Kako pomoći Bosni?
BOŠNJAČKO SPAŠAVANJE REDOVA RAJANA
Autor: Dr. Harun Hadžić
Objavljeno: 20. Jun 2019. 16:06:47
Ovaj dosadašnji „tribalni“ bošnjački diskurs nek ostane u dijaspori – u Sandžaku, npr. gdje se Bošnjaci bore i treba da se bore za svoja manjinska prava. Tu nek ostanu i ove „uskobošnjačke“ institucije jer su one zaštitni mehanizam protiv asimilacije. Ali, to moramo bezbroj puta podvući, Bošnjaci u Bosni moraju ići na izgrađivanje bosanskog građanskog društva, skupa sa ostalim bosanskim narodima – apstrahujući ove uskobošnjačke, uskosrpske i uskohrvatske „trivijalnosti“, a stvarajući mnodernu bosansku naciju i bosansku građansku državu.


Izboriti se za slobodnu misao, danas, nažalost, predstavlja veliki problem. Usuditi se pa izraziti svoje, drugačije, mišljenje, još je veći problem. A, biti toliko “drzak” pa dati, iako kulturan i akademski, iako čak naučni i stručni ali - kritički osvrt na ustaljeni, preovlađujući, možda i učmali način shvatanja i razumijevanja pojedinih društvenih pojava – e to je već zalaženje u veoma opasnu zonu, u rizik da budete okarakterisani da ste protivnik, ubačeni neprijatelj, izdajnik, saradnik de-be...

Uzgred rečeno, a što je iz aviona vidljivo – nedostatak dijaloga, razmjene mišljenja, konsultacija, stručnih i naučnih rasprava, je glavna odlika trenutne bošnjačke stvarnosti i bošnjačkog načina funkcionisanja. Hubrisov sindrom, liderska bolest, kompleks manje ili više vrijednosti, amaterizam, neznanje i sl. su možda najbolja dijagnoza takvog hala i stanja.

Nemam namjeru, ne daj Bože, da bilo kome držim predavanje, niti da branim akademika Esada Durakovića, niti da kritikujem dr. Mustafu Cerića, reisu-l-ulemu (1993-2012), zbog njihovih nedavnih tekstova objavljenih u nekim medijima, jer, normalno, oni imaju pravo na svoj stav, na svoje mišljenje, na svoj naučni ili stručni pogled na svijet. Ipak, dao sam sebi za pravo da “reagujem”, jer je mojoj malenkosti, a mislim i ne samo meni, zasmetalo nešto što je ta vidljiva odlika bošnjačke “kulture dijaloga” u zadnjih 30-tak godina, taj naš bošnjački, diskvalifikatorski narativ koji pretenduje na monopol na istinu, na isključivo pravo da presuđuje, da tumači objektivnu stvarnost, a što, u najmanju ruku obeshrabruje, parališe i blokira bilo kakav pozitivan pomak, bilo kakvo drugačije viđenje stvari, drugačije od onoga kako ga vidi “zvanična” elita, kako ga vidi “naša” stranka, “naša” politička opcija, naša akademija, struktura, grupa.

I najobičnijim smrtnicima je jasno da je suština problema sadašnjeg bošnjačkog trenutka egzistencijalne prirode, prosto rečeno - u pitanju je opstanak Bošnjaka kao naroda, i opstanak BiH kao države. Nije mudro praviti se slijep, zabijati glavu u pijesak, pa negirati te činjenice. Još manje je mudro, opštem bošnjačkom interesu pretpostavljati lični, privatni, uskogrupni, sitnosopstvenički, utilitarni, stranački… interes.

