Asim Topalović Topal, pripadnik najčasnije institucije u hiljadugodišnjoj historiji Bosne, Armije R BiH, njezine kičme 505. bužimske brigade i komandir ČSN „Hamza“, zasigurno jedan od najhrabrijih u stroju hrabrih Bošnjaka, dobitnik najvećeg ratnog priznanja značke „Zlatni ljiljan“, postigao je šehadet 23.jula 1994.godine u borbama sa izdajnicima Fikreta Abdića na Kestenovoj glavi, uspravan kao stećak, dostojanstven kao Bosna, odvažan kao sloboda, prkosan kao poruka „Ima Bosne i Bošnjaka u njoj, bilo ih je i bit će ih“ „Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo“.

ELMEDINA MUFTIĆ: Asim Topalović Topal, šehid i inspiracija, poruka i pouka, da Bošnjak poget ne smije biti. Hrabrost nije odsustvo straha, nego osjećaj dostojanstva. Jedna životna priča koja je obilježila vječnost i koja se prepričava u džennetu, na mjestu koje po krvi šehida miriše. Tamo gdje Bosnu kao nagradu gledaju oni koji dadoše sve što su imali, živote.

Dok gledam Bosnu kako neuništivošću prkosi dušmanima znanim i neznanim, kako im svojom ljepotom i pitomošću šalje poruku „odvajkada sam i bit će me do kijametskog dana“, pokušavam dokučiti tajnu njezinog prkosa, unatoč svim nedaćama koje je salijeću stoljećima.

Lutam po stranicama bosanske historije ispisane krvlju, znojem i suzama, pokušavam prepoznati rukopis hrabrosti kojim je ispisan opstanak i neuništivost, prkos i inat. Nastojim prepoznati obrise onih koji su s osmijehom za Bosnu u smrt otišli, da bi Bosnu u vječnosti kao nagradu gledali.

Bosna nije samo zemlja upisana na geografskoj karti Svijeta, nije samo ni država, nije samo ni Domovina. Bosna je ljubav koja se ne da opisati, iskazati, ta ljubav se može samo osjetiti onda kad se zagledamo u bjelinu šehidskih mezaristana koji nam tišinom i čistoćom krvlju natopljene zemlje pričaju najljepšu istinu o ljubavi, za koju se jednom umire i dva puta živi. O ljubavi koja je uklesana u kamenu stećka i šehidskog nišana da ostane trajni spomenik za one kojima umrijeti za Bosnu bi najveća čast, a nama pouka da samo odabrani imaju tu privilegiju za Bosnu živjeti i za Bosnu umrijeti.

Puno je lica u kaleidoskopu bosanske državnosti i opstojnosti. Svako od njih je obilježenom nurom i rahmetom šehateda. Njihovi tragovi utabani su hrabrošću koja je neprevodiva u riječi, ali je dokazana djelima. Ako bi je pokušala opisati, rekla bi, to je hrabrost ogledana u čudu bosanskog otpora, okrunjena u Armiji R BiH, prikazana u njezinoj kičmi 505. bužimskoj brigadi, sagledana u jednoj četi „Hamza“ koja nije znala za poraz čija snaga se ogledala u zakletvi ili pobjeda ili pogibija, u jednom insanu koji je iznad svega bio dostojanstven, pa onda hrabar, bio je vojnik Domovine koji se nikada nije pogeo u borbi.

Ako bi nekada neko želio da opiše hrabrost ili joj da ime, zasigurno ne bi pogriješio kada bi je nazvao i opisao imenom Asima Topalovića Topal. Topal je gazija Bedra bosanskog, borac koji je dostojanstvom pobijedio strah i postavio novu dimenziju hrabrosti. Uvjeren da se od sudbine pobjeći ne može, bio je uvijek prvi, nikome nije dozvolio da ga pretekne u borbi na Allahovom putu, u odbrani islama, Bosne i Bošnjaka. Uvijek ispred mogućnosti, pomjerao je granice nemogućeg i prelazio prepreke čak i one koje su bile nepremostive. Gazija koji nikada nije puzao ili se pogeo u borbi, živeći misiju i viziju da je Bošnjak rođen da uspravan zemljom bosanskom hodi, svoj na svome, nikome ne čineći zuluma, braneći svoju Domovinu, čast i obraz.

