veæ i na èistotu i kulturu pisane i govorne komunikacije.
“Gorski vijenac’’, i njemu slièna soèinjenija, ne mogu biti lektira novim generacijama nièije djece. Prošlo je vrijeme kada su takve pjevanije bile duhovno solilo za okupljanje plemena koja su, po nekim istorièarima iz domaæe ‘’uèene’’ plejade, golokraka preskakala Karpate - šunjajuæi se od grma do grma, da opljaèkaju onu ljepotu na Bosforu. Gnome preuzete iz folklorne hajduèije postale su biblija plemenā koja jednim okom žmirkaju a drugim mjerkaju plijen. I sam pjesnik, sa onim sumnjivim ožiljkom na obrvi, bio je razoèaran u pamet i etnogenezu svoga ‘’naroda’’ - u svoje brðane navikle na otimanje ovaca i etiku drsanja, koju su prevrnuli u ‘’viteštvo’’ i ‘’èojstvo’’. Ovo ‘’èojstvo’’ se cijenilo po broju posjeèenih glava, zaplijenjenih ovaca, ugrabljenih bula i zapaljenih kuæa.
Ne može se na tome ‘’pjevanju’’ više niko vaspitavati u evropskim školama.
Razoèaran biologijom svoga plemena ‘’koje mrtvim snom spava’’, umjesto da radi i stvara, no se zlom pameæu nosi, pjesnik se, proklinjuæi èasove èamotinje, sam zatrpavao svojim prahom i pepelom. U tom razmišljanju on je, i svjesno i nesvjesno, makar kao pouku svome plemenu, velièao Turke (i domaæe i one druge; v. Šefko Alomeroviæ - tekst u reviji ‘’Selam’’, Prizren, 2000), bogami i Islam, i lijepi Stambol, i islamski merhamet, higijenu uma i života utemeljenog na uèenju Kur’ana. Takoðe, možda nesvjesno, ali ipak svjesno, ‘’poturice’’ je predstavio kao žrtve, kao miroljubivu braæu, kao one koji neæe rat niti ‘’grlo za grlo’’, veæ razgovor i dogovor, mir i koegzistenciju vjera i obièaja. Dakle, shvatio je nešto što treba da bude demokratija - slobodan izbor vjere i kulture. Psihologija i mentalitet brðana natjerali su ga da prizna da su Turci i poturice narodi visoke radne kulture, da sa postiðenošæu posmatra divljaènost svoga plemena, pa je, koliko je do sada poznato i išèeprkano iz njegovih razmišljanja i izmeðu redova njegove poetike, ozbiljno namjeravao da svojem ‘’narodu’’ objelodani neke solarne (kosmogonijske) kultove i da ga izvede iz pustinje plemenskog zanosa (v. M. Miloviæ, “O Njegošu…’’).
Bilo bi tako, da ne siðe meðu Latine, da ne bi lukavih Mleèana, Austrougarske, Rusije, i cijelog Zapada, koji su pomalo grickali veliko Osmansko carstvo, poèevši od Vijene (1666), preko Budima, i dalje - sjevernim granicama Carevine, kao i jugozapadnim granicama. Nagovoreni su i Arapi, da otkidaju sve što im do ruku doðe - od Mašika do Magreba, da æe im tobož biti bolje kada se ukljuèe u francusko-englesku zajednicu nego da ostanu gdje su. Ti isti frano-engleski maheri Arapima æe ponuditi sijaset raznih æitaba (vještih falsifikata), zamutiti im laku pustinjsku pamet i zabosti im u srce jevrejsko koplje i prisilili ih na zapadne, navodno civilizacijske, modele kulture i svjetskog unitarizma (globalizma) - ustvari novog imperijalizma, kreiranog po projektima tzv. velikih svjetskih sila (Amerike, Rusije, Izraela kao trabanta Zapada i još nekih sliènih slamèica i lepljivih traka uz novi poredak).
Brðani se, nažalost, još otimaju oko vjere i oko jezika. Neko im je rekao da su “srpska Sparta’’ - i oni mu povjerovaše. Ipak, još ne znaju kojem æe se carstvu privoljeti: vjeri ili veri.
Na simpoziju BALTAM od 08 -12. septembra 2003. godine u Kotoru jedan vrlo uèeni filolog iz Onogošta impresivno izjavi: ‘’Hvala vama Turcima, vi ste prvi priznali naš crnogorski jezik, a nama ga naši u Crnoj Gori ne priznaju’’. Svakako, na ovo nije bilo replike.