No, pitanje koje se, u ovom trenutku, samo od sebe nameće, jeste - kako pomoći Bosni? Ili, šta učiniti da opstanu i BiH i Bošnjaci? Naravno, ovdje ne postoji jednostavan odgovor. Ali, ono što bi apriori moralo biti uzeto u obzir, kod ovog pitanja – jeste, utvrđivanje prioriteta, utvrđivanje reda poteza, prevrednovanje dosadašnjih bošnjačkih vrijednosnih sistema i drugačije postuliranje bošnjačkog nacionalnog interesa. U vrijeme SFRJ najvažnije je bilo forsirati priču i iznositi argumente o ugroženosti Bošnjaka (Muslimana) kao naroda, boriti se za njihov ustavnopravni položaj, nacionalno ime, nacionalnu kulturu, vjeru, nacionalne, obrazovne, vjerske i ine institucije. Neminovno je bilo promovisati sve one potisnute identitetske vrijednosti koje su trebalo da redefinišu bošnjačko nacionalno biće i tako se izboriti za ravnopravan status Bošnjaka (tada Muslimana), kao formiranog naroda, ravnopravnog sa ostalih 5 “bratskih” naroda u zajedničkoj državi. Na tom narativu je potom nastalo, slobodno se može reći - jedno sveopće nacionalno buđenje Muslimana-Bošnjaka, koje je dovelo do njihovog političkog organizovanja i osnivanja “nacionalne” političke stranke, iako joj to samo ime ne kaže (stranke, ili pokreta muslimanskog kulturnog kruga), čiji program je akcentirao nacionalno buđenje, nacionalne, vjerske, kulturne, naučne, obrazovne i druge vrijednosti i potencijale, koji su trebalo da subjektiviziraju, tj. da ojačaju subjektivitet i političku i svaku drugu bitnost Bošnjaka kao naroda, koji je kao takav, trebalo da ravnopravno i proporcionalno participira u institucijama sistema države južnih Slovena. Dakle, Bošnjaci su se u toj fazi svog nacionalnog emancipovanja borili za “uskonacionalne” vrijednosti jer su im one dugo vremena bile potisnute i uskraćene, pa da se tek potom, kao potpuno formiran narod uključe u vlast i izgradnju zajedničke države ravnopravnih naroda i narodnosti. I to je tada bilo ispravno i korisno.

U međuvremenu, desilo se šta se desilo - na krilima jednog nazadnog srpskog i hrvatskog, agresivnog, nacionalizma, ekspanzionizma i hegemonije srušena je ona država, čijem rušenju Bošnjaci nisu dali ni najmanji doprinos. Naprotiv, probuđeni, bolje reći iznuđeni bošnjački “nacionalizam” boreći se za ravnopravan status Bošnjaka, borio se i za očuvanje one države, u čijem okrilju su Bošnjaci željeli biti nezaobilazan djelatni činilac. Taj iznuđeni bošnjački nacionalizam, dakle, nije bio agresivan, nije imao pretenzije prema tuđim teritorijama, nije negirao niti nihilizirao bilo čije vrijednosti, već je bio “nacionalizam” u najpozitivnijem smislu te riječi, rezistentnog, odbrambenog, može se reći “antikolonijalnog” karaktera, koji je, u jednom sveopćem metežu i agresiji susjeda, uspio da se organizuje i pruži odlučujući doprinos opstanku i državnoj konstituciji BiH kao suverene države svih njenih naroda i građana i njenom priznanju kao subjekta međunarodnog prava.

U vremenu sadašnjem, dakle - nakon svega što mu se izdogađalo, neosporna je činjenica da se “bošnjaštvo” izborilo za svoj status i ono u BiH više nije ugroženo. Međutim postavlja se pitanje – šta dalje? Koja opasnost sada vreba? Koja bošnjačka vrijednost je sada ugrožena? Sada je, nažalost ugrožena BiH kao država, kao teritorija, kao subjekt međunarodnog prava. Šta su onda sadašnji prioritetni interesi Bošnjaka? To sigurno više nije njihovo nacionalno ime, njihovo pravo da budu narod, njihov identitet, njihov tribalizam, njihova vjera, kultura, ne - sada je država ugrožena i ona je prioritet. Šta je u takvoj situaciji osnovni zaštitni objekt, ili bolje rečeno osnovni zadatak, Bošnjaka kao naroda? Pa stvar je jasna - to je prije svega jačanje i promovisanje bosanske nacije. Jer, iz naroda kao prirodne i kulturološke datosti Bošnjaci moraju prerasti u političku katrgoriju u političkog djelatnog, državotvornog činioca tj. u naciju. Teoretičari kažu - narod postaje nacija onda kada stvori svoju državu. I zato sada više ime Bošnjak nije prioritet. Sada je prioritet jedna viša kategorija - bosanska nacija, odnosno njen pripadnik– Bosanac, odnosno njena država Bosna. Ta nacija se u BiH sastoji od tri naroda i tri vjere. Poput albanske nacije u Albaniji, npr.

