DAMIR ŠABOTIĆ I „DŽAMIJSKI ČITAČI ANDRIĆA“
Autor: Šemso Agović
Objavljeno: 14. Mar 2021. 15:03:23
DAMIR ŠABOTIĆ: JA NISAM DŽAMIJSKI ČITAČ ANDRIĆA. JA SAM NJEGOV APOLOGETSKI ČITAČ.


ŠEMSO AGOVIĆ: Književnici ne moraju biti i časni ljudi. Ma, kakvi. Mogu biti duhovni đuturumi, rasisti, nacionalisti, blasfemici, i njihova djela isto takva, pa ipak postanu slavni; neki čak i Nobelovu nagradu dobiju. Bezbeli, njihova slava tada bude krnja, ograničena na skupine kojima iz određenih razloga odgovaraju sporni sadržaji iz spornih književnih djela, i prostor, na kojem te skupine vladaju.
Književni kritičari mogu biti još nečasniji. Iako znaju da se radi o nehumanom djelu oni vještim manevrima umiju i najopskurniji pamflet ili kakvu drugu ciničnu pisaniju predstaviti kao umjetničko remek djelo. To onda ulazi u obaveznu školsku lektiru, i krug zla se zatvara.
Znam da nemate pojma ko je Damir Šabotić – daleko mu kuća od moje –, zato ću ga ovdje predstaviti: to je mladi književnik i književni kritičar, nama koji se bavimo književnošću poznat kao jedan od najvećih bošnjačkih autošovinista. Taj školovani čovjek, ljubitelj i obožavatelj lika i djela Ive Andrića, napreže svim silama svoj um da dokaže kako su Bošnjaci, koji imaju kritički stav do Andrićevog opusa apropo samih Bošnjaka – bošnjački nacionalistički kritičari. A u svom najnovijem članku ide korak dalje, nazivajući ih džamijskim čitačima Andrića.
Damir zna: ako želiš uništiti biće jednog naroda, udri mu na vjeru, kulturu, jezik, božju kuću…
Džamijski čitači Andrića? Groza. Ova opskurna sintagma, koja svojom zlobom nadmašuje sve do sada skovane antiislamske sintagme, Damiru predstavlja jako oružje u napadu na Bošnjaka kome džamija znači nešto. On u svom pomahnitalom zanosu nije svjestan da je time počinio blasfemiju; njegova mržnja do džamije kao vjerskog i duhovnog pojma, i svega onoga što uz nju ide, daje mu mandat da tako razmišlja i piše.

Književnici ne moraju biti i časni ljudi. Ma, kakvi. Mogu biti duhovni đuturumi, rasisti, nacionalisti, blasfemici, i njihova djela isto takva, pa ipak postanu slavni; neki čak i Nobelovu nagradu dobiju. Bezbeli, njihova slava tada bude krnja, ograničena na skupine kojima iz određenih razloga odgovaraju sporni sadržaji iz spornih književnih djela, i prostor, na kojem te skupine vladaju.

Književni kritičari mogu biti još nečasniji. Iako znaju da se radi o nehumanom djelu oni vještim manevrima umiju i najopskurniji pamflet ili kakvu drugu ciničnu pisaniju predstaviti kao umjetničko remek djelo. To onda ulazi u obaveznu školsku lektiru, i krug zla se zatvara.

Damir ne misli da samo Bošnjaci napadaju Andrića, nađe se tu i tamo i poneki Srbin. Zato on objavljuje disput posvećen »obračunu« sa Zoranom Milutinovićem i njegovim navodima u knjizi „Bitka za prošlost. Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam“ (Geopoetika, Beograd, 2018.).

U pomenutoj knjizi Zoran Milutinović osipa drvlje i kamenje po bošnjačkim književnim analitičarima – čak i po mojoj malenkosti: Šukrija Kurtović, Adil Zulfikarpašić, Muhamed Filipović, Muhsin Rizvić, Esad Duraković, Sanjin Kodrić i drugi našli su se na njegovoj meti, a njihov rad je veseli Zoran okitio naslovom »bošnjački nacionalistički diskurs o Andriću«.

Damir Šabotić je u pomenutom disputu sa oduševljenjem prihvatio Zoranov stav, pa je u tom zanosu nadmašio Milutinovića skovavši jaču sintagmu: »resantimanski i nacionalistički diskurs o Andriću«.

Resantiment – da ne tražite po rječnicima potrudio sam se ja –, znači prikrivenu mržnju, bijes, zamjerku, želju za osvetom, gorčinu...

O Zoranovim opservacijama Damir piše: »Ako knjigom Bitka za prošlost – Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam Zoran Milutinović možda i neće otvoriti novu etapu u studijama o Andriću na južnoslavenskom kulturnom prostoru, onda zasigurno možemo reći da je – barem što se tiče tumačenja nacionalističkog diskursa o ovom piscu u bošnjačkoj književnoj kritici – jednu etapu zatvorio. Jer sve što je o Andriću napisano u toj kritici u ovoj knjizi je analizirano i vrednovano na način na koji dosad nije. Sudeći po teorijskim postavkama, metodologiji, argumentaciji, stilskoj preciznosti – reklo bi se da je pred nama jedna knjiga kojoj se nema šta prigovoriti.«

Pazite: »način na koji dosad nije«, klikće Damir svom kolegi Zoranu, iako ni jedan ni drugi nisu naveli ama baš nikakav dokaz u analizama bošnjačkih kritičara prema kojima bi one bile »resantimanski i nacionalistički diskurs o Andriću«. Nečasni ljudi, Zoran i Damir, to je to.

