Generalni sekretar Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti Muftija Muamer ef. Zukorlić reagira na pokušaje diskreditiranja bosanskoga jezika od strane Matice Srpske i ponovne agresije na bošnjačku kulturu i tradiciju
BOSANSKI ILI BOŠNJAČKI, SRPSKI ILI VLAŠKI
Autor: Akademik dr. Muamer Zukorlić
Objavljeno: 18. Apr 2014. 20:04:00

MUFTIJA ZUKORLIĆ: Ukoliko pogledamo u kulturne baštine Bošnjaka i Srba nije ni čudo što postoje takve tendencije u srpskoj kulturnoj politici, jer kada iz nje izuzmete sve što je bošnjačko, a uz to i sve što pripada drugim okolnim narodima, vidjet ćete koliko je to kultno naslijeđe šturo i zaostaje za onim što Bošnjaci gaje još od srednjevjekovlja kao svoju autohtonu i autentičnu baštinu. Možda su baš zbog tog Božjeg određenja da budu titulari balkanske kulture oduvijek bili na meti nedobronamjernih komšija, pa su od stećaka preko Hasanaginice, Omera i Merime, Mehmed-paše Sokolovića do Meše Selimovića, Skendera Kulenovića i drugih, koje su pozicionisti iz Matice Srpske, SANU i drugih velikosrpskih institucija proglašavali srpskim, bili u poziciji da dokazuju i brane svoje vlastito nasljeđe. Ili, da se vjekovima i decenijama docnije upoznaju sa stvarnim vrijednostima svojih kulturnih dobara materijalne i nematerijalne prirode.


Muftija Muamer ZUKORLIĆ: U saopćenju stoji da je za srpsku kulturu neprihvatljiv naziv bosanski jezik i daje preporuka da se ubuduće unutar te kulture jezik Bošnjaka naziva bošnjačkim. Ovdje već ulazimo u opasno polje iskazivanja osjećaja jedne kulture prema posebnostima druge, ili bolje kazano, pokušajima kreatora srpske kulturne politike da, kao mnogo puta u prošlosti, svoje stavove nametnu susjednim kulturama i njihovim baštinicma i na taj način izvrše kulturnu agresiju ili bar nanesu neku štetu, makar ona bila neznatna kao u ovom slučaju.
AGRESIJA NA BOŠNJAČKU KULTURU: Veoma vješto osmišljena strategija Matice Srpske u pogledu pokušaja diskreditiranja bosanskoga jezika iznova pokušava agresiju na bošnjačku kulturu i tradiciju. Međutim, za razliku od prijašnjih apriornih negacija postojanja bosanskoga jezika i pokušaja nipodaštavanja svega južnoslavenskog što nije srpsko, ovoga puta se mnogo više vodilo računa o klasifikacijama i jezičkoj kategorizaciji, što u suštini predstavlja priznanje bosnistici i priznavanje bosanskoga jezika kao zvaničnog jezika Bošnjaka i svih drugih koji ovaj jezik osjećaju svojim maternjim jezikom. U saopćenju Matice srpske doslovno stoji da je “Одбор за стандардизацију српског језика правовремено усвојио социолингвистички засновану одлуку да је за српску културу једино прихватљив термин бошњачки, а не босански језик”. Upravo u ovoj konstataciji se krije priznanje bosanskoga jezika i bošnjačke kulture, i to od strane renomirane srpske institucije koja se bavi očuvanjem srpskog jezika i književnosti. Činjenica da se termin bosanski ne osporava iz lingvističkih već kulturoloških razloga, i to iz pozicije sociolingvistike kao discipline koja proučava uticaje društva na jezik i jezika na društvo, dokaz je toga. Dakle, nema dileme, srpski lingvisti više ne osporavaju ono što je odavno svima poznato kao nesporna naučna činjenica, to jest postojanje bosanskoga jezika kao dijela šireg srednjejužnoslavenskog dijasistema u koji još spadaju srpski, hrvatski i crnogorski jezik kao posebni standardni jezici Bošnjaka, Srba, Hrvata i Crnogoraca. I tu se lingvistička priča završava, obzirom da smo odavno prihvatili tezu da o unutarbošnjačkim temama možemo pričati samo sa Bošnjacima, kao i da je u periodu pokušaja osporavanja prava Bošnjacima na imenovanje svoga maternjeg jezika iznijeto toliko činjenica da bi se samo njihovo taksativno nabrajanje oteglo na više štamparskih tabaka. Ali, ovdje postaji jedna druga začkoljica koju imamo potrebu razjasniti.