Sada Bošnjaci moraju shvatiti da se njihovoj državi Bosni ne može pomoći „bošnjaštvom“ i „tribalizmom“, nego bosanstvom kao nacionalnom odrednicom i nacionalnim bićem kao političkom kategorijom (jednog dana će Bošnjaci shvatiti da su „bošnjaštvo“ i „bosanstvo“ istoznačnice – sinonimi, ali to je proces koji treba svoje vrijeme, a u ovom trenutku, kolokvijalno i praktično promatrajući stvari - bosanstvo je prihvatljivije i logičnije za državnost BiH, nego bošnjaštvo). Zato sada u Bosni nisu prioritet institucije koje nose prefikse „bošnjački“ ili „muslimanski“, to bi ugrožavalo, slabilo i rastakalo BiH kao državu, sada polako ali sigurno, treba preferirati one nacionalne i državne institucije koje imaju „bosanski“ prefiks, jer one jačaju državnu konstituciju, koheziju, suverenitet, teritorijalni integritet, međunarodnopravni subjektivitet i državnost BiH. Ti prefiksi u sebi inkorporiraju bosansku književnost, bosanski jezik, bosansku akademiju nauka i umjetnosti, bosansku armiju, bosanske sportske reprezentacije, riječju bosansku državu.

Ne smeta da bošnjaštvo i dalje ostane na listi „parcijalnih“ narodnih vrijednosti Bošnjaka, ali ta „bošnjačka vrijednost“ je za budućnost jednog zrelog naroda – nacije, trećerazredna, pa je neminovno odmah započeti „bošnjaštvo“ postepeno poistovjećivati sa bosanstvom i, što prije to bolje, potpuno transformisati u „bosanstvo“.

Nakon svega rečenog proizilazi da, Bosna kao država, ubuduće mora biti prioritet Bošnjaka, ali Bošnjaka koji su sve više Bosanci, u čiji nacionalni bosanski korpus ulaze i Srbi i Hrvati i ostali. Ne negiramo da je bošnjaštvo (muslimanstvo sa velikim „M“), do sada odigralo važnu ulogu u opstanku BiH, ili u subjektivizaciji Bošnjaka u SFRJ, međutim, danas, na ovoj razini državotvornog sazrijevanja Bošnjaka, bilo bi sasvim kontraproduktivno dalje insistirati na njemu, jer su se promijenile okolnosti (politika nije pravolinijsko kretanje), a kad se promijene okolnosti mijenja se i politika, i sistem vrijednosti, i nacionalni program, i nacionalni prioriteti, i način djelovanja i sve ostalo (omnis conventio inteligitur rebus sic stantibus).

Ovaj dosadašnji „tribalni“ bošnjački diskurs nek ostane u dijaspori – u Sandžaku, npr. gdje se Bošnjaci bore i treba da se bore za svoja manjinska prava. Tu nek ostanu i ove „uskobošnjačke“ institucije jer su one zaštitni mehanizam protiv asimilacije. Ali, to moramo bezbroj puta podvući, Bošnjaci u Bosni moraju ići na izgrađivanje bosanskog građanskog društva, skupa sa ostalim bosanskim narodima – apstrahujući ove uskobošnjačke, uskosrpske i uskohrvatske „trivijalnosti“, a stvarajući mnodernu bosansku naciju i bosansku građansku državu.

Oni koji su gledali poznati film još poznatijeg reditelja Stivena Spilberga, shvatiće zašto sam ovome članku dao isti naslov – Spasavanje redova Rajana (Ili – kako pomoći Bosni?). Ipak da pojasnim – redov Rajan bi bili naši Bošnjaci. Naime Spilberg je u filmu pokazao da je izginula jedna čitava vojna jedinica – postrojba, žrtvujući se radi spašavanja jednog običnog vojnika. Dakle, – ne ulazeći u moralnu stranu filma, naravoučenije glasi: da li vrijedi radi nominalnog „bošnjaštva“ ugroziti ili možda potpuno žrtvovati sve ostalo, a prije svega dovesti u pitanje cjelovitu, suverenu i nezavisnu BiH, kao državu tri njena naroda i svih njenih građana, i kao subjekta međunarodnog prava. Dakle, po mišljenju pisca ovih redova odgovor na suštinsko pitanje postavljeno u ovome tekstu glasi: Bošnjaci kao narod i BiH kao država, najbolje će i jedino će moći opstati i biti sačuvani kroz „bosanstvo“.