Ima li nešto tajanstveno i truhlo u ovoj Bosni i Hercegovini?
DA LI SARAJLIJE SAHRANJUJU VALTERA?
Autor: Mr. Milan Jovičić
Objavljeno: 02. Feb 2021. 14:02:13
Piše: Mr Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, bosanski Srbin: Kao dijete sa Vratnika, njegov pionir i omladinac sa Titovom crvenolm maramom oko vrata, neposredno sam proveo mladost pored „Jajce“ kasarne, upravo oko mjesta odakle su „firerovi“ oficiri pokazivali panoramu Sarajeva, iz filma „Valter brani Sarajevo“ sa riječima „Das ist Valter“!
Danas pitam, da li moj Vratnik pjeva ili tuguje, kada se naš Valter sahranjuje?


Za mene lično, kao mostarskog Sarajliju, interesantno je kada ovih dana u „Dnevnom avazu“ pročitah i ovakvu informaciju:



Kao rođeni Sarajlija i dijete sa Vratnika, pored Jajce kasarne, odakle se nekada pokazivalo na Sarajevo, kao legendarnog Valtera, kojemu i nacističko-fašistička sila nije mogla stati u kraj, pitam gradske vijećnike da li su svjesni i savjesni svoje odluke.

Dakle, priznanje „počasnog građanina“ moga rodnoga grada Sarajeva, dodjeljena je akademiku Josipu Muselimoviću???

Istina je, da sam ovih dana samo načuo preko društvenih mreža da je dotični laureat M.J. odvjetnik / advokat iz Mostara jedan od predloženih kandidata za ovu nagradu.

Advokat / odvjetnik iz Mostara, gospodin Josip Muselinović je počasni građanin grada Sarajeva (Foto: Print Screen)


S obzirom, da mi je nedostupno bilo kakvo obrazloženje za dodjelu ovoga priznanja gospodinu Josipu, nisam baš u mogućnosti da vjerodostojno, istinski, našoj javnosti, prenesem i određena svoja lična razmišljanja o ovome priznanju, dotičnoj ličnosti.

Naime, kao mostarski Sarajlija, kako sam često potpisivao i sve moje objavljene kolumne u svemu ovome ima jako mnogo i određene simbolike, o kojoj sam i rijetko obrazlagao to značenje.

Svakako je to i datum 09.maja 1993. godine, kada sam sa balkona svoga stana u naselju DUM posmatrao scene izgona i progona mojih komšija, vrlih i dobrih Bošnjaka i tada sam se, kao Sarajlija, zapitao da li je to moguće, sjećajući se svoga djetinjstva i dobrih međusobnih svečanih trenutaka, Bajrama, Božića i slava, kao i drugih svetkovina u mome komšiluku.

Pitao sam se, da li je moguće da susjedi čine takvo zlo prema svojim komšijama?
Došao sam u Mostar, godine 1970. kao stručnjak, po konkursu, na izgradnju velikog budućeg „Energoinvestovog“ aluminijskog kompleksa u gradu Mostaru.

Gradio sam i sa porodicom živio i djelovao u gradu, kao njegov građanin i stanovnik, uz lično i neposredno angažovanje na mnogim nužnim privrednim i društveno- političkim aktivnostima, kao i obrazovanju brojnih generacija elektrotehničara i u školi „Ruđer Bošković“ na zapadnoj strani Mostara i na elektrotehničkoj školi u Šantićevoj ulici, na istočnoj strani Mostara, što je veoma bilo poznato i našoj brojnoj čitalačkoj javnosti, koja je pratila i mnoge moje objavljene tekstove i sadržaje, a posebno o problematici, upravo ove firme „Aluminij“-a, njenoj planetarnoj pljački, kriminalu, diskriminaciji radnika nehrvata i konačnoj njenoj propasti, prouzrokovanoj ovakvim nečasnim i neljudskim radnjama u toku cijelog postdejtonskog perioda.

Posebno preživljavanje u periodu agresije, dvojne sa istoka i zapada, kao i moje lične golgote u ovome gradu, godine 1996. poslije prvih održanih izbora za Gradsko vijeće grada.
Sve veoma znano i poznato, istinito i lijepo opisano u tjedniku „Feral Tribune“ te iste godine, kao i u brojnim domaćim i svjetskim medijima, kako novinskim člancima isto tako u TV emisija mnogih televizijskih kuća:


Sasvim jasno i dostojanstveno, kao građanin ovoga grada i rođeni Sarajlija, u ovome užasnom periodu djelovanja, kroz urbicid i djelomični genocid, nacionalističkih snaga HDZ-a, HVO, HOS-a i HV iz Hrvatske, njihovih bojovnika i brojnih kriminalnih elemenata, nisu se pronašli brojni vrli, časni, pošteni, grlati, jasni i uticajni Hrvati, uzimajući u zaštitu svoje brojne komšije i sugrađane, nehrvate, od koji su mnogi tamnovali u logorima, neki ostajali ubijani na Bulevaru / liniji fronte /, a najviše njih je usmjeravano van Mostara, sopstvene države Bosne i Hercegovine u svijet i dijasporu.
Istina je bolna, ali je dostižna i živi svjedoci sudionici brojnih zlih dešavanja, najbolji su i stvarni svjedoci, njene svrhe i postojanja.

