BOSANSKI DID
Autor: Mesud A. Ramić
Objavljeno: 22. Aug 2020. 13:08:52
Danas misli pamte brutalno ubijene na Korićanskim stijenama. Oteti, istrgnuti, odvedeni i ubijeni. Bili smo tu kada su ih odvojili. Ubrzo nakon toga smo čuli da su pucali po njima i bombe bacali na njihova tijela. Mnoge krajiške porodice, pa je tako i naša porodica na tim Vlašićkim stijenama osvjedočene žrtvom, krvlju i suzama da su dobri i nedužni ljudi ubijani. Sada svjedočimo pismom i riječima.


MESUD A. RAMIĆ: Tako naša porodica pamti i svjedoči dobročinstvo našeg dida, hadžiju Ibrahima Ramića rođenog prvih godina dvadesetog stoljeća, tačnije 15. februara 1909. od oca Husejina i majke Šahe kao prvo od šestero djece u mjestu Grabovac kod Prijedora. Bosna je tada bila u Carevini Austro-Ugarskoj. Rastao je did Ibrahim među planinama Kozarom i Grmečom u mirnom mjestu nadomak grada, bogatim vodom, grabovim drvećem i rijekom Sanom.
Nastupi i Nova hidžretska 1442. godina. Izmješanih osjećaja posmatram izoštrene konture svijetlećeg mlađaka na nebu koje su toliko oštre, jarke i jasne da i presijavanje u očima posmatrača poprima kristalni sjaj. Tu igru i ljepotu jasnih linija i blještavosti, povremeno prekine odlutala misao. Danas misli pamte brutalno ubijene na Korićanskim stijenama. Oteti, istrgnuti, odvedeni i ubijeni. Bili smo tu kada su ih odvojili. Ubrzo nakon toga smo čuli da su pucali po njima i bombe bacali na njihova tijela. Mnoge krajiške porodice, pa je tako i naša porodica na tim Vlašićkim stijenama osvjedočene žrtvom, krvlju i suzama da su dobri i nedužni ljudi ubijani. Sada svjedočimo pismom i riječima. Svjedočanstva i pamćenja bošnjačkih porodica o proteklim zbivanjima, njihovim članovima, osobenostima i angdotama je veoma važno. Toliko važno, baš kao što je velikoj krošnji potrebna vitalnost stabla, koje svoju stabilnost veže za duboke korijene.

Tako naša porodica pamti i svjedoči dobročinstvo našeg dida, hadžiju Ibrahima Ramića rođenog prvih godina dvadesetog stoljeća, tačnije 15. februara 1909. od oca Husejina i majke Šahe kao prvo od šestero djece u mjestu Grabovac kod Prijedora. Bosna je tada bila u Carevini Austro-Ugarskoj. Rastao je did Ibrahim među planinama Kozarom i Grmečom u mirnom mjestu nadomak grada, bogatim vodom, grabovim drvećem i rijekom Sanom. Nosio je ime kao i prvi naseljenik mjesta Grabovac kod Prijedora, koji je zabilježen kao Ibrahim sin Husejina u popisu domaćinstava Vrbaške nahije iz 1604. godine. Did Ibrahim je bio nepristrasni svjedok tri rata koja su poharali njegov zavičaj.
Mnogo je anegdota iz života hadžije koje inspirišu pamćenja na našu ali vjerujem i na druge bošnjačke porodice. Iako je živio u veoma teškom periodu između ratova, imao je veliku porodicu. Otac sa sedmero djece, četiri sina i tri kćeri vile sa kojima do ovog trenutka ostavi potomstvo od dvadesetpet unuka, četrdesetosam praunuka i devet prapraunuka, i svi kao ruže.

