VOLJA
Autor: Ibrahim Čikić
Objavljeno: 14. Feb 2011. 21:02:41
Ibrahim ČIKIĆ: Na svijetu nema živog bića koje ne posjeduje volju za opstankom, zato se svako živo biće brani ukoliko može kada se nađe u smrtnoj opasnosti, a ukoliko se ne može braniti bježi kako bi spasilo vlastiti život. Ako nestane pokreta čovjek umire, a ako nestane volje za opstankom, čovjek privremeno ostaje živjeti. Kažem privremeno, jer nakon gubitka volje, čovjek neće dugo ostati i umrijet će. Ono što čovjeka tjera da jede i pije jeste volja za opstankom.
Od svih težnji i volja koje posjeduje čovjek, a tiče se svakog pojedinca ljudske vrste, bez razlike na intelektualni nivo obrazovanja ili bilo koju drugu razliku koja ljude čini različitim. Najsnažnija je volja za očuvanjem života i opstankom. Posjedovanje volje i jačina snage volje kod čovjeka ne zavisi od njegovog intelektualnog nivoa obrazovanja i visine stepena njegove inteligencije. Svakodnevno se možemo uvjeriti i osvjedočiti da i najpriprostiji čovjek posjeduje volju i težnju za opstankom tako da slobodno možemo konstatirati da snaga volje proizilazi iz Izvora života. Čak i kod onih ljudi koji nisu svjesni da posjeduju volju za opstankom da se primjetiti posjedovanje volje u najsnažnijem obliku. Kud god bacimo pogled i sve ono što vidimo okolo sebe, a izgradila je ljudska ruka posljedica je čovjekove volje za očuvanjem života i opstankom.

Ovdje se može postaviti sasvim logično pitanje koje glasi: „Da li u ljudskom životu ima većeg utjecaja volja ili pokret i da nije možda pokret taj koji je jači od volje?“

Poređenje volje i pokreta nema nikakvog smisla sa aspekta filozofije jer se radi o krajnjim različitostima. Pokret nastaje kao proizvod materijalne, a volja za opstankom je duhovne prirode. Ukoliko u ljudskom tijelu nestane pokreta, nestaje i volje za opstankom, ali pokret je u svojoj biti drugačiji od volje za opstankom. Volja za opstankom u čovjeku nastaje od pokreta, ali je i sama volja uzrok pokreta.
Dakle, na svijetu nema živog bića koje ne posjeduje volju za opstankom, zato se svako živo biće brani ukoliko može kada se nađe u smrtnoj opasnosti, a ukoliko se ne može braniti bježi kako bi spasilo vlastiti život. Ako nestane pokreta čovjek umire, a ako nestane volje za opstankom, čovjek privremeno ostaje živjeti. Kažem privremeno, jer nakon gubitka volje, čovjek neće dugo ostati i umrijet će. Ono što čovjeka tjera da jede i pije jeste volja za opstankom.

Ovdje se može postaviti pitanje i prigovoriti kako je želja za hranom i pićem proistekla iz ljudskog nagona, pa kada ogladni, a ima hrane jede, a kada ožedni pije. Prinčevi i vitezovi metafizičke filozovske misli na ovaj prigovor daju sljedeći odgovor; nagon gladi i žeđi u čovjeku nastao je zato što ga je stvorio nagon jači od ovog, a to je volja za opstankom, pa je tako glad učinjena znakom zdravog ljudskog tijela. Znamo da bolestan čovjek nema apetita i da osjećaj gladi kod takvog čovjeka nestaje. U svakom slučaju, nakon što izgubi volju za opstankom, čovjek ne jede i ne pije, ne radi da bi stekao zaradu, ne održava čistoću, ne gradi kuću, ne planira zasnivanje porodice... Ovo se odnosi na pitanje animalnog opstanka čovjeka na zemlji, a što se tiče duhovnog života posljedice gubitka volje i pokreta su i te kako ozbiljnije i dalekosežnije. Takvi se prepoznaju po tome što od čovjeka, najodabranijeg Božijeg stvorenja, sebe transvormišu u amorfnu masu poslušnika. Režimi širom svijeta takve u statističkim podatcima svojih nedijela nazivaju kolateralnom štetom. Imena takvih zamijene cifrom. Da li će čovjek izgraditi i oplemeniti sebe isključivo zavisi od stepena posjedovanja slobode volje i pokreta. Ukoliko izgubi volju za promjenu kvaliteta života i stepena demokracije, gubi i status čovjeka.

Zato volja za opstankom nikada ne nestaje, osim kod onih koji planiraju sami sebe upropastiti.