Enver Elja Škrijelj se nije libio postaviti sebe i sve svoje ne bi li spriječio otimačinu Vakufa. Ništa ga nije spriječilo u tome, pa ni meci. Rođen je u Novom Pazaru gdje i danas živi. Voli kazati da je „šofer od rođenja“. Oženjen je, babo petero djece.

Ispred Atun alem džamije

Gdje god se branila vakufska imovina u Sandžaku, Enver Škrijelj je bio na „prvoj liniji fronta”. Smirenost, staloženost, hrabrost, nepopuštanje i ponosno prkošenje svima koji su pružili ruku na vakuf, prepoznatljive su Eljine osobine. Bilo je tako u Muru, na vakufskim dobrima Kuri-Češme, Mearif, odbrani islamskih ustanova i mnogim drugim lokacijama. Ali, sjećam se dobro odbrane Altun-alem džamije. Enver je stajao na vratima, čvrsto se držeći i ne popuštajući. Pored mnogobrojnih udaraca koje je primio od raznih „puza“ i nasrtaja hladnim oružjem, ponosno i staloženo je stajao ne uzvraćajući. Divio sam se tom saburu i snazi.

Sjećam se i 7. marta 2008. godine. Za 10. mart bilo je najavljeno postavljane kamena temeljca za izgradnju zgrade Ženske medrese u Tutinu. Međutim, dušmanska ruka nije sjedila mirno. Tri dana prije zakazane ceremonijalne svečanosti, u toku priprema, okupila se ta tajkunsko-kriminalna političko-mafijaška banda da po nalogu nekoga iz vrha države otme i oskrnavi spomenuti vakuf. Toga dana je „neko“ dobio zadatak da skloni starog mudžahida iz prvih redova koji se ne povlači ali i ne nasrće. Enver ima one dvije osobine, u bošnjačkom smislu, čojstva i gazijstva, tj. nedam svoje ali neću ni tuđe, ne dam na sebe ali neću ni na drugoga.

Ranjavanje

Pokušavali su podignuti tenzije, zavaditi ljude psovkama, vikom, uvredama… Kad im nije uspjelo, došla je policija. Ispaljivali su rafale da podignu adrenalin kako bi došlo do svađe. Ispaljivali su rafale iz automatskih pušaka, a onda kupili čahure, da bi na kraju izdali saopćenje kako su uspjeli spriječiti sukob između zavađenih islamskih zajednica.

U jednom od tih napetih trenutaka Remza Hajrović, bezbjednjak Adema Zilkića, potegao je pištolj na Envera Škrijelja. Ispalio je nekoliko metaka, ali je u strahu promašivao. Kada je Enver u samoodbrani krenuo prema napadaču, tri metka su ga oborila s nogu. Nakon pada, Remza je ispalio još nekoliko hitaca u pravcu Envera ne bi li ga dokusurio, a potom pobjegao. Tada je ranjen i Faruk Zukorlić u predjelu ramena, još nekoliko okupljenih vjernika povrijeđeno je tupim predmetom.
Elja je odmah dovezen u Hitnu službu Novi Pazar, odakle je prebačen za Kragujevac. Zadobio je ozbiljnu povredu arterijskog krvnog suda desne potkoljenice i ustrijelnu ranu lijeve potkoljenice iz koje metak nije odmah izvađen.

Enver sa muftijom Zukorlićem

Izvjesno vrijeme je proveo u Kragujevcu. Išli smo u posjetu. I tada smo mu zatekli osmijeh na licu. Selamili se, muhabetili, pitali za zdravlje… Kroz muhabet, neko reče: „A što to baš tebi da se desi, moj Elja!“ Dobro se sjećam odgovora. Bile su to riječi pravog mudžahida: E, moj brate, od hiljadu ljudi stradaše dvije noge i jedno rame. Hvala Allahu što tako bi. Allah zaista voli ovaj narod. Jeste i ovo šteta. Ali, ne daj Bože da je palo pet-šest naših i njihovih glava. Pitam se, ko bi profitirao!?

Od toga je prošlo tri godine. Izvršitelj je u sudskoj farsi Zejnepe Kavrajić, čije izuzeće nije bilo moguće, kažnjen, ali samo formalno i neadekvatno. Nalogodavci se ni danas ne spominju. Za njihovim optužnicama se i ne pomišlja.

U jednom intervjuu za “Glas islama”, Enver je otvoreno kazao ko je nalogodavac njegovog ranjavanja. Ne zarastaju rane zbog suštinskog nekažnjavanja izvršioca a kamo li nalogodavca. Jedni se slobodno šeću, a drugi sjede u udobnim foteljama. Krvave im ruke, ali kao da se ništa nije desilo. Krvare i dalje Enverove rane, ali su i njihove ruke isto tako krvave.

Danas znamo da nije to bilo samo obično ranjavanje. I pored silnih operacija i medicinskih tretmana, rana ne zarasta. Bolovi su i dalje veliki, noga ne funkcionira. Međutim, ono što nas zadivljuje jeste to što Enver ne odustaje. I dan danas, u velikima akcijama Mešihata, uvijek je tu na svojoj mačugi. Doduše, više ne leti kao orao, ali uvijek osmjehom širi radost. To je ono što me zadivljuje: upornost i snaga da je i dalje tu, i kada gradimo i kada branimo.