Bio je hadžija materijalno obezbjeđen na osnovu svoje poduzetnosti i rada, a pun životnog zadovoljstva. Ibrahim je bio zemljoposjednik i marljivi poljoprivrednik, poduzetnik stolar i priznati majstor, samouk i edukator. Za platu koju je primao kao poslovođa u rudniku Ljubija, mogao je tada kupiti dva tovarna vola. Preko trideset duluma zemlje, sa avlijom i bosanskom kućom na sprat, sa radionicom i svim pratećim objektima su krasile njegovo vlastitim snagama izgrađeno gazdinstvo. Obavio je i Hadž i posjetu najvrijednijim mjestima u Mekki i Medini. Posebno je vrednovao stvarčice koje je donio sa Hadža i sa suzama i ponosom ih pokazivao nama unucima.
Did Ibrahim je uvijek imao pčelinjak sa dvadesetak košnica iz kojih je vadio med. Med nije nikada prodavao, već ga je isključivo dijelio. Ako se uzme rentabilnost dvadesetak košnica od prodaje meda, koja danas može pokriti finansijske potrebe jedne četveročlane obitelji, porodično svjedočanstvo bilježi da je Ibrahim držao pčele da bi imao i dijelio med, a ne da bi finansijski ostvarivao prihode. Često je donirao u dobra djela, a obzirom da je bio zadužen za prikupljanje članarine Islamske zajednice za svoj džemat, nekad bi svojim prilozima pokrivao tuđe izostanke redovnih uplata. Bio je sa svojim rođacima pokretač obilježavanja Hidžretske nove godine u njegovom Grabovcu i izgradnje džamije u Ćeli, u doba kada je to bilo teško podržati. Ta manifestacija obilježavanja Hidžretske nove godine i danas postoji, podsjeća na skoro osamdeset godina tradicije, na naše pretke i na njihovo zalaganje. Nažalost je manifestacija ove godine izostala zbog epidemije i vanredne situacije.

Mi kao porodica dida Ibrahima smo odlučili da zabilježimo, oživimo i nastavimo dobra djela na koja bi naš did i generacije drugih dobrih ljudi, koji su bili svjedoci jednog vremena, bili ponosni. Inicirali smo i ponosni na uspostavu "Fondacije Rijeka dobrote Ibrahim hadžija Ramić" koja treba da bude porodični ponos i zavičajni svetionik oštrih i svjetlećih kontura poput mlađaka kojeg spomenu na početku teksta.


Iako okupiran poslom, radionicom, poljoprivredom, Ibrahim je samostalno naučio čitanje, pisanje i računanje. Volio je čitati i volio je da mu drugi čitaju. Njegova ljubav prema učenju i poslu je bila prepoznatljiva, tako da je prije drugog svjetskog rata bio predložen od strane čelnika u Prijedoru da, kao uzoriti građanin, ide na školovanja u Beograd što je odbio iz samo njemu poznatih razloga. Njegova građanska nepristrasnost za vrijeme drugog svjetskog rata je bila javno priznata. Kada je nedužno optužen i poveden na strijeljanje, komšije pravoslavci i katolici su stali u njegovu odbranu i nisu dozvolili da bude odveden.

Did Ibrahim je umro 24.08.1999. Didova djeca, poštujući oporuku da se ukopa pored kabura svog oca, su organizovala njegov ukop u rodnom mjestu. Tako je Ibrahimovim povratkom u mezarje predaka pokrenut i intenzivan povratak izbjeglih svojim kućama u Grabovac i Ćelu.

Mi kao porodica dida Ibrahima smo odlučili da zabilježimo, oživimo i nastavimo dobra djela na koja bi naš did i generacije drugih dobrih ljudi, koji su bili svjedoci jednog vremena, bili ponosni. Inicirali smo i ponosni na uspostavu "Fondacije Rijeka dobrote Ibrahim hadžija Ramić" koja treba da bude porodični ponos i zavičajni svetionik oštrih i svjetlećih kontura poput mlađaka kojeg spomenu na početku teksta. Nadamo se da ćemo ustrajati i uspjeti u misiji širenja dobrote te da ćemo pronaći i zabilježiti i mnoge druge dobre ljude koji će nas inspirisati dobrotom poput našeg bosanskog dida, hadžije Ibrahima.