BOLESTI I LIJEČENJA
Autor: Prof. Habib Mandžić
Objavljeno: 18. Jan 2019. 13:01:00


HABIB MANDŽIĆ: Povijest nam svjedoči da je bilo vjerskih i moralnih giganata, evlija, koji su dočekali duboku starost u zdravlju bez ijedne ozbiljnije bolesti, ali i drugih, koji su cijelog života bili bolešljivi, ali i ozbiljnije bolesni, pa nas ovako još jednom mudro opominju da nikome ne sudimo, pogotovo ne bolesnom čovjeku. Kada smo bolesni, prva nam je zadaća da osmislimo svoju bolest.
Čovjek je dualističko biće, sastavljeno od duše i tijela. U njemu nastaje rascjep još dok je u majčinoj utrobi. Čovjek nije zdravo biće, ni duhovno ni tjelesno. Iz carstva prirode, prema riječima velikog srednjovjekovnog ljekara i filozofa Paracelzusa, dolaze bolesti, kao što iz carstva duha dolaze liječenja.

Narod voli da kaže za nekog čovjeka da je „zdrav kao drijen“, ili „snažan kao bik“, za neku djevojku da je „rumena kao ruža“, ili „crvena kao jabuka“. Ipak, i drijen, i bik, i ruža, i jabuka mogu da se razbole i onda, kao i čovjek, da prežive ili ne prežive svoju bolest.

Savremena medicina uči da, što je čovjek dalje od prirode i prirodnog načina života, sve je bolesniji, jer je manje otporan prema sve brojnijim i štetnijim uzrocima raznih bolesti. Danas je rijetkost naći relativno zdravog čovjeka rođenog u nekom velikom gradu, u kome je proveo čitav život; bolesti sve više ugrožavaju i malu djecu u gradovima; žene teško donose djecu na svijet; otpornost organizma i na obične infekcije sve je manja.

Psihosomatska medicina, koja danas pažljivo izučava utjecaj duševnog života čovjeka na njegove tjelesne funkcije, za mnoge nespiritualne učene prirodnjake na iznenađujući način potvrđuje nagovještaje pa i uvjeravanja stare medicine: arapske, kineske, starogrčke, indijske i tibetanske, da bolesti nastaju uglavnom u duhu, više nego u tijelu, podsjećajući tako savremenog čovjeka da je, prije nastanka izreke: „U zdravom tijelu zdrav je i duh“, postojalo jedno starije, dugotrajnije i tačnije iskustvo, koje danas dobija neočekivano raširenu potvrdu, a koje kaže: „Kad je zdrav duh, zdravo je i tijelo“!

Svaki je čovjek, vjernik i nevjernik, podložan bolestima. Ostavimo Bogu i samo veoma iskusnom duhovnom učitelju da procijeni da li je žalost zbog bolesti od Boga ili je bolest došla čovjeku zbog njegova grijeha, slabog, a ne jakog duha, odnosno vjere, a tada žalost zbog ovakve bolesti jeste žalost ovoga svijeta koju donosi smrt.

Povijest nam svjedoči da je bilo vjerskih i moralnih giganata, evlija, koji su dočekali duboku starost u zdravlju bez ijedne ozbiljnije bolesti, ali i drugih, koji su cijelog života bili bolešljivi, ali i ozbiljnije bolesni, pa nas ovako još jednom mudro opominju da nikome ne sudimo, pogotovo ne bolesnom čovjeku. Kada smo bolesni, prva nam je zadaća da osmislimo svoju bolest.

Iz iskustva nam je poznato da svaka naša patnja, bilo da je izazvana nekom tjelesnom bolešću ili da je duhovnog uzroka, postaje manja ili lakše snošljiva kada joj otkrijemo uzrok, ili u njoj vidimo lijek za dušu, poziv na popravljanje karaktera i napredovanje u vjeri i uvjerenju. Čovjek čvrste vjere strpljivije i smirenije podnosi sve bolesti i bolove nego čovjek bez vjere, kome ostaje da na bolest reagira revoltom i bijesom ili povlačenjem i očajanjem.

