PIRATSKI TEKFIR I ORIGINALNA SREDINA
Autor: Muhamed Velić
Objavljeno: 02. Mar 2012. 08:03:39
Muhamed VELIĆ, Rijaset.ba: Doista, ako bismo povjerovali piratskom Emiru Imamoviću Pirketu, „da hodžama nije mrsko gledati piratske kopije", onda s pravom treba postaviti pitanje Cinema City-ju u Sarajevu zašto distribuiraju piratske kopije i upravo tu nezakonitost projektiraju u svojim kino dvoranama?! Zašto, opet, tu noć 25.12.2011. u Cinema City-ju budu i ljudi, uposlenici Sarajevo Film Festivala, zašto, dakle, i oni podržavaju piratske kopije? Zašto i svi normalni građani podržavaju piratske kopije i zajedno ih s hodžama gledaju u sarajevskim kinima?! Pitanja su na mjestu, jer bivši glodur magazina „Dani", zatim izvršni urednik magazina „Gracija", kolumnist dragi Allah zna više čega i koga - kaže da su to piratske kopije.
Kad čujem da neko ima nadimak, onda, po crti automatizma, tražim karakteristiku u njegovom ponašanju ili specifičnost njegove pojave koja, zapravo, nadimak, kao takav, generira i projicira. Tako sam ponekad, priznajem, mislio i o čudnom nadimku bh. novinara Emira Imamovića Pirketa, Tuzlaka, koji se nastanio i skrasio u Šibeniku, kao šibenski zet, pa nam otuda fino-lijepo i vrlo redovito šalje svoje tekstove, kolumne i tumačenje naše stvarnosti, da ne kažem, a što bi, opet, bilo i najpreciznije - soli nam pamet iz pristojne udaljenosti. Helem, vratimo se čudnom nadimku - Pirke. Otkud Pirke, doista, ne znam, ali sada imam svoje tumačenje, jer mislim da je Pirke došlo otuda što „mnogoštovani" Emir Imamović voli piratizirati ljude, stvari i pojave. Pa kada nešto ili nekoga piratiziraš, dakle, činiš ga piratom, sklonom piratstvu, onda i ti kao subjekt te piratizacije postaješ Pirke, hoću vjerovati. Pirke - onaj koji piratizira ljude, kazano „karahasanovski". A o čemu se radi?

Prije nekoliko dana, Pirke je u svojoj redovitoj kolumni „Diaspora ad astra" na portalu radiosarajevo.ba, u kolumni pod nazivom „Koga najviše voli Angelina Jolie", na svoj volšeban način tretirao i moju kolumnu „Angelina, hvala ti", koja, dakle, govori o Angelininom filmu „U zemlji krvi i meda", objavljenu u pretprošlom broju „Preporoda" i krajem januara na Rijasetovom web portalu. Pirke je između ostalog ovako napisao: „Hodžama, u ime umjetnosti, nije mrsko gledati piratske kopije.", i dalje je navodio rečenice iz moje kolumne. No, to što je dalje pisano i navođeno gotovo je nevažno, jer jedna je riječ ovdje bitna - optužba. Piratski je Emir (a ne piranski, mada mu je Piranski zaljev poblizu), bez ikakve provjere, savjeta, informacije o mogućem i konsultacije - optužio nekoga za podršku piratstvu, krađi, za sklonost svemu tome, za kopiju, za nedolično ponašanje, nezakonitost, nelegalnost, nelegitimnost itd. Dakle, optužio je hodžu, imama, vjerskog čovjeka, radnika Islamske zajednice, konačno vjernika, kao nekoga ko po defaultu predstavlja čast i poštenje, za sve ovo malo prije nabrojano.

