Portret bosanske junakinje: Sadija KLEPO, osnivač organizacije „Hilfe von Mensch zu Mensch“ u Njemačkoj
NJEMAČKA, OBEĆANA ZEMLJA
Autor: Dr. Bisera Suljić-Boškailo
Objavljeno: 23. May 2018. 14:05:40

SADIJA KLEPO, onivač organizacije "Pomoć čovjeka čovjeku" u Minhenu, jedna od osnivača Damigre - Saveza udruženja migrantica SR Njemačke, zatim Mreže migrantskih organizacija Bavarske i mnogih drugih organizacija i institucija. Već punih 17 godina uređuje tri emisije na gradskom radiju LORA u Minhenu: Pogled na Balkan, Note Balkana i Portal migracije. Dobitnica je velikih priznanja za svoj doprinos Njemačkoj: 2003. dobila je za svoj angažman priznanje "Zlatni most", 2010 "Evropsku medalju"...


Sadija Klepo – Pomoć čovjeka čovjeku u Minhenu

Već godinama je poznajem, već godinama se divim njenoj energiji, neustrašivosti, upornosti i rezultatima. Ona samo na tren zastane pred svojim, ili tuđim problemom, samo na tren, samo onoliko koliko je dovoljno da svojom brzinom razmišljanja poveže sve te konce i riješi problem. Njen životni moto bi zato mogao biti - TO JE RIJEŠENO. Jer, zaista, ona svaki problem riješi odmah u sebi, i onda kao da pusti svoju nevidljivu vojsku koja to posve onako kako je ona zamislila i odradi u realnosti. Baš onako kako je ona i zamislila. Zato za nju nema gotovo ništa nemoguće, jer za nju ne postoje barikade. Kamenje na njenom putu ona ne vidi, ona vidi samo cilj do kog želi i tako ga i dostiže.
Ja godinama poznajem ovu vrijednu Bosanku i već godinama pokušavam da sažmem njene plodove, da iscrtam pute kojima ona ide kako bih razumjela kojom metodom, kojim stavom, čime ona stvara imperiju oko sebe, prostor za druge, prostor gdje ljudi pronalaze sebe, gdje se dešavaju dobre stvari, gdje se dešava - POMOĆ ČOVJEKA ČOVJEKU (Hilfe von Mensch zu Mensch). I nije nikako slučajno da je ona i osnovala ovu organizaciju koja je izrasla u jednu moćnu instituciju, i to u Njemačkoj.
Ko više u Minhenu, Bavarskoj ne zna za "Hilfe von Mensch zu Mensch", za organizaciju koja pomaže u raznim segmenitma čovjeka kome je potrebna pomoć, ko ne zna za poznate "Dane Balkana" koji se više od deceniju održavaju u Minhenu? A ko to ne bi znao kad u februaru i martu svake godine u ovom gradu prodefiluje na stotine umjetnika, naučnika i raznovrsnih talenata sa Balkana i ovom kuturom bogatom regionu pokazuje ljepote balkanskih zemalja, pokazuje kako je bogata naša kulturna tradicija, kako smo bogati talentima, kako smo ljudi iz zemlje kulture, a ne samo rata.
Sadija Klepo je žena o kojoj sada pišem. Žena koja je rođena u Jablanici 1954. godine, žena koja je studirala žurnalistiku u Sarajevu i koja je izbjegla sa svoje troje djece devedesetih u Njemačku. I tu započinje. Skrajnuvši se sa svojom djecom od strahota koje su nam se tih devedesetih dešavale, ona nije ni spustila svoju djecu na krevet da se odmore, prihvatila se svoje borbe, prihvatila se da pomogne onima koji su tamo u tom paklu ostali iza nje. Konvoji hrane i raznorazne pomoći su slati upravo preko njenih ruku i u njenoj organizaciji. Kad su posije došli i oni poslijeratni radi, ona je dobro znala da poslije rata, dolazi rat. Zato je krenula da pomaže i dalje i na razne načine liječi i te rane. No, kako su u Minhen dolazili mnogobrojni izgubljeni ljudi iz raznoraznih ratova, nesretni izbjeglice, prognani, raseljeni, migranti iz cijelog svijeta, ona se okrenula i njima. Otvarala im je na razne načine mnogobrojna vrata i pomagala da u tuđini pronađu svoj novi dom.
Tako rat ili uništi čovjeka ili napravi od njega neustrašivog i nepobjedivog lava. Od Sadije Klepo je napravio ovo drugo, napravio je jakog i neustrašivog duha koji pokreće energijom.
Željela sam odavno da pišem o njoj, ali ja i pored svoje književne mašte nisam mogla da zaokružim polje kojim se ova žena sve bavi. Preko 100 kurseva njemačkog jezika samo u Minhenu, preko 350 radnika koji su zaposleni sama u toj njenoj imperiji, mnogobrojne nagrade njemačke države za njen doprinos, mnogobrojna bojna polja gdje je posijala ljubav, sreću drugima.