-Suđeni metak će me naći i ležeći, - govorio je saborcima, pokušavajući objasniti tu neustrašivost proizašlu iz dostojanstva. Znao je reći „ne saginjite se, mislit će dušmani da ih se bojimo“, što je za gaziju njegova kova bila sramota. Snaga ličnosti Asima Topalovića Topala, ogledala se i u tome što je svima davao prednost, ali nikad nije pristajao da bude drugi, poštovao je one koji su to poštovanje zaslužili ljudskošću, hrabrosti i časti. Držao je do obećanja i čvrsto je čuvao preuzeti emanet. U izoru poginuti ili iznevjeriti emanet, birao je pogibiju, zbog toga je mnogo puta sam jurišao na četnike. U jednom takvom okršaju sa četnicima, kada je sam krenuo prema njima, bio je upitan zašto, odgovorio je „volio bi tri puta poginuti, nego da mi Bego (tako su od milja nazivali komandanta Nanića) kaže čudim se ja tebi“. Sjeća se Topalovih podviga i saborac Nermin Šabić i kaže „u jednoj od akcija u kojoj smo trebali pohvatat izdajničke diverzante „štakore“, posao težak ko crna zemlja, trebali smo ići preko 10 km, krenemo al nismo mogli otići tamo i odlučimo ih napasti tu na liniji. Allah dao da „štakori“ budu baš tu na liniji, došli da zamjene jednu jedinicu, ogradi se tu teška borba, nisu ni oni bili „talašike“. I traje tako bitka, kad pazi sad, dvojica njihovih sa 84-kama zakovali naših preko pedeset ljudi iz jurišnog, Topal se prebaci tamo sam da vidi šta da uradi i odluči neće zvati nas, nego zovnu one gore i reče im „eto mene sad“ i sam uz onu čuku, sam, samcat. Oni koju su bili tu pripovijedaju, da je došao haman do one dvojice, a oni ne pucaju, iznenadili se, nisu očekivali, u tom trenutku sa svih strana potrče gore i riješi se ta situacija.

Vraćajući se iz te akcije, slomljen od umora Topal je otkopčao čizme, valjda mu je tako bilo lakše hodati, neki koji su ga tog dana prvi put vidjeli, pomislili bi da je tek običan prolaznik, a mi koji smo ga slijedili svjesni smo da je najhrabriji među hrabrima.

Dalje se prisjeća Nermin, kada su se zajedno udaljavali od autonomaša kroz njivu od kukuruza, Topal se isprsio i pjevuši, te kaže Nerminu:

- „Nemoj da bi se sagnuo mislit će da nas je strah“.

Samo mali dio sjećanja iz velike knjige hrabrost, čovjeka koji je hodio uspravno i onda kad su dušmani metcima nastojali da ga učine pogetim.

Imala je Bosna hrabrih sinova, ima ih i danas, imat će ih sutra, ali neki su posebni u svojoj odanosti Domovini, spremnosti da sve što imaju predaju Bosni, a kao najveći zalog ljubavi spremno su na putu bosanske slobode, opstanka dali svoje živote. Topal je bio sasvim običan mladić iz bužimske čaršije, koji je pored Bosne volio fudbal, imao snove i želio kao svi da mladost potroši uz osmijeh. Sanjao je život, ali je živio borbu, u kojoj ne pobjeđuju po oružju jači, nego dostojanstvom, časti obdareni i predani svetinji koju brane. Momak koji nije štedio sebe, sve do posljednje dunjalučke bitke i one najveće ahiretske pobjede nije izostao niti iz jedne akcije. Baš kao velike gazije prvi i uvijek prvi, do trenutka kad ga je metak sudbine, koji ga učini šehidom Bosne, srete na najčasnijoj stazi borbe na Allahovom putu, dok je uspravan jurišao na izdajnike, svjestan da je Bosna naš emanet koji se iznevjerit ne smije.

Asim Topalović Topal, pripadnik najčasnije institucije u hiljadugodišnjoj historiji Bosne, Armije R BiH, njezine kičme 505. bužimske brigade i komandir ČSN „Hamza“, zasigurno jedan od najhrabrijih u stroju hrabrih Bošnjaka, dobitnik najvećeg ratnog priznanja značke „Zlatni ljiljan“, postigao je šehadet 23.jula 1994.godine u borbama sa izdajnicima Fikreta Abdića na Kestenovoj glavi, uspravan kao stećak, dostojanstven kao Bosna, odvažan kao sloboda, prkosan kao poruka „Ima Bosne i Bošnjaka u njoj, bilo ih je i bit će ih“ „Velikim Bogom se kunemo da robovi biti nećemo“.

Asim Topalović Topal, šehid i inspiracija, poruka i pouka, da Bošnjak poget ne smije biti. Hrabrost nije odsustvo straha, nego osjećaj dostojanstva. Jedna životna priča koja je obilježila vječnost i koja se prepričava u džennetu, na mjestu koje po krvi šehida miriše. Tamo gdje Bosnu kao nagradu gledaju oni koji dadoše sve što su imali, živote.

Molim Allaha da me učini dostojnom gledanja u lice naših šehida i čuvanjem sjećanja na njih kao zalog našeg opstanka.

Bosna je krvlju šehida abdestila, tu čistoću nikad čizma dušmanska uprljat neće moći.