III

Prva knjiga iz koje bošnjaèka djeca treba da stièu pismenost je Poèetnica bosanskoga jezika. Bukvar kao arhaizam i tuðica neaktuelan je za savremene standarde obrazovanja i vaspitanja, za nezavisnost i afirmaciju bošnjaèke kulture i nacionalnog identiteta.
Udžbenik èija je odrednica bukvar ne odgovara kulturi i vaspitavanju djece Bošnjaka. Ne uèe se više samo slova (bukve) veæ se uèe savremeno svjetsko pismo, savremeni fonološki simboli. Uèe se latinica, svjetski pisci, jezici kompjutera i jezici elektronike i tehnologije svih vrsta.
Bošnjaèka djeca, svuda gdje žive Bošnjaci, uèe svoj jezik - bosanski. I u ovom diskursu uèe najsavremenije tehnološke lingvistièke pojmove i obrazovne sadržaje po projektima evropskih kurikuluma.
Poèetnica bosanskog jezika, koja je u državi Bosni i Hercegovini u primjeni od završetka rata, u primjeni je i u nastavi kod Bošnjaka na Kosovu od 2002 / 2003. školske godine. Tim povodom je u Prizrenu 02. 02. 2002. godine održana velika sveèanost (promocija Poèetnice), pa se ovaj datum bilježi kao istorijski dogaðaj u kulturi Bošnjaka Kosova. U ovom smislu, Sandžak je još ‘’èardak ni na nebu ni na zemlji’’. Ipak, on nije ‘’leteæi æilim’’ - ostaæe tamo gdje su svi Bošnjaci.
Bošnjaèkoj djeci su potrebne knjige bošnjaèkih pisaca. A njih ima. Potrebno je i u Sandžaku uraditi nove kurikulume - po evropskim uzorima i savremenoj metodologiji. Potrebno je Bošnjacima vratiti njihovu usmenu i pisanu tradiciju, i onu ‘’osnovicu jezika’’ koju je Vuk stavio u svoj nacionalni program. Bosanskohercegovaèki jezièki sistem je osnovica samo jezika Bošnjaka - dakle, bosanskog jezika.

Novi planovi i programi (kurikulumi) za bošnjaèko školstvo u Sandžaku moraju biti uraðeni po evropskim standardima. Njihova osnovna komponenta mora biti onakva kakva je u matiènoj državi Bosni i Hercegovini, ukljuèujuæi u njih i sandžaèke kulturnoobrazovne specifiènosti. Na Kosovu (za bošnjaèku edukaciju) to je veæ uèinjeno i tokovi reformisane škole su u evolutivnoj fazi.
Beograd i Podgorica ne mogu biti više centri iz kojih æe se, po diktatu, kreirati nastavni planovi i programi za sandžaèko bošnjaèko školstvo. S obzirom na regionalizaciju po evropskim etnièkim, jezièkim i kulturno-prosvjetnim standardima, ovi važni nacionalni problemi moraju se rješavati u Sandžaku i, naravno, u skladu sa relevantnim deklaracijama i konvencijama o ljudskim pravima.
Vrijeme je da budu izmijenjeni i mnogi stari nazivi škola, nekih kulturno-prosvjetnih ustanova, akronima i sliènih skraæenica na transparentima firmi, nazivi ulica i lokaliteta (zamijenjeni onim od kulturnog i istorijskog znaèaja za Bošnjake).
Novi Pazar mora da ima i svoj Novopazarski zbornik, Plav i Gusinje, Bijelo Polje - takoðer. Onako kao što ih imaju Tutin i Rožaje. Sandžaèke opštine moraju naæi moguænosti i naèin za ovaj oblik afirmacije svoje kulture.
Nelogièno je da neke sandžaèke škole nose imena svetaca i vladara iz nebošnjaèkog kulturnog kruga, kada, na primjer, u tim školama uèe samo djeca Bošnjaka ili su 70 % - 80 % bošnjaèka (prema broju stanovnika). Takoðe nije logièno da biblioteke nose imena pisaca i drugih osoba iz nebošnjaèke književno-istorijske tradicije. Jednostavno, te biblioteke treba nazvati imenom Narodna biblioteka.
U postojeæim nastavnim programima i planovima predviðena je obrada nekih svetih knjiga. U kontekstu novih kurikuluma treba izabrati one tekstove kojima se uspostavlja multireligijska koegzistencija i najviši stepen multietnièke tolerancije. Ove nastavne sadržaje treba proširiti i primjerima iz drugih, na primjer iz azijskih religija. Dobro bi bilo obraðivati i neke tekstove iz korpusa najstarijih religijskih vjerovanja i kultova.
Škole, i biblioteke, mogle bi imati i svoje sveèanosti (praznike) - kao što su Dan škole // Dan biblioteke - uprilièene prema nekom znaèajnom kulturnom dogaðaju ili prema nekoj liènosti iz bošnjaèke istorije i kulture. U ovom kontekstu, treba reæi, da je nelogièno da djeca Bošnjaka pjevaju svetosavske pjesme i rade zadatke na ovu temu.
Sve edukativno-programske inovacije potrebno je prezentirati i bošnjaèkim školama u dijaspori.
Ekspertni timovi koji budu radili nove kurikulume, ovaj posao moraju uraditi studiozno. Naravno, uz najveæe poštovanje kulturnih vrijednosti drugih naroda i etnièkih zajednica.
Bošnjaci su evropski narod i njihove zemlje su u Evropi. Bošnjaci ne žele granice niti zidove izmeðu naroda i kultura. Oni žele zajednilku buduænost u ujedinjenoj Evropi.