Minorni broj ljudi, na prste jedne ruke izbrojani, imali su svoj glas i stav, čuli su se i oglašavali, iako su i svoju ličnu sudbinu dovodili u pitanje, upravo od svojih agresivnih sunarodnjaka.
Našim Mostarcima sva ta svijetla i poželjna imena su veoma poznata i prepoznatljiva, o mnogima se i pisalo i pričalo, a svima njima i dugujemo veliku zahvalnost.
Primjera radi, bivši gradonačelnik Mostara gospodin Ivan Prskalo, sasvim je jasno u svome intervjuu za „Oslobođenje“ izjavio “Da je sramota za hrvatski narod, šta se desilo sa izabranim vijećnikom Milanom Jovičićem“, a pok. Josip-Jole Musa je kategorički i odbio ponudu Mate Bobana za gradonačelnika, jer nije htio i želio isto biti za pola Mostara, a istaknuti profesor Univerziteta/Sveučilišta u Mostaru, gospodin Roko Markovina veoma je glasno i jasno iznosio svoje stavove o agresorima i svojim sunarodnjacima koji su dio te agresije, te recimo i profesor Univerziteta / Sveučilišta Slavo Kukić isto je tako iznosio svoje stavove, za odbranu svojih sugrađana, ali su i sami često bili izloženi neprijatnoj sopstvenoj sudbini u gradu,
Postavlja se i ozbiljno pitanje, kakav je bio upravo i doprinos odvjetnika/ advokata gospodina Josipa Muselinovića u ovakvim događanjima, a posebno, koji je i kakav je njegov značaj i uticaj na Grad Sarajevo i njegove građane?

Nije li paušalna ocjena i procjena kandidata za počasnog građanina moga grada Sarajeva, osoba iz vremena devedesetih u mostarskom ambijentu, gdje su građani nehrvati masovno proganjani, zatvarani i diskriminisani od strane HDZ-ovih čimbenika i bojovnika.

Da li zaista neko od njih i zaslužuje da primi takvo priznanje, kada glasa i spasa ili bilo kakve zaštite i nije bilo, kao živi svjedok i sudionik tih događanja mogu sve to iznijeti na svjetlo dana, da li se to nekima sviđalo ili ne?

Kako i nisam bio upućen, kod prvih saznanja o prijedlogu i ko je predlagač, imao sam priliku sada u „Dnevnom avazu“ pročitati da je to „Centar za mir i multietničku saradnju“ iz Mostara.

Iz razloga izuzetnog poštovanja prema njegovom direktoru i osobi, gospodinu Safetu Oručeviću, imao sam neki respekt i možda očekivano saznanje, da on istinski posjeduje i neke tajne dokumente ili spoznaje o pozitivnim aktivnostima odvjetnika Josipa Muselinovića iz toga kobnoga vremena za građane ovoga grada, te sam se donekle i ustručavao da na vrijeme i reagujem i otvorenije i žešće, kao rođeni Sarajlija i dugogodišnji građanin Mostara.

Nažalost, sarajevski Valter je poodavno umro, kao i njegov scenarista, prijatelj rah. Hajrudin Krvavac - Šiba, da bih možda imao i saznanja o „tajnovitom i ilegalnom“ djelovanju u cjelovitom poduhvatu patriotske odbrane zemlje, možda i odvjetnika Josipa.

Iz saznanja sa društvenih mreža, upoznat sam da je po advokatskoj i profesionalnoj dužnosti uspješno branio pred sudovima i Dragana Čovića, Ivicu Rajića, Jelavića i ine hrvatske nacionaliste, koji su nas ojadili u svakome pogledu, što je za nas građane Mostara još više i nevjerovatno saznanje da je i za takve zasluge gospodina, odvjetnika / advokata Josipa Muselinovića i dostatno da bude predložen za ovakvo priznanje.

Pitam se, da li je zaista moje Sarajevo sa takvim lošim rejtingom, značajem i važnošću kao metropola jedine nam domovine, te se svrstava u rang sa gradom „slučaja“ Mostarom ili nekim drugim lokalnim gradovima?

Da li je neko od vijećnika Gradskoga vijeća grada Sarajeva i pitao dobre poznavaoce i sugrađane ovoga grada, o uticaju i značaju doprinosa nagrađenog, u gradovima i Mostaru i Sarajevu, ili je to bilo dovoljno, neko obrazloženje, nedostupno široj javnosti i njihovim građanima?
Možda će u narednom periodu i to sve isplivati na površinu i veo tajnovitosti da se skine sa svih dokumenata?

Pitam se zaista, da li su naši borci Armije, „Zlatni ljiljani“ te brojni naši logoraši, zadovoljni sa ovim odabirom i dodjelom priznanja počasnog građanina, herojskog grada Sarajeva?

Istina je, da sam u prolazu gradom, upravo jutros i neke od njih priupitao za njihovo mišljenje, a isto su obrazlagali i pravdali sa njegovim velikim doprinosom na polju kulture i ostvarenja takvih dobrih međusobnih odnosa, kao i zajedničkog djelovanja, ali mu niti oni nisu čuli glasa tih kobnih godina devedesetih.