MOJ DEDO, STARI MOST
Autor: Muhamed Velić
Objavljeno: 09. Nov 2013. 19:11:34
Muhamed VELIĆ: Tog hladnog novembarskog dana bio sam u Zenici, krenula nam bila škola, Medresa, istureno odjeljenje u Zenici, gledao sam to na Dnevniku BHT-a, u Preporodovoj sali u čaršiji, preko puta Salčinovića, jer samo se tu mogao pogledati Dnevnik, ljudi su nekako struju uzdurisali. Sjećam se dobro, tog Dnevnika, trajala je četnička ofanziva na Olovo i čekao sam vijesti iz Olova, strahujući za svaku lošu vijest, a onda dolazi tako strašan haber iz Mostara - o rušenju i ubijanju Starog mosta.
Danas se navršava ravno 20 godina od rušenja Starog Mosta u Mostaru.

I, prođe dvadeset godina. Od tog dana. I dok pišem o tom stravičnom događaju, kojeg su nam priredile naše komšije Hrvati, pišem to i bilježim s neviđenom nelagodom i osjećajem grča u stomaku.
Jer, taj most... on je k'o insan, k'o da mi je dedo rođeni! I dok pišem o tom zločinu, kada su ga zlikovci srušili, pišem o tome kao da su mi, na moje oči, dedu ubili. Pogodili ga nekoliko puta u prsa, stajao je još uvijek, i onda posljednji pogodak pravo u čelo, i onda je dedo pao.
A gledao sam to svojim očima. Doduše na televiziji.

Tog hladnog novembarskog dana bio sam u Zenici, krenula nam bila škola, Medresa, istureno odjeljenje u Zenici, gledao sam to na Dnevniku BHT-a, u Preporodovoj sali u čaršiji, preko puta Salčinovića, jer samo se tu mogao pogledati Dnevnik, ljudi su nekako struju uzdurisali. Sjećam se dobro, tog Dnevnika, trajala je četnička ofanziva na Olovo i čekao sam vijesti iz Olova, strahujući za svaku lošu vijest, a onda dolazi tako strašan haber iz Mostara - o rušenju i ubijanju Starog mosta. Ljudi su glasno plakali, neki su psovali, a neki su glasno pitali: Ima li spasa, ima li više ikakvog smisla?! A neki su šutjeli i tiho se molili.

Rahmetli Alija Izetbegović je rekao da mu je to bio jedan od najtežih dana u njegovom životu i tog je dana, kako kaže, na kratko, zamrzio ljudski rod. Ljude je bio zamrzio, jer, k'o biva, ljudi su to uradili.

Ali, ja znam da to nisu uradili ljudi, jer vjerujem da među Hrvatima ima dosta čestitih ljudi koji se srame zbog toga, ali itekako još uvijek ima i neljudi koji se ponose zbog toga. To su oni isti neljudi koji su mog dedu ubili, zapravo, srušili Stari most. I u tome, tom odnosu, leži i krije se opasnost, i trajat će sve dok ti čestiti ljudi u potpunosti ne nadvladaju neljude! Tu katarzu Hrvati moraju proživjeti. Isto kao i Srbi. Tomašica i Srebrenica su im, pored drugih mnogobrojnih, ogromne mrlje na nemuštoj savjesti. Crkve prve, zapravo, to moraju učiniti. Sve dok se to ne učini - nema i neće biti selameta. Ni za koga!

A ja još uvijek bojim se za svog Starog. Taj strah i ta trauma ne može iz glave, prsa i duše da izađe. I kad god dođem u Mostar, odmah letim k Starom. A sve sa strahom, ne znam hoću li tog svog "oživljenog" dedu zateći tu na svom mjestu. Sve me bude strah, pa onda prvo provirujem i gledam, k'o dijete, kroz prste. A onda, kad se uvjerim da je tu, zahvalim Bogu i molim Ga da mi iz pameti i srca nikad ne izbriše sjećanje i podsjećanje na to šta su nam uradile naše komšije i na kakvo su zlo, nažalost, još uvijek, spremne - da nam urade.