Malo prije smo naveli riječi Paracelzusa koji je smatrao da, ako bolesti dolaze iz carstva prirode, liječenje potiče iz carstva duha. Zahvaljujući napretku medicine i psihologije, mi danas znamo da je najveći dio naših bolesti - zaista naša bolest, jer ih mi sami proizvodimo.

Psihosomatska medicina uspjela je da pokaže i dokaže da dugotrajna stanja žalosti, straha ili mržnje proizvode određene bolesti: čir na želucu i dvanaestopalačnom crijevu, hronično zapaljenje debelog crijeva, visok krvni pritisak i infarkt, plućnu astmu, pa i rak. Priroda je tako mnogo manje nemilostiva prema nama nego što smo mi nemilostivi prema sebi.

Ako su duševni činioci danas dokazani kao glavni u pojavi gotovo svih bolesti, kako onda da ne tražimo i ne očekujemo najdjelotvorniju pomoć u liječenju u Božijoj Riječi objavljenoj Muhammed-pejgamberu,s.a.v.s.

Muslimani su vijekovima znali za djelotvornost molitve {namaza} i posta. Iskrena, duboka i dugotrajna molitva, uvijek usklađena sa našim dobrim djelima, već je toliko puta od Muhammeda, a.s., do danas svjedočila svoju moć i čudotvornost da još samo oni ljudi koji nikada nisu upražnjavali molitvu i post mogu da negiraju ili sumnjaju u realnost njenog učinka.

Bolestan čovjek treba da se moli Bogu za svoje ozdravljenje, kao što treba da se osloni i na molitve svoga učitelja. U Božijoj je volji, a nikako u našim zaslugama, da li će i kada molitva biti kod Boga uslišana.

Kao što nam je dragi Bog otkrio dubinu i ljepotu molitve, tako nam je preko ljekara i lijekova, koje nam je obilno podario u carstvu prirode, pružio i drugo djelatno sredstvo, koje, u kombinaciji sa molitvom i postom, olakšava i ubrzava svako liječenje.

Može da bude veoma štetno po liječenje bolesnika i njegove bolesti ako je bolesnik tvrdoglave prirode i ako ima fanatičan pogled na svijet te odbije intervenciju ljekara i predloženih lijekova oslanjajući se samo na molitve i dove. Nije pametno odbacivati i onaj dio prirodnog liječenja koji nam također potiče od Boga. Ovo se ponajprije odnosi na liječenje nekih duševno bolesnih vjerskih službenika u džamijama i tekijama ili laika, u slučajevima kada se uporno odbija svako psihijatrijsko liječenje medikamentima, koji su se u bezbroj situacija, u toku više decenija primjenjivanja u psihijatrijskoj praksi u svim zemljama svijeta pokazali kao uspješni u zaustavljanju pa i u izlječenju nekih od više vrsta duševnih bolesti, koje su stare skoro koliko i čovjek. Mnoge bi se bolesti mogle izbjeći ako bi se, uporedo sa molitvom i postom, uzimali redovno i lijekovi.

Bolesti, molitve i lijekovi predstavljaju jedinstvo koje čini čovjeka takvim kakav jeste. Često ni dobar vjernik nije u stanju da procijeni da li njegova bolest dolazi od Boga, njega samog i njegovih grijeha, ili od đavola {šejtana}. Sa svakom bolešću i patnjom postajemo iskreniji vjernici! Bolest je veliki faktor u promjeni ljudske sudbine. Bolest tijela je lijek za dušu.

Naše bolesti su naši učitelji, jer preko njih ne samo da bolje upoznajemo sebe i svoje grijehe, koji i jesu najčešći uzroci naših bolesti, nego se kroz bolesti i patnje koje one stvaraju čistimo, postajemo skromniji i sažaljiviji prema patnjama drugih ljudi. Bez bolesti bi ljudi bili još više agresivni jedni prema drugima.

Bolesti se liječe molitvom, ljekarima i lijekovima. Nema porebe vještački razdvajati ovo jedinstvo. Svaki bi vjernik koji se razboli od neke teže bolesti želio da mu ljekar bude vjernik i dobar stručnjak. Nekad mu se to i posreći. Najčešće nije u prilici da bira sebi ljekara koji treba da ga liječi. To nije razlog da odbije liječenje, a još manji razlog da se medicinskom liječenju ne pridruže molitva i post.