Doista, ako bismo povjerovali piratskom Emiru Imamoviću Pirketu, „da hodžama nije mrsko gledati piratske kopije", onda s pravom treba postaviti pitanje Cinema City-ju u Sarajevu zašto distribuiraju piratske kopije i upravo tu nezakonitost projektiraju u svojim kino dvoranama?! Zašto, opet, tu noć 25.12.2011. u Cinema City-ju budu i ljudi, uposlenici Sarajevo Film Festivala, zašto, dakle, i oni podržavaju piratske kopije? Zašto i svi normalni građani podržavaju piratske kopije i zajedno ih s hodžama gledaju u sarajevskim kinima?! Pitanja su na mjestu, jer bivši glodur magazina „Dani", zatim izvršni urednik magazina „Gracija", kolumnist dragi Allah zna više čega i koga - kaže da su to piratske kopije.

Možda će se poštovanim čitateljima ovaj primjer i ova priča o piratskom Emiru učiniti nevažnom i beznačajnom, ali nije to nevažno i beznačajno, jer ovdje se radi o konceptu života, obrascu ponašanja i tretiranja drugog.

Jer, ako bismo to drugim riječima kazali, onda bi to (bukvalno prevedeno s ateističko-perfidno-umotanog) ovako izgledalo i zvučalo: Samo smo mi originalni, autentični, bitni i stvarni, naš je život originalan, autentičan, bitan, realan, objektivan, stvaran, legalan/zakonit i legitiman, a vi ste, dakle, misli na hodže, naravno i vjernike - lažni, neautentični, nezakoniti, nelegitimni, vi ste kopije, fejk, nevažni, marginalci, subkulturalni, „hibridni", kolektivno neprihvatljivi, smiješni...

Da, da, da..., jer sve je to, doista, tako. Takvi tako misle i takvo mišljenje projiciraju u javnost. Jer, takvi su, zapravo, vrsta sekularnog tekfira.

Ako na krajnjoj desnoj strani, na krajnjem desnom polu imamo radikalno vjerski tekfir i tekfirovce, koji nas, (kao) umjerene muslimane, koji stoje na sredini - tekfire i proglašavaju kafirima, nevjernicima, bid'adžijama, dakle, novotarima, zabludjelima, s kojima se treba obračunati ili nas totalno izopčiti iz vjerskog miljea i shvatanja vjere, tako su na drugoj strani, kao krajnje lijevi pol, isto tako ekstremni i radikalni - ateisti, sekularni tekfir i tekfirovci, koji nas, prije svega, u kulturnom, zatim u vjerskom i uopće egzistencijalnom smislu tekfire, proglašavaju neregularnim, primitivnim, nezakonitim, lažnim, neautentičnim itd.

To su, dakle, ta dva pola - Nusret Imamović vs. Emir Imamović, Nusret Imamović sučelice Emir Imamović! (Gle čuda i ironične datosti, obojica imaju isto prezime i obojici prezime dolazi od nekog zajedničkog pretka koji je bio - imam. Nije šala! O tempora, o mores!) Njih dvojica, kao predstavnici suprotstavljenih polova i ekstremne svijesti koja vlada na njima, trebaju jedan drugog, oni, zapravo, trebaju čist i brisan prostor između sebe, ali ga ne dobijaju. Jer, postoji prepreka i brana između tih ekstremnosti.

Između njih stoje normalni vjernici, umjereni bh. muslimani, Islamska zajednica, hodže i imami, sasvim obični muslimani... I zato sve ide po leđima Islamske zajednice, sve se njoj fakturiše, jer ne može se to uopćeno adresirati i fakturisati običnim ljudima, normalnim vjernicima, umjerenim muslimanima. Islamska zajednica je adresa bh. muslimana i zato se sve njoj fakturiše. Na njihovu adresu. Ona je kriva za sve, pa otuda su krivi i muslimani, normalni vjernici, Bošnjaci.

Na koncu, naša je stvarna krivnja što uopće postojimo, kao normalni, umjereni i na sredini. A tu se, ipak, na sredini - život u punom kapacitetu odvija, ne na polovima. Jer, kako kaže Kundera, ekstremi su granice iza kojih život prestaje.

Ekstremisti, oprostite što postojimo, jer, dakle, moramo.
Život je neumoljiv.