Moja evropska turneja
„SUZA NA MEZARU“ USPJEŠNA I U PARIZU
Autor: Mugdim Galijašević
Objavljeno: 20. Sep 2012. 15:09:29


S promocije u BKC: Ličina, Fetić, Galijašević, Cvrk

Bajramska veče: Galijašević s Cvrkom i Ćemanom

Glumac me zamijenio: Rukovanje sa Samyem

Institut arapskog svijeta

I pred Ajfelovim tornjem zajedno sa „Suzom“


Zahvaljujući dobroj organizaciji Mugdim Galijašević zadovoljan s dvije pariške promocije njegovog prvijenca u izdavaštvu Bošnjaka.netu, BKC i na bajramskoj večeri pred više stotina posjetilacaY Izložba slika „Genocid u Srebrenici“

Prošlog vikenda sam imao zaista uspješne promocije „Suze na mezaru“ u Parizu. Izdavač mog prvijenca je web magazin Bošnjaci.net i to ističem s ponosom. Upravo ta činjenica otvorila mi je brojna vrata.
Za dobru pripremui promocija u Bošnjačkom kulkturnom centru u petak, 7. septembra i sutradan na velikoj manifestaciji :bošnjačkoj večeri prije svega su zaslužni hadži Šefadil Ličina, predsjednik Bošnjaćkopg kulturnog centra u Parizu i Abduselam Fetić, mladi imam školovan na Univerzitetu u Libanu. Ličina se pri prvom susretu obradovao selamima koje mu je uputio gospodin Esad Krcić.

Policijska dobrodošlica

Putovanje u grad ljubavi, kulture, sjena, mode i čega još sve ne u četvrtak je na aerodromu u Beču počelo naopako. Dok su me policajci pretresali iz posude gdje se odlažu lični predmeti nestao mi je sat. Uspomena mi je od sina Vanje. Kada sam to kazao službenicima i, odmahnuli su rukom i pokazali mi da produžim dalje.
Na aerodromu „Charles de Gaulle“ me neki mladi policajac pretresao pola sata. Našao je moju knjigu u torbi, pa je hiljadu puta prevrnuo, zagledao, mjerio, vrtio glavom, nekoga pozivao. Na kraju se okrenuo i otišao. Pokupio sam svoje prnje i zakleo se da mi ovaj nabrijani francuski žandarm neće pokvariti raspoloženje.
Moji prijatelji koji su došli da me dočekaju, Nađa Mazalović, njen sin Teddy i kći Vesna Barić bili su zabezeknuti kao i ja. Ali, dobro je, pomislih, ne tuku, samo nerviraju, kidaju živce i uživaju u tome.
Na književnoj tribini u BKC, u petak uz promociju „Suze“ upriličena je i veoma upečatljiva izložba slika „Genocid u Srebrenici“ čiju je postavku osmislio Nedžad Cvrk, Srebreničanin, koji se godinama bori za prava Srebreničana. Slike su djelo fotografa Sadika Selimovića i slikara Mirse Bajramovića.

Knjige pomažu da se ne zaboravlja

Veoma mi je drago da nam je u goste došao pisac Mgdim Galijašević sa svojom izuzetnom knjigom „Suza na mezaru“. Mi pokušavamo da okupljamo pisce koji pišu o onome šta se događalo i šta se događa Bošnjacima u Bosni i Sandžaku. Nedavno nas je posjetio gospodin Muhamed Mahmutović, autor tri veoma uspjele knjige. Mugdimova „Suza“ je primjer kako Bošnjaci vični peru mogu da od zaborava otrgnu ono što se događalo.