IV

Bošnjaci Sandžaka žele obrazovanje po novim evropskim standardima i demokratskim principima koji proistièu iz Deklaracija o ljudskim pravima UN, iz Konvencija UN, UNESCO-a, Bolonjske deklaracije o obrazovanju, i dr. dokumenata o individualnim i kolektivnim pravima narodā.
Bošnjaci Sandžaka žele obrazovanje po principima jednakosti sa drugim narodima svijeta, obrazovanje koje se temelji na svebošnjaèkoj tradiciji, kulturi i jeziku na bosanskom jeziku odnosno na njegovom alternantu - na bošnjaèkom jeziku kao sinonimu za isti jezik.

Jedno od osnovnih ljudskih prava iz diskursa Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima je i pravo na obrazovanje, na obrazovni identitet, na kulturne specifiènosti svakog entiteta.
“Svako ima pravo na edukaciju’’ - istièe se u Èl. 26 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, što znaèi da svako ima pravo na onakav oblik edukacije koji se temelji na tradiciji i kulturi entiteta i na njegovim etnièkim specifiènostima - i koji svaki entitet mobiliše u pravcu savremenih kulturno-edukativnih programa i svjetske zajednice narodā.

Svjetska konvencija za ljudska prava (Beè 1993) zauzela je stav da su ljudska prava u obrazovanju i vaspitanju neophodna za harmonièan odnos izmeðu razlièitih etnièkih zajednica i za njihovo obostrano razumijevanje, toleranciju i mir.

U tekstu Edukacija o ljudskim pravima, kao moto za buduænost, stoji: “Što više znamo o našim pravima, toliko æemo manje gaziti prava drugih’’.
A generalni direktor UNESCO, Federico Mayor, je rekao: ‘’Demokratija je praksa. Iako utemeljena na vrijednostima koje se prenose, ona je zapravo naèin djelovanja. Primjenjujuæi je - mi se opravdavamo, koristeæi se njome - mi joj dajemo legitimitet’’.

Edit Soos, u tekstu “Regionalizam i multietniènost’’, piše: ‘’Uloga obrazovanja takoðe mora da se istakne, škole moraju obrazovati djecu da postanu slobodni i obrazovani graðani i omoguæe im da sami nalaze i koriste informacije te da donose sopstvene obluke. Jedno važno oruðe u demokratiji su jeziène vještine, koje obezbjeðuju informacije i komunikacije i omoguæuju ljudima da uèestvuju u demokratskim procesima. Upravo s toga lokalne i regionalne vlasti putem obrazovanja mogu da promovišu lokalnu demokratiju’’.
A dr. Zorica Radoviæ, u veæem radu “Nacionalne manjine i lokalna autonomija u meðunarodnim dokumentima’’ donosi vrlo znaèajne reference, kao na primjer: “Prava manjina ispoljavaju se kao individualna i u novije vreme kao kolektivna’’. A zatim: ‘’Nesumljivo je da prava nacionalnih manjina podrazumevaju i kolektivnu emancipaciju koja se može ostvariti samo kroz priznavanje i zaštitu kolektivnih prava’’.
U istom radu Zorica Radoviæ donosi sljedeæe: “U Evropskoj povelji o regionalnim i manjinskim jezicima kroz dve svoje odredbe tretira se posredno i neposredno problem teritorijalne autonomije. Èlanom 7.1. (b) nalaže se poštovanje geografsko-lingvistièke zone regionalnog ili manjinskog jezika’’…