koordinirala sam i preuzela odgovornost za preko 10.000 izbjeglica u 5 bavarskih regiona


Započeću razgovor sa njom od godina 2015. godine koju su u Njemačkoj obilježile rijeke izbjeglica. Šta je za Vas značila ta godina?
Sadija KLEPO:
Bilo da se radi o politici, institucijama sistema, ljekarima ili o privredi, Nijemci su poznati kao precizni stručnjaci, koji se specijaliziraju do savršenstva u jednoj oblasti. Naravno da takav način rada ima svoje prednosti, ali i nedostatke. U uređenom sistemu oni funkcioniraju besprijekorno, ali u vanrednim situacijama oni su izgubljeni i teško se snalaze. Tako se dogodilo 2015.godine, kada je kroz Bavarsku u nekoliko mjeseci došlo gotovo jedan milion izbjeglica, kada su uredi za strance, vladine institucije i mnoge organizacije bili zatečeni i nisu znali kako da riješe problem smještaja i brigu za toliko ljudi.
Naša organizacija “Od čovjeka čovjeku” je bila od ranije poznata po kreativnim rješenjima u oblasti migracije i integracije, te su se škole, općine, socijalne ustanove i sami vladini organi obratile za pomoć. Nisam oklijevala i nisam se bojala posla, te sam se uhvatila u koštac i sa tim problemom i radila sam i koordinirala na nekoliko novoa, te preuzela odgovornost za preko 10.000 izbjeglica u 5 bavarskih regiona i u gradu Minhenu. Dok su se druge organizacije bavile samo smještajem i ishranom izbjeglica, “Od čovjeka čovjeku” je počela da organizira kurseve njemačkog jezika. To nije bila nimalo jednostavna stvar, pošto je polovina bila nepismena i za njih je trebalo pripremiti specijalne kurseve opismenjavanja, a opet su za to bili potrebni specijalno obučeni docenti.
Trebalo je preko noći otvoriti Centar za jezike, zaposliti odgovarajuće profile nastavnika, naći prostorije u centru grada, obučiti odgovarajuće predavače i sve to provesti kroz strogu bavarsku proceduru.

Učenje jezika


Trebalo je riješiti još jedan veliki problem u Minhenu i okolini, a radi se o ženama, majkama, koje moraju da pohađaju kurseve integracije, a nemaju gdje da ostave svoju djecu.
Sadija KLEPO:
Da. U gradu Minhenu nema dovoljno mjesta u vrtićima, a ako ima, cijene su astronomske i ni jedna migrantica ne može to plaćati. Za taj problem moja organizacija je ponudila dva rjesenja: kao prvo, otvoreni su vrtići sa tzv. kratkim boravkom, kod kojih su djeca smještena 4 do 5 sati prije podne i druga grupa isto tako poslije podne, tako da su jedna grupa majki pohađale kurseve prije podne, dok je druga grupa učila njemački poslije podne. Kao drugo, napravljene su kooperacije sa brojnim minhenskim školama. Djeca su išla u školu, majke su učile njemački u jednom razredu, a mala djeca su takođe kroz igru i rad odgajateljica učila njemački jezik. Prednost ovog projekta odnosila se na činjenicu, što su majke imale kontakte u školi i nisu se bojale ići na roditeljske sastanke ili stupiti direktno u kontakt sa nastavnicima njihove djece.
Kontakti u školama su iskorišteni i za ostale projekte, kao što je dodatna nastava za djecu migrante ili socijalni rad sa izbjegličkom djecom.

