DUŠA SANDŽAKA (IV)
Autor: Ibrahim Čikić
Objavljeno: 26. Oct 2015. 00:10:51

Taslidža nekad i muftija Vehbi-efendi Šemsekadić


Ibrahim ČIKIĆ: Mufti-efendija je imao običaj da nikada sam po svom nahođenju nije kretao u ozbiljniji posao a da se prije toga nije sastao sa Hajdar i Latif-agom i skupa sa njima donio odluku kako i šta treba raditi. Zašto ti govorim o Hajdar-agi?

Zato što danas nažalost, na političkoj i vjerskoj sceninema takvih ljudi u bošnjačkom korpusu i jako sam tužan zbog toga. Siguran sam da i danas ima ljudi poput muftije, Hajdar i Latif-age ali ih nema u javnosti. Takvim ljudima bi ovi današnji „borci“ za „jedinstvenu“ Bosnu i Sandžak presudili isto onako kako je sultan u Istanbulu „presudio“ muftiji Vehbi-efendiji Šemsekadiću!
„Muftija Vehbi-efendija Šemsekadić je na velika vrata ušao u historiju zahvaljujući hrabrosti, pravednosti i događajima koji su usljedili poslije berlinskog kongresa 1878. godine. Do tog vremena živio je povučeno istražujući islamske znanosti.

Hroničari ga opisuju ovako: „Imao je oko pedesetak godina. Bio je srednjeg rasta, ali krupnije građe. Nosio je gustu crnu bradu prošaranu sijedim vlasima. Na njegovom licu su se posebno isticale oči plamtećeg sjaja. Uvijek je jahao osedlanog konjića. Kada bi razgrnuo džubu (ogrtač) i naslonio se na balčak sablje izgledao je poput nepobjedivog vojskovođe kojem se ne smije na put stati! Na njegov poziv za odbranu Bosne odazvali su se Bošnjaci iz svih krajeva Sandžaka kako islamske tako i hrišćanske vjere koji su smatrali da treba ustati u odbranu jedine domovine. Muftija je u svojim govorima uvijek isticao da je Bosna država Bošnjaka muslimanske, katoličke i hrišćanske vjere.“
Ibrahime, neću ti mnogo govoriti o muftiji jer su sjećanja na njega i danas živa. Pričat ću ti o njegovim saborcima i ljudima koji su pali u zaborav i za koje se malo zna, iako po hrabrosti i ostalim osobinama nisu ništa zaostajali za mufti-efendijom.

Hajdar-aga Tahirović je bio jedan od najboljih drugova muftije. U tom vaktu bio je adet među Bošnjacima da se ide u lov. Često bi mufti-efendija, Hajdar i Latif-aga Ramović znali otići i po nekoliko dana ostati obilazeći sandžačke i bosanske planine i šume. Hajdar-aga je bio nadprosječno jak, plemenit i čestit čovjek. Bio je blage naravi i veselog duha. U dubokoj starosti bio je kadar i izgledao svjež kao mladić. Pričao mi je rahmetli babo da kada su na jednom sijelu u Potpećima evocirali uspomene na ratne dane kako je u žaru sjećanja jednom rukom podigao najjačeg momka u našem kraju i nekoliko trenutaka ga zadržao u zraku. Hajdar-aga je nosio muftijin bajrak na čelu kolone ustanika za vrijeme organiziranog otpora aneksiji Bosne od strane Austro-Ugarske monarhije. Tek u tim danima ljudi su spoznali hrabrost, organizacione sposobnosti i pravičnost taslidžanskog gazije Hajdar-age Tahirovića.

Mufti-efendija je imao običaj da nikada sam po svom nahođenju nije kretao u ozbiljniji posao a da se prije toga nije sastao sa Hajdar i Latif-agom i skupa sa njima donio odluku kako i šta treba raditi. Zašto ti govorim o Hajdar-agi?

Zato što danas nažalost, na političkoj i vjerskoj sceninema takvih ljudi u bošnjačkom korpusu i jako sam tužan zbog toga. Siguran sam da i danas ima ljudi poput muftije, Hajdar i Latif-age ali ih nema u javnosti. Takvim ljudima bi ovi današnji „borci“ za „jedinstvenu“ Bosnu i Sandžak presudili isto onako kako je sultan u Istanbulu „presudio“ muftiji Vehbi-efendiji Šemsekadiću!“ Završi Ramiz-paša svoj emotivni muhabet.

***

Potpisujem Ramiz-paša. Muftija i njegovi prijatelji su živjeli za Božije zadovoljstvo i dobro naroda a ne na račun politike, vjere i naroda. Nepoznati na Zemlji ali poznati na Nebesima. Kada je zatrebalo bez razmišljanja ustali su u odbranu vatanatrošeći vlastite imetke, izlažući sebe i svoje porodice smrtnoj opasnosti. Zato je organizirani otpor muftije tada najjačoj vojnoj sili mudžiza (nadnaravno dijelo) bošnjačkog otpora sve tri religije.

Da nije tragično bilo bi komično da stotinjak godina kasnije od pomenutih događaja potomci Bošnjaka koji su skupa sa muftijom Šemsekadićem branili Bosnu, pokleknu pred udarima velikosrpskog nacionalizma i skupa sa fašistima Srbije i Crne Gore zaraženi virusom („Srbija do Tokija“) mitomanije izvrše agresiju i genocid nad vlastitom zemljom i narodom!

Zbog višedecenijskog maćehinskog odnosa političkih i vjerskih „vođa“ prema borcima Bošnjaci nikada u svojoj povijesti nisu bili u težoj političkoj situaciji od današnje. Vrhunac nemorala, korumpiranosti i nesposobnosti bošnjačkih „vođa“ najbolje oslikavanjihova šutnja na drsko i bezobrazno hapšenje boraca Armije R.BiH, kontinuirani napadi na Bošnjake u genocidnom entitetu, negiranje državnosti R.BiH, bošnjačke nacije i bosanskog jezika koji organizirano dolaze od strane duhovnih sljedbenika zločinca Radovana Karadžića i SANU-a. Upravo zahvaljujući predstavnicima bošnjačkog naroda i njihovom (ne)radu domovina i nacija su dovedeni na rub propasti. Zato su po direktivi iz Beograda i Zagreba vitezovi i gazije odbrane Republike Bosne i Hercegovine na marginama društvenih zbivanja. Zvanični Beograd i Podgorica prema potrebi „svađaju i mire“ bošnjačke političke i vjerske „vođe.“ Sve je isto kao i devedesetih, samo Miloševića nema. Historija se ponavlja. Neka je proklet komformizam i ljubav prema luksuzu bošnjačkih „vođa.“
Aktuelna politička gibanja iznova opominju i tjeraju nas da povedemo računa o sebi i načinu na koji ćemo se Njemu vratiti. Ma koliko se trudili ne možemo ništa promijeniti. Zato mijenjajmo sebe. Svijest o Bogu, odvraćanje od zla i preporučivanje dobra su imperativ razumom obdarenih bića. Moralne, istinoljubive i pravedne ljude religije i nacije ne razdvajaju, nego spajaju. Siguran sam da i danas kao u doba muftije Vehbi-efendije Šemsekadića daleko od očiju javnosti u svim nacijama i vjerama ima čestitih ljudi koji su spremni životima braniti univerzalne ljudske i civilizacijske vrijednosti. Žive povučeno ali sami smo krivi što za njih neznamo.