Prevod „Suze“ dogovoren u Sarajevu
Korice „Suze“ na turskom jeziku

Kako je došlo do toga da moja „Suza „ bude prevedena na turski jezik?
Upoznao sam inž. Hasana Šehovića, porijeklom iz Trebinja, inače menadžera biznismena svjetskog glasa gospodina Kemala Ahmeta Baysaka. I ovdje ima jedna koincidencija. Supruga inženjera Šehovića se zove Jasminka, djevojačko prezime Galijašević. To je ime i prezime moje sestre koja s porodicom živi u Kanadi.
Šehović je „Suzu“ pokazao gospodinu Baysaku, koji je i sam porijeklom iz naših krajeva. On je veliki prijatelj Bosne i Bošnjaka i u minulim teškim vremenima pomagao je na sve načine izbjeglicama.Veoma je angažovan u bosansko-turskim institucijama, počasni je konzul naše zemlje u Izmiru. Ambasador je Svjetskog saveza dijaspore BiH, a gospodin Šehović je potpredsjednik.
S Baysakom sam se našao na ručku u „Avazovom twist toweru“, u restoranu „Elit“. Uz ugodno ćaskanje Baysak i Šehović su izrazili želju da u njihovom aranžmanu „Suza“ bude prevedena na turski jezik i odštampana u Turskoj. I eto tako je bilo. Uskoro će uslijediti promocije.Tako će se knjiga u izdavaštvu Bošnjaka. net prevedena na turski jezik uskoro naći među Bošnjacima u turskoj, a ima i interesovanja klubova Turaka u Njemačkoj.
„Suza na mezaru“ je postala zaista dio mene, a junaci iz knjige su mi uvijek na pameti. Odem često na šehidska mezarja Budakovići, Vrbanjuša i Kovači i vidim ljude tužnih uvehlih lica, izbrazdanih borama debelim kao prst, očiju koje su davno izgubile sjaj, sagnuti skoro do zemlje, pritisnuti godinama, a još više bolom, kako grabe svom nišanu, gdje su ukopani oni za kojim ih duša boli.
Evropska turneja „Suze na mezaru“ se nastavlja u Njemačkoj, Austriji, Sandžaku, Crnoj Gori...
P.S. Na kraju želim da se zahvalim momcima iz Fotografskog studia FOTO LIK iz Novog Pazara koji su se potrudili da načine ove fotose.
Gospodin Ličina je također govorio brojnim posjetiteljima tribine i o položaju Bošnjaka i o tome da je prošlo vrijeme kada su Bošnjaci saginjali glavu .
-To neće više nikada činiti ni pred kim.Naša snaga je u našiom ljudima.Imamo dovoljno pameti i kuraži da se izborimo za naša prava. Naša snaga je u našem jedinstvu. I želim da posebno istaknem da nema Bosne bez Sandžaka, niti Sandžaka bez Bosne.
-Knjiga Mugdima Galijaševića, pisana na specifičan način je izuzetna i posebna. Autor u knjizi u prvi plan stavlja one brojne gazije, najhrabrije i najvrednije među nama šehide. „Suza“ je zaista knjiga koju treba da pročita svaki Bošnjak. Neka dragi Allah nagradi Mugdima za ovako dušom napisanu istinu o šehidima, Bošnjacima, sudbinama i našim dušmanima, kazao je imam Fetić.
Ovom prilikom pročitao sam svoju noticu „Vrisak Potočara“. Ona nije bila u sastavu knjige, ali sam to napisao 11jula, jednostavno osjetio sam potrebu da tragediju Srebrenice stavim na papir.
-Možete li mi dati to što ste pročitali, reče mi jedna nena, brišući suze.
Kazali su mi da su joj dva sina šehida. Progutao sam knedlu, nešto me stislo u grlo, neda disat.

Večera kod Ličine

Tamam kada smo privodili kraju ovo okupljanje ljubitelja knjige zazvonio mi je mobitel. Pomislih , što ga ne isključih da mi ne smeta. Zažalio bih da sam to uradio. Poruka je glasila: “Šehović ti javio da je „Suza“ (koja je ranije prevedena na turski jezik) odštampana u Turskoj. Višnja“.
Malo je kazati da sam se obradovao ovoj poruci moje supruge.Tu vijest sam čekao kao ozeblo sunce. I dočekao je u Parizu.
Poslije tribine Šefadil Ličina nam je priredio ugodne trenutke u svom prelijepom domu koji nije mirisao Parizom, već njegovim Sandžakom i Bosnom.gdje smo nastavili druženje do kasno u noć. Užitak je upotpunila domaćica svojim kulinarskim specijalitetima.
U subotu uveče na bajramskoj večeri pred nekoliko stotina posjetilaca o „Suzi“ smo govorili Fetić i ja. Posebno mi je bilo drago što je u Paris na promociju iz Liježa stigao i moj prijatelj Nedžad Ćeman, biznismen i predsjednik BKZ Belgije.
Inače, moj boravak u Parizu ljepšim su svakako učinili Nađa, Tedy i Vesna. U subotu su me automobilom vozali po Parizu, a onda smo krenuli u obilazak tabanovića fijakerom što kažu. Vesna je sve pomno slikala, a zaista ima smisla za fotografiju.
Posebno sam oduševljen Institutom arapskog svijeta. Ova veleljepna i luksuzna građevina završena je 1988. godine. Nalazi se na lijevoj obali Sene, nedaleko od Notr Dama. Njen projektant Jean Nouvel je dobio nagradu Aga Khan jer je ova građevina proglašena tada najljepšim objektom u Francuskoj.

Glumac se zabunio

Na kraju, pošto smo se dobro umorili, moji domaćini su me odveli u kultni libanski restoran „Nouro“, gdje se služi hiljadu specijaliteta.
Dok smo uživali u ukusnoj hrani, prišao mi je meni odnekud poznat čovjek, tamnije puti.
-Kako si. Kada si došao. Nisam ti se nadao.
Tedy mi dobaci da je to popularni francuski glumac Samy Naceri, poznat između ostalog po filmovima Tax I, Taxi II, taxi III, Taxi IV i još brojnim filmovima punim akcije i sulude vožnje automobilima.
-Izvinite vi ste me zamijenili, rekoh.
Iznenadio se i onda je to i sam shvatio, pa se izvinio.
-Oprostite mi na mom lapsusu. Odakle ste, pita me Samy.
-Iz Sarajeva, rekoh.
-Da, čuo sam za dugu opsadu tog grada i ubijanje djece. Žao mi je. Hajde, evo ruka prijatelju iz Sarajeva.
Rukovali smo se, razmijenili posjetnice. Sve se to događalo pod budnim okom brojnih tjelohranitelja i iznenađenih gostiju. Poslije toga su neki, moguće paparaci koji su uvijek za petama Samyu, a on se ne jednom sukobio s njima, okrenuli kamere prema meni, valjda misleći da sam i ja po nečemu važan čim se rukujem s Nacerijem. A ja sam bio samo običan gost iz Sarajeva.