NAMETANJE SRPSKIH STAVOVA SUSJEDNIM KULTURAMA: U saopćenju stoji da je za srpsku kulturu neprihvatljiv naziv bosanski jezik i daje preporuka da se ubuduće unutar te kulture jezik Bošnjaka naziva bošnjačkim. Ovdje već ulazimo u opasno polje iskazivanja osjećaja jedne kulture prema posebnostima druge, ili bolje kazano, pokušajima kreatora srpske kulturne politike da, kao mnogo puta u prošlosti, svoje stavove nametnu susjednim kulturama i njihovim baštinicma i na taj način izvrše kulturnu agresiju ili bar nanesu neku štetu, makar ona bila neznatna kao u ovom slučaju.

NA METI NEDOBRONAMJERNIH KOMŠIJA: Ukoliko pogledamo u kulturne baštine Bošnjaka i Srba nije ni čudo što postoje takve tendencije u srpskoj kulturnoj politici, jer kada iz nje izuzmete sve što je bošnjačko, a uz to i sve što pripada drugim okolnim narodima, vidjet ćete koliko je to kultno naslijeđe šturo i zaostaje za onim što Bošnjaci gaje još od srednjevjekovlja kao svoju autohtonu i autentičnu baštinu. Možda su baš zbog tog Božjeg određenja da budu titulari balkanske kulture oduvijek bili na meti nedobronamjernih komšija, pa su od stećaka preko Hasanaginice, Omera i Merime, Mehmed-paše Sokolovića do Meše Selimovića, Skendera Kulenovića i drugih, koje su pozicionisti iz Matice Srpske, SANU i drugih velikosrpskih institucija proglašavali srpskim, bili u poziciji da dokazuju i brane svoje vlastito nasljeđe. Ili, da se vjekovima i decenijama docnije upoznaju sa stvarnim vrijednostima svojih kulturnih dobara materijalne i nematerijalne prirode. Nije mi cilj da ulazim u autentičnost ili apokrifnost kulturnih sadržaja nulte kategorije koje ovdašnja javnost smatra srpskim, a prema historijskim činjenicama i drugim nepobitnim dokazima isti potiču iz drugih kultura, jer bi nas to odvelo u drugo opasno polje kulturnih previranja, što nije namjera ovog saopćenja, već samo želim incirati posve humanističku tezu da ljudska civilizacija postoji upravo zahvaljujući prožimanjima različitih kultura te da su međusobni uticaji i dijalozi duhovnih naslaga suština našega postojanja i da svaki pokušaj negacije ili nipodaštavanja tuđe kulture više govori o kulturi onoga ko ima potrebu da negira nešto ili nekoga, nego o onome ko se nalazi u poziciji oštećenog.

VLAŠKA KULTURA I VLAŠKI JEZIK: Ako bismo bili do kraja cinični, mogli bi kazati da se u kulturi Bošnjaka – i to kako u onoj još uvijek živućoj tako i u onoj vjekovima prije – srpska kultura i srpski jezik nazivaju „vlaškom kulturom i vlaškim jezikom“, jer se u percepciji Bošnjaka vjekovima unazad za Srbe koristio naziv Vlah, a za njihov jezik vlaški jezik; isto kao što postoji glagol povlašiti se u značenju prihvatiti srpsku/vlašku kulturu i pridjev vlaški u značenju srpski.

Preporuka bošnjačkoj javnosti da srpski jezik naziva vlaškim, iz razloga što je taj naziv prihvatljiv za bošnjačku kulturu, vjerovatno bi uznemirila sve govornike tog jezika i izazvala buru kod jezikoslovaca. Isto je tako uvrjedljivo, neprimjereno i nedopustivo bilo kome, a naročito onima koji bi se trebali baviti nacionalnom kulturom jednog naroda i imati najprefinjenije manire, nipodaštavati tuđu kulturu, nametati terminologiju kod suštinskih identitetskih stvari ili zahtijevati od pripadnika svog naciona da vrijeđaju jedan cijeli, komšijski narod.

STANIĆU I MATICI SRPSKOJ NEKA NE SMETA BOSANSKI JEZIK: Iz svih navedenih razloga, saopćenje Matice Srpske i njenog predsjednika Stanića djeluje apsurdno i neprihvatljivo, te neodoljivo podsjeća na vrijeme koje niko ko zdravorazumski razmišlja na Balkanu ne priželjkuje. I neka Staniću i Matici Srpskoj ne smeta bosanski jezik kojim govore njihovi susjedi, kao što nama Bošnjacima ne smeta srpski jezik kojim govore naše komšije, piše u reagiranju koje je potpisao Generalni sekretar Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti Muftija Muamer ef. Zukorlić.