Piše nenametljivo, plijeneći čitalačku pažnju: Mr. Habib Mandžić Naslovnica izvanredne Mandžićeve knjige

Kako se vladamo i koliko smo jaki pred osobnim životnim zatečenostima? Zašto gledamo više okom, a manje razborom, kada bi razbor trebao biti bistrina našeg oka?

Autor, Habib Mandžić, dotiče u svojoj knjizi ova i mnoga druga pitanja, reda ih, kao život događaje u odlasku, zasebno i koncizno. U njoj, kao na traci nestajuće svijesti, zabilježena su brojna životna iskušenja i odjeci u dušama koje naše (ne)sposobnosti, da ih razriješimo, prave. U realnosti, svaki odjek porađa upit, ali ne daje odgovor! Autor se zato pobrinuo da pronađe odgovore, koje nudi u pojedinim poglavljima, a temelji na znanosti i mudrosti.

Ipak, knjigu doživljavamo kao cjelinu, jer su odvojene poruke, iako ne uvijek preplićuće u značenjima, u istoj misiji – samoizgradnji nas samih.

Habib Mandžić uspjeva da, poslije svakog poglavlja, plasira zaključak kao čistu logičnost, za razliku od svakodnevnice, gdje nam često nedostaju ti smisaoni završeci. On se ne upušta u intrigantost objašnjenja, zašto su u životu razumnost i nerazumnost tako bliske (odvojene su samo malim ne), već nudi primjere iz svijeta egzistencije gdje bitišu čovjek i njegov um, bojeći ih jednostavnim psiho-skicama („Sebi smo raj ili pakao“,“ Sklad razuma i osjećaja“, „Sebe savjetuj“...)

Kada čitate knjigu, dobivate utisak da ste se već negdje oprobali u prezentiranim životnim izazovima, a onda, napuštajući taj „deja vu“, osjetite čudnost pred nekim osobnim, davno popadalim, „maglama“, koje se, jednostavnošću autorovog zbora, temeljenog na sposobnosti da iskaže životne složenosti jednostavno, počinju rasplinjavati. To, samo po sebi, govori o kvalitetu ove knjige, kao i velikom naporu autora u realizaciji iste.

Ova knjiga pametnica je bez glavnog lika, ali sa mnogo likova. I vi lahko možete postati „glavni“u nekoj od ponuđenih storija, samo ako niste izgubili ono rumenilo na obrazima, koje usađuje dobar odgoj.

Ovo je, takođe, izvanredan zbornik mudrosti i jednostavnih uputa za život, koji autora definišu, koliko i on njih. Mandžić ne citira Freuda, Alfreda Adlera ili Omera Hajama da bi dominirao slovom, on ne priča o sufijama, perzijskim filozofima, jogi ili kršćanskom misticizmu da bi zbunio prosječnog čovjeka za knjigom,već se služi mudrostima njihovih „poniranja u sebe“, pružajući mu šansu da se uporedi, koriguje ili bar zapita zašto je to tako?

Mandžić se ne zatvara u istobojnost spoznaja, ma šta one značile, što je još jedna bitna odrednica ove knjige. On u njoj odstupa od autorskog stereotipnog „prava“ na svojatanje „svega i svačega“, zadržavajući neukaljano znanje kao istinsku vrijednost iznad emotivno, dakle i sumnjivo, obojenih markera današnjice. Zato je cijela knjiga postala jedna vrijedna, univerzalna i nadasve prijemčljiva poruka čitaocu.

Autor kao da prati svoju misao, “nikada se ne smijemo svjesno truditi, da ostavimo dobar utisak“, pa piše nenametljivo, plijeneći čitalačku pažnju. Uvjeren sam da će se on, ovom knjigom, sigurno nametnuti tragačima za znanjem, jer ničim u njoj ne ugrožava „ravnotežu svjetova“, razumljenu različito od različitih. Manirima modernog sufije, zaranja u duše ali konačne zaključke ipak prepušta zaintrigiranom.