Uz to su organizovana i Savjetovališta - značajna podrška u novoj sredini?
Sadija KLEPO:
Izbjeglice iz ratnih područja, kao što su Sirija, Irak, Somalija imale su sreću da u Njemačkoj relativno brzo dobiju boravak i srede papire. Ali, Minhen je užasno skup grad i njima treba i dalje pomoći da se snađu u novoj sredini. Zbog toga su otvorena savjetovališta za migrante u Minhenu, Freisingu, Dahau i ostalim mjestima… U savjetovalištima dobijaju migranti i njihove familije svaku vrstu pomoći, od traženja stana, pronalaska odgovarajućih kurseva do traženja posla i škola za djecu. Zato je nalaženje odgovarajućih pedagoških stručnjaka, koji su poznavali neki od jezika izbjeglica zahtijevalo puno vremena, rada i upornosti.
Većina njemačkih organizacija radi jedan od navedenih poslova, ali naša organizacija se odlučila da preuzme i poveže više poslova da bi se ostvarili sinergijski efekti i pružila brza i korisna pomoć nesretnim ljudima.

Masovan odliv mladih ljudi iz naše zemlje


Teško je u jednom tekstu navesti sve vrste aktivnosti kojim se bavite daleko od svoje domovine. Angažovani ste i u radu žena migrantica na saveznom i bavarskom nivou. Jedna ste od osnivača Damigre - Saveza udruženja migrantica SR Njemačke, zatim Mreže migrantskih organizacija Bavarske i mnogih drugih organizacija i institucija. Već punih 17 godina uređujete tri emisije na gradskom radiju LORA u Minhenu: Pogled na Balkan, Note Balkana i Portal migracije. Dobitnica ste velikih priznanja za svoj doprinos Njemačkoj: 2003. dobili ste za svoj angažman priznanje "Zlatni most", 2010 "Evropsku medalju", te mnogobrojna druga priznanja.

No, ipak ste žena koja je ostala vjerna svojoj domovini i zadržala bosansko-hercegovačko državljanstvo. Pored toga Vi ne zaboravljate svoj narod i najveći dio energije ulažete upravo u svoj narod. Šta je sada najpotrebnije svom narodu i gdje vi sada upirete svoju snagu?
Sadija KLEPO:
U posljednje tri godine Bosnu i Hercegovinu je napustilo 151.000 njenih građana, pretežno mladih obrazovanih kadrova. Tokom “Dana Balkana” u Minhenu, jedne multimedijalne manifestacije, koja je ove godine trajala više od mjesec dana od 23. februara do 24. marta, ukazali smo na odliv kladrova iz BiH na najvišem nivou. Naša manifestacija nosila je simbolični naziv: Njemačka, obećana zemlja, kojim smo željeli da skrenemo pažnju njemačkoj javnosti o ovom fenomenu. Kako je moguće da jedna siromašna zemlja kao sto je Bosna i Hercegovina školuje mlade ljude 10 pa i 16 godina i onda oni masovno odlaze u jednu bogatu Njemačku? To su pitanja, koja moramo postaviti njemačkim političarima i vlastima i koje sam tokom “Dana Balkana” postavila u svim intervjuima, kako u bh medijima, tako i u Njemačkoj.
Interesantno je da mi ovdje u Bavarskoj imamo decidne podatke o broju izbjeglica i azilanata, ali niko nema ekzaktne podatke o broju privrednih migranata, koji svakodnevno dolaze iz naše zemlje, pretežno u Minhen i Bavarsku.

Mi u Minhenu i Bavarskoj uspjeli smo da organizujemo veliki broj naših folklornih i drugih klubova, imamo dobru ponudu u oblasti kulture, filma, muzike i pozorišta. Posjeta manifestacija, koje se održavaju na našem jeziku je porasla i naši ljudi se okupljaju i na privatnim susretima i feštama, te na taj način pokušavaju pomoći jedni drugima. I naša organizacija se trudi da u tom smislu pomogne da se naši ljudi dobro organizuju i druže.