Zorica Radoviæ je, u ovom radu, prezentirala i više meðunarodnih dokumenata u kojima se afirmišu ljudska prava. Na primjer:
a) Deklaracija Ujedinjenih nacija o Pravima pripadnika nacionalnih ili etnièkih, vjerskih i jezièkih manjina od 1991;
b) Dokument donet na drugom sastanku Konferencije o ljudskoj dimenziji OSCE održanom u Kopenhagenu 1990;
c) Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Saveta Evrope, doneta 1994;
d) Evropska povelja o regionalnim i manjinskim zajednicama, doneta u okviru Saveta Evrope 1992;
e) Preporuka 1201 Parlamentarne skupštine Saveta Evrope, doneta 1993;
f) Evropska povelja o lokalnoj samoupravi, doneta u okviru Saveta Evrope 1985;
g) Predlog Komisije iz Venecije od 1996;
h) Beèka deklaracija (Deklaracija o principima meðunarodnog prava i o prijateljskim odnosima i saradnji izmeðu država u skladu sa Poveljom Ujedinjenih Nacija od 1970. god.

Autorka je prezentirala ova meðunarodna dokumenta u kontekstu svoje diskusije i referenci na temu ‘’Nacionalne manjine i lokalna autonomija u meðunarodnim dokumentima’’ (v. Tutinski zbornik, 4, 2004, Tutin).

Gospodine Predsjednièe,
Gospodo graðani Tutina,
Gospodo musafiri,

Neka je sreæna ova radna sveèanost -
Dan Opštine Tutin!

Izražavam, i srcem i rijeèju, divljenje ljepoti grada Tutina. Emotivno i objektivno, i ljepoti i trajnosti cijelog Sandžaka.
Na svijetu jedino Sandžak ima rijeku èije je ime Ljudska rijeka i vodu èije je ime Dobra voda odnosno Æamilova èesma.
Tutin ima veliku èast kao opšina koja je hrabro zakoraèala u gradilaèku i kulturnu afirmaciju u skladu sa evropskim standardima i savremenim izazovima u svim oblicima globalne svjetske renesanse i života, mira i demokratskih principa, kao i u projekte koji se temelje na meðunarodnim i kolektivnim pravima ljudi i naroda.
Sve mi se èini da Tutin vidim kao buduæi grad na putevima iz svih geografskih smjerova. Nasluæujem asvaltni drum pravcima: Tutin - Suhodo - Bijelo Polje; Tutun - Pešter - Sjenica ; Tutin - Draga - Istok.
Novi Pazar, Rožaje i Plav sa Gusinjem su veæ u geografsko-saobraæajnoj mapi.
Ljudi koji vode ovu opštinu, imaju dovoljno entuzijazma i radnog elana da ostvare ove projekte.
Tutin ima originalan kulturni ambijent. Vjerujem da æe imati i volje da, pored ostalog, objelodani i one steæke po okolini, koji ostaše iza prastarih naroda, da ih smjesti na jednu kontaktnu lokaciju - kao historijsko-arheološke argumente da je život na ovim prostorima bio mnogo stariji nego što nam se nudilo nenauènom i romantièarskom historiografijom. Bilo je na ovim prostorima naroda i kultura prije nego što smo i mi zamišljali. Argumenti su zapamæeni na steæcima, mejtašima, sakralnim stelama, imenima mjesta i voda, u antroponimima, u rijeèima, pjesmama, legendama, obièajima i vjerovanjima.
Èinjenica je da trajnost lingvistièkih supstrata otkljuèava sva vrata najstarije historije i najstarijih kultura, pa i onih u Sandžaku u kojem žive Bošnjaci, i drugi narodi - zajedno.
Historijske èinjenice potvrðuju da je jezik i sandžaèkih Bošnjaka bosanski odnosno bošnjaèki - kao njegov semantièki alternant. To je onaj lijepi jezik “dobrih Bošnjana’’ koji kao historijska i kulturna tekovina neprekidno traje od Povelje bana Kulina (1189. god.) do danas.
Afirmisani hrvatski lingvista Radoslav Katièiæ sa nauènom sigurnošæu i autoritetom rekao je o jeziku Bošnjaka: ’’…postoji narod i taj narod ima svoj jezik’’. U ovom diskursu i književnica Isidora Sekuliæ oduševljeno je pisala: “Jezik Bošnjaka - to je jedna kolektivna umetnost èiste genijalnosti, od ranga narodnih umotvorina, ali koja nije samo èudo prošlosti, nego je i èudo sadašnjosti.’’
Sandžak nije leteæi æilim - ne može se ni cijepati ni krpiti. Sandžak ostaje tu gdje je - i mi Bošnjaci u njemu, sa drugim narodima koji ovdje žive.