HABIB MANDŽIĆ: Možda će neko prigovoriti. Upravo je ta vrtoglavica dokaz da moderni čovjek, ipak, sa svim nitima svoga bića – juri naprijed u beskonačnost, da na kraju, ipak, želi uhvatiti – vječnost. Istina, i to možemo vidjeti u ovoj vrtoglavoj trci, ukoliko ta trka s vješnošću neće biti sasvim protivrječna. Kakav je besmisao pojačavati brzinu da “uhvatimo vječnost”, veći besmisao nego kad bi puž želio stići srnu u žumi. I njemu i njoj je zajedničko to da tek moraju postići cilj kretanja, dok je, mešutim, vječnost već konačno posjedovanje cilja.

Cijelo ljudsko mudrovanja o sreći zanijemi pred Ničeovom izrekom: “Svako uživanje želi vječnost, duboku vječnost.“

Ova nas misao zapravo potresa. Šta vrijedi ako čovjek s mudrim životom ne znam kako nastoji da sretno živi, da se oslobodi svega što nije izvor sreće, što bi mu pripriječilo put do sreće, kad mu ta najveća sreća, uvijek, izmiče.

Čovjek bi htio “uživati” sreću, uz nju i u njoj počivati, uvijek imati trenutak sreće tako da mu ona nikada ne nestane. Čovjek želi u sreću koju sada uživa privući i svoju prošlost, da je u sjećanjima obnavlja, da sve bude ujedno u tom usrećujućem “sada”, da to “sada” nikada ne bi imalo ni početka ni kraja te da bi se u svojoj sreći obnavljalo u beskonačno usrećujuću, neiscrpnu dubinu. To je određenje vječnosti. Tako Niče ima pravo kada kaže: uživanje želi vječnost, i to duboku vječnost, takvu koja ne samo da nema početka i završetka, jer to više ne bi bila prava vječnost, nego takvu koja je, po dubini doživljaja, po usrećujućoj snazi trenutka – neiscrpna i vječno sada,

To je ono vječno “sada” koje u sebi ujedinjuje prošlost i budućnost, koje više nema nikakvog zanosa, a s time ni prolaznosti, nikakvog nemira, nikakvog traganja ni nastojanja, nego vječito ide samo naprijed prema nedostižnim željama. Upravo zato više ništa ne treba: sve je u jednom “sada” koje nikad ne prolazi. Tu su ujedinjena sva dobra sa svojim usrećujućim blaženstvom. To je, dakle, “sada” koje je uzdignuto iznad prolaznosti pojedinog trenutka, koje je doslovno iznad vremena. Zato bismo mogli još bolje reći: uživanje želi vječnost, visoku nadvremensku vječnost.

Ono što je Niče rekao o uživanju, zapravo je samo zamjena za sreću. Pa znamo da sreća nije isto što uživanje ili zadovoljstvo. Svako uživanje i svako zadovoljstvo samo je slika ili zamjena istinske sreće; konačno, to je samo zamjena, plastika, to nije priroda ili bit sreće; to je samo nadomjesni dio koji upotrebljavamo kad još nemamo prave sreće, a kad otpadne, odbacujemo ga čim nastupi istinita sreća; uživanje je samo prividna slika istinske sreće.

A, ipak nam doživljavanje ovoga privida dovoljno jasno pokazuje kakva bi morala biti ta prava sreća i kakav bi morao biti naš konačni odnos prema njoj: sreća želi vječnost, duboku vječnost. U tome smo svi jedinstveni. Nije nam potreban rječitiji svjedok nego što je Niče. Upravo on nas upozorava na vječnost. I kod njega je posljednja mudrost sreće –vječnost.

Evo poeme naše pjesnikinje, sufije, žene od Basre, Rabije Adevije, koja sva u sreći Bogu dovikuje (osam stoljeća prije velike svete Tereze od Avile):

Ja Te volim dvjema ljubavima:
Ljubavlju koja teži sreći mojoj i
Ljubavlju koja je, doista, dostojna Tebe.
Što se tiče ljubavi za moju sreću,
To je ljubav da ja mislim samo na Tebe
I ni na koga drugog. A što se tiče ljubavi
Koja je dostojna Tebe, to je da
Koprene padaju i ja Te vidim.
Nikakva slava meni ni zbog jedne
Ni zbog druge ljubavi, nego slava Tebi,
I za ovu i za onu.

Odlučujuće raspuće je samo u tome: kako postići vječnost, duboku vječnost za kojom vapi sreća?

Tim više je odlučujuće raspuće za modernog čovjeka koji, uprkos “vapaju uživanja za vječnošću”, zapravo sam odbacuje vječnost, onu vječnost koja bi morala biti vječna sada. Moderni je čovjek zahvaćen vihorom – naprijed, dalje od sadašnjeg trenutka. Nema dosadnije i odvratnije stvari za savremenog čovjeka nego ako mu prilike naređuju da mora stati, da ne smije “naprijed”. Da, već mu je i to mrsko ako mora smanjiti svoju brzinu.

Možda će neko prigovoriti. Upravo je ta vrtoglavica dokaz da moderni čovjek, ipak, sa svim nitima svoga bića – juri naprijed u beskonačnost, da na kraju, ipak, želi uhvatiti – vječnost. Istina, i to možemo vidjeti u ovoj vrtoglavoj trci, ukoliko ta trka s vješnošću neće biti sasvim protivrječna. Kakav je besmisao pojačavati brzinu da “uhvatimo vječnost”, veći besmisao nego kad bi puž želio stići srnu u žumi. I njemu i njoj je zajedničko to da tek moraju postići cilj kretanja, dok je, mešutim, vječnost već konačno posjedovanje cilja.

Ne, za modernog je čovjeka, “vječnost” dobila odvratan prizvuk, kao da bi se čovjek morao odreći svega što je “sada”, svih uživanja i svake vremenske sreće, otuđiti se od svega zato da jednom u vječnosti postigne “sreću koju svijet ne može dati”.

Čovjek živi na zemlji da je obrađuje i da njome upravlja, da upravlja i tako da uživa njena dobra sa svim uživanjima što ih zemlja pruža. I još više: u tom blagu priželjkuje čak i “vječnost, duboku vječnost.”

Radi se o odlučujućem polazištu: kako piti čašu besmrtnosti? Nesretno ljudsko srce koje uzdiše, neka utali svoju strast za srećom i neka je nikada ne izgubi.”

Teške misli duma Abdurahman – arapski mudrac koji na raspuću kliče: “Mora biti – želim živjeti vječno.” Ko pije iz čaše besmrtnosti? Ko pije iz nje? Kako da pijemo iz čaše besmrtnosti, da je zaista dostignemo? Za sada je naša besmrtnost u krhkoj posudi.

Morat ćemo zamijeniti čašu!