Mladi ljudi koji sami dolaze iz Bosne i Hercegovine često su prepušteni sami sebi. Oni koji imaju familiju ili nekog poznanika iz rodnog kraja, imaju sreću da uspostave prvi kontakt i dopru do naše community u Minhenu. U manjim mjestima je još teže, pošto ljudi puno rade, manje ih je i gotovo da nema nikave vrste pomoći za njih.

Naša organizacija pomaže na svaki mogući način


Stanovanje - najveći problem u Minhenu.
Sadija KLEPO:
Daleko najveći problem s kojim se naši ljudi suočavaju je - naći stan. Stanova u Minhenu i okolini gotovo da nema. Ukoliko se stan nađe, naši ljudi to ne mogu platiti, jer su cijene stanova upravo zboh ogromnog priliva novih stanovnika dostigle astronomske iznose.
Naša organizacija pomaže na svaki mogući način. Ukoliko mladi čovjek dođe u Minhen i u kratkom roku ne nađe smještaj i ne može se prijaviti u gradskoj upravi, on naravno gubi posao. To su strašne tragedije, jer se uložilo toliko truda da se nauči njemački jezik, da se nađe posao, da se pridobije poslodavca i onda - sve to pada u vodu, pošto se ne može naći odgovarajući smještaj.

Imali smo upravo jedan takav slučaj. Adnan je iz Bugojna, nije imamo nikoga ovdje, a i u Bosni je ostao rano bez majke, otac se ponovo oženio i njega prepustio samom sebi. Momak je vrijedan, govori solidan njemački jezik, tu je kod nekih kolega već sedmicama, ali ne može da nađe smještaj i da se prijavi, da bi mogao ostati na radnom mjestu. Za mene je bilo fascinantno da je za mene saznao preko prijatelja Srba iz Teslića i da je za njega intervenisao jedan gospodin Srbin iz Nirnberga. Nismo mu mogli u roku od nekoliko dana naći stan, ali ga je jedna naša saradnica prijavila kod sebe i od septembra smo mu našli stan.
Takvih slučajeva i sudbina imali smo posljednjih godina toliko da ih ne bih mogla nabrojati.
Niko ne pita mlade ljude koje su vjere i nacije, nego se gleda da se problem riješi i da se ljudima pomogne. Takva praksa zbližava mlade ljude, koji svi sada imaju istu sudbinu. Morali su napustiti svoje kuće, svoja ognjišta, svoje familije i otići u tuđi svijet, u neizvijesnost i nepoznato…
Iako smo do sada imali na stotine teških sudbina i iako ovaj posao sa izbjeglicama radim već više od 25 godina, često mi se desi da ne mogu zadržati suze kad mi ti ljudi pričaju svoje sudbine..

Od početka ove godine u Bavarskoj su na snazi nove smjernice o savjetovalištima za izbjeglice i migrante. Naime, do ove godine postojala su posebno savjetovališta za izbjeglice i za ostale migrante. Novim smjernicama je to objedinjeno i sada praktično manji broj pedagoga i savjetovališta pruža uslugu mnogo većem broju stranaca. Situacija se pogoršala za naše ljude i time da je cijela oblast migracije i integracije u Bavarskoj prešla iz Ministarstva za socialna pitanja i familiju u nadležnost Ministarstva unutrašnjih poslova. Time je Bavarska jasno dala do znanja izbjeglicama i migrantima u kojem pravcu će se djelovati u ovoj i narednim godinama - veliki broj izbjeglica moraće napustiti ovu pokrajinu.

Osnivanje Reprezentativnog tijela bosansko-hercegovačke dijaspore

Ovih dana se radi na osnivanju Reprezentativnog tijela bosansko-hercegovačke dijaspore. Nadam se samo da će naše Ministarstvo imati osjećaja u odabiru kvalitetnih ljudi koji će naći put do našeg čovjeka u "novoj domovini" i pomoći mu u pronalaženju sebe, a i u tome da se ne izgubi posve u tuđini, nego da se često osvrne i na svoje korijene i domovinu koju je ostavio, zemlju koja ga čeka sretnog i ispunjenog da joj se jednog dana vrati.
Potencijala imamo, trebaju nam samo pravi ljudi na pravom mjestu. A Sadija Klepo je jedna od tih.