NEUTRALAN KNJIŽEVNIK BI OPISAO UŽAS ETNIČKOG ČIŠĆENJA MUSLIMANA PO SRBIJI I KROZ KNJIŽEVNI POSTUPAK POSREDNO OSUDIO TAJ ZLOČIN PROTIV ČOVJEČNOSTI, A NAROD U SUSJEDNOJ BiH OHRABRIO. KOD ANDRIĆA TOGA NEMA; ANDRIĆ NIJE NEUTRALAN KNJIŽEVNIK.


A nije da Zoran i Damir ne bi umjeli naći argumente, pa to su dobri stručnjaci – eto baš Damir dokazuje da postoji velikosrpska ocjena Andrićeve književnosti kod Predraga Palavestre, za kojeg je Andrić prorok, predskazivač krvave agresije na BiH, proizašle iz praiskonske vjerske mržnje.
Andrić jeste "prorok"zločinačke agresije na BiH, ali prije svega najefikasniji sijač mržnje prema Turcima (putem školske lektire). Navodimo kao primjer te perfidne igre odlomak iz romana Na Drini ćuprija, u kojem on kao vješt manipulant zlokobna proročanstva ne izriče u prvom licu, kao sveznajući pripovjedač, već kao upravni govor anonimnog izbjeglice iz Srbije, gdje se već naveliko vrši masovno etničko čišćenje muslimana:
„U takvom trenutku kad i najobičnije stvari mogu da imaju izgled priviđenja, punih veličine, straha i naročitog značenja, pojaviše se prvi užički muhadžiri na mostu. Muškarci su većinom išli pešice, prašni i pogruženi, a na sitnim konjima klatile su se umotane i zabuljene žene ili nejaka deca, uvezana među denjkovima ili na sanducima. Poneki ugledniji čovek jaše na boljem konju, ali nekim pogrebnim kasom i oborene glave, tako da još više odaje nesreću koja ih je ovde doterala. Ima ih koji na konopčiću vode jednu kozu. Neki nose jagnje u naručju. Svi ćute, čak ni deca ne plaču. Čuje se samo bat konjskih kopita i ljudskih koraka i jednolično kloparanje bakrenih i drvenih predmeta na pretovarenim konjima.
Pojava tog premorenog i raskućenog sveta ugasi odjednom živost na kapiji. Stariji ostadoše na kamenim klupama. Mlađi poustajaše i napraviše sa obe strane kapije živ zid; između njih je prolazila povorka. Neki od kasabalija samo su saučesno gledali u muhadžire i ćutali, drugi su im nazivali merhaba i pokušavali da ih zadrže i ponude čime, ali se oni nisu ni obazirali na ponude i jedva su odgovarali na pozdrave. Samo su grabili da za vida stignu na konak na Okolištima. Bilo ih je u svemu oko sto i dvadeset porodica. Preko sto porodica odlazi u Sarajevo, gde ima izgleda da će biti smešteni, a petnaestak ostaje ovde u kasabi; to su većinom oni koji ovde imaju nekog svoga. Jedan jedini od tih premorenih ljudi, po izgledu neki siromah, inokosan čovek, zastade za trenutak na kapiji, napi se obilno vode i primi ponuđenu cigaru. Bio je sav beo od drumske prašine, oči su mu sjale kao u groznici, a pogled nije mogao da se zaustavi na jednom predmetu. Odbijajući žudno dimove, kružio je oko sebe onim sjajnim, neprijatnim pogledom, ne odgovarajući ništa na bojažljiva i učtiva pitanja pojedinaca. On samo otra duge brkove, zahvali kratko, i sa gorčinom koju u čoveku ostavljaju zamor i osećanje napuštenosti, prozbori nekoliko reči, gledajući ih sve odjednom onim pogledom koji ne vidi.
— Vi sjedite ovdje i teferičite, a ne znate šta se iza Staniševca valja. Mi evo pobjegosmo u tursku zemlju, ali kuda ćete vi bježati, zajedno s nama, kad i na ovo red dođe? To niko ne zna niti ko od vas misli na to.“


Obratimo sada pažnju na sintaksu rečenice „ali kuda ćete vi bježati, zajedno s nama, kad i na ovo red dođe“. Očekivano je da čovjek koji želi izraziti upozorenje kaže „kad i na ovo dođe red“. Ukoliko pak želi da izrazi PRIJETNJU, on onda upotrijebi red riječi imanentan epskoj poeziji: „ali kuda ćete vi bježati, zajedno s nama, kad i na ovo RED DOĐE.“ Ovim preciznim manevrom Andrić nedužnog anonimnog muhadžira pretvara u bijesnog srpskog zločinca, koji čeka svoju priliku da zločine i počini.

Na prvi pogled se čini da je Andrić stvarno prorok – Bosni se zaista iz Srbije sprema pokolj, i ne jedan. Ali, mi znamo da on ovdje opisuje muhadžire koji su iz Srbije protjerani krajem XIX stoljeća, dok je distopiju Na Drini ćuprija pisao tek tokom Drugog svjetskