Habib MANDŽIĆ: Danas, kad smo mi ljudi osjetljiviji nego bismo biti trebali, morali bismo napisati čitavu odbaranu trpljenja. Zat nije, uopće nepotrebno zagovarati ili braniti sreću? Nije! U prvom redu nije zato jer u sreću moramo uračunati i trpljenje, čemu se mnogi opiru. Mnogi ne prihvataju takav bilans. Ko ne priznaje trpljenje kao vrednotu, taj ga ne može uračunati u sreću. Takvom čovjeku trpljenje ne može biti sastavni dio sreće. Inače moramo priznati: I nama koji smo na putu ili došli do te spoznaje, ta je misao, često strana. Zapravo je tesko prihvatamo svim srcem. Treba se privikavati na tu misao i na životna raspoloženja koja i sreću i trpljenje nose u sebi.

Kako je moguće biti sretan uprkos trpljenju koje čovjeka snađe i, možda, prati kroz cijeli život? To je veliko pitanje i sumnja o mogužnosti sreće.

Zar nisu sreća i trpljenje dvije nepomirljive pojave, koje jedna drugu pobijaju i potkopavaju, tako da se pojmovno isključuju? Ne! Suprotno sreći je nesreća; suprotno trpljenju je uživanje. Kao što znamo iz brojnih primjera i razmišljanja, nijedno uživanje, pa ni čitava brda uživanja, suma svih uživanja zajedno, ne moge dati ono sto nazivamo srećom. Slično vrijedi i u suprotnosti uživanja, u trpljenju. Čak ni čitava brda trpljenja ne mogu čovjeka koji je, zaista sretan, učiniti nesretnim.

Sreća i nesreća kreću se na sasvim drugoj, recimo, višoj razini nego što su uživanje i trpljenje. Zato se s uzivanjima (veseljima, zabavama, koncertima, ugodnostima itd.) ne može ni dostići sreća, ni odvratiti nesreća, niti sreća povećati, ni nesreća umanjiti, jer se uživanja kreću u okviru količine, a sreća i nesreća u okviru kakvoće. Obratno se tako ni trpljenjem ne može postići nesreća niti otpremiti sreća; jednako se, tako, trpljenjem niti nesreća ne povećava, niti sreća ne umanjuje.

Možda bi se moglo i ovako objasniti: S uživanjima se nesreća ne da odvratiti, jer čovjek koji je nesretan nije u stanju “uživati” nikakvo uživanje, nego u tom uživanju doživljava još veću suprotnost: uzići u nesretnom čovjeku još snaznije pobuđuju svijest suprotnosti i zato mogu uvećati osjećaj nesreće. Drugačije rečeno: ako je čovjek ‘ozvučen‘ na nesreću, tada će i te užitke primiti na istoj valnoj dužini – nesreće, tako da ga sve čini još nesretnijim.

Obratno možemo reći o sretnom čovjeku: može ga snaći ne znam kakvo trpljenje, da mu od boli i tuge već i suza nestane, njegovu unutarnju sreću, ako je zaista sretan, niko ne može oduzeti ni umanjiti, nego, štaviše, njegovo trpljenje daje posebnu boju njegovoj sreći koja je, možda, gorka i nimalo nježna. Drugim riječima, ako je ‘ozvučen‘ na sreću, njegovo će cijelo “ trpljenje” odjekivati kao suprotnost na istim strunama. Sretan čovjek i udarce trpljenja prihvata na bedemima svoje unutarnje sreće, u kojoj je nepobjediv.

Je li to svakome dato? Je li svako tako sretan da i trpljenje zna uračunati?

Sigurno je to dato svakom čovjeku koji je sretan samo ako zna pravilno vrjednovati trpljenje, ako i u trpljenju vidi vrijednost. Trpljenje je jedno i drugo: zlo i dobro. Trpljenje ima dvije strane. Ljudi, obično, vide samo jednu stranu, vide samo površnu – i ta boli, i to je zlo. Dubina trpljenja seze, također, u srž svega zivoga i obuhvata u sebi svu bit dobra. Na kraju krajeva, i samo trpljenje drži u sebi neiscrpne dubine dobra.

Jedino u trpljenju i po njemu čovjek dodiruje posljednje, bitne životne dubine. Bitne temelje može otkriti istom u bolima, a ne u smijehu. U protivnom se i svaka ekstaza užitka dotiče boli i prelazi u nju. Psiholozi dobro znaju da su podražaji osjetilnog ugođaja, npr. golicanje, samo bolesti pred pragom u koju se, obično, zapada ako se vanjski podražaji uživanja pojačavaju. Zato bismo mogli jednostavno reći: iza svakog osjećaja uživanja i naslađivanja dolazi bol i trpljenje.



Ko se svakodnevno već po svome zvanju susreće s trpljenjem, njemu se ono razotkriva još s druge, recimo s društvene strane, kao posebno dobro ili vrijednost, iako nas to nevjerovatno pogađa kao neka protivrječnost već u samim izrazima. Naime, čim nam trpljenje otvara najdublje spoznaje, napose spoznaje bližnjeg, ono nam, tako, otvara smisao za druge. Čovjek ima suviše blijedu maštu da bi mogao samo suhim razumom, s ugodnim osjećajima i nasmijanim licem imati dovoljno pažnje za bližnjega, smisla za njega i za njegove potrebe. Odmah mu vlastito trpljenje otvara smisao za drugoga. Tek u snazi trpljenja razvija se u čovjeku poseban socijalni osjećaj za druge. Trpljenje je most prema bližnjemu.

Tu nam je misao Ksaver Mesko izrazio sličnim riječima u svome romanu: “Na poljani”: “Sretni ljudi često ne vide sreću. A mi koji je nemamo, mi je vidimo. Mi koji je tražimo, vjerujemo u nju. Jer, zašto tražiti ono čega nigdje nema, zašto težiti za nečim nemogućim, nepostojećim?”

Kod Shakespearea odbačeni i razočarani kralj Lear spoznaje:
“Vi, goli siromasi, gdje ste,
koji vas vihor nesmiljeni tetosi,
bez krova nad glavom, gladni života….?
O, premalo
sam mislio na sve to! Raskoši,
ovdje imaš svoj lijek….”

Tu su misao, kasnije, i najveći duhovi ponovno obrađivali i razmatrali problem trpnje. Njemački filozof W. Leibnitz vidio je u trpljenju samo tzv. metafizičko zlo, što znači, nešto što je neizbježno dato u naravi svega stvorenoga i zato nesavršenog bića, dakle, nešto što čovjek koji trazi sreću mora uračunati u svoj život.

Filozof Hermann Cohen napisao je: “Čovjekovo je najveće dostojanstvo trpljenje.” U dostignuću najvećeg dostojanstva lezi čovjekova sreća. Dakle, čovjek sreću postiže u trpljenju. Čovjekovo dostojanstvo nije u tome da malo više nego drugi nakupi blata na svoje cipele, što nazivamo vlasništvom, posjedovanjem, imetkom - nego više u tome da se njegov duh slobodnije i veličanstvenije uzdiže iznad svakodnevnih tegoba.

Leibnitz je zato osnovao i “odbranu Boga”, kako bi uskladio čovjekovo trpljenje (zlo) s Bogom, te je tako dobio odgovor na pitanje kako Bog može dopustiti zlo.

Danas, kad smo mi ljudi osjetljiviji nego bismo biti trebali, morali bismo napisati čitavu odbaranu trpljenja. Zat nije, uopće nepotrebno zagovarati ili braniti sreću? Nije! U prvom redu nije zato jer u sreću moramo uračunati i trpljenje, čemu se mnogi opiru. Mnogi ne prihvataju takav bilans. Ko ne priznaje trpljenje kao vrednotu, taj ga ne može uračunati u sreću. Takvom čovjeku trpljenje ne može biti sastavni dio sreće. Inače moramo priznati: I nama koji smo na putu ili došli do te spoznaje, ta je misao, često strana. Zapravo je tesko prihvatamo svim srcem. Treba se privikavati na tu misao i na životna raspoloženja koja i sreću i trpljenje nose u sebi.

U drugom redu nije zato jer mnogim ljudima nije stalo do sreće, bez obzira na trpljenje. Iako ne moraju uračunati trpljenje, za njih je sreća, ona prava unutarnja sreća, gotovo nekakva zapreka, a ne istinska pobuda za život.

Na kraju, nije nam potrebno da idemo po mudrost filozofima, teozofima, psiholozima i njihovim knjigama. Bezbrojni ljudi i njihovo iskustvo potvrđuju nam da moramo uračunati trpljenje ako zelimo biti sretni. O tome nam govori svakodnevna praksa onih teških dana kad su ljudi uprkos teškoćama života, ipak, sretni, jer u trpljenju vide smisao i vrjednotu.

Ti su ljudi došli do mudrosti u alhemijskoj kovačnici života, gdje se zlo pretvara u dobro, gdje trpljenje čovjeka oplemenjuje, produbljuje njegove nazore i čini ga zrelim za život. U kovačnici života već se od davnina događa nešto o čemu su, katkada, samo sanjalii i o čemu moderna nauka jedva sluti: da neplemeniti metal pretopimo u plemeniti. Trpljenje može oplemeniti čovjeka. Omekša u njemu sirovinu i njezinu tvrdoću, te ga učini dobrim, pristupačnim i uslužnim, do krajnosti punim razumijevanja. Takav čovjek je sreća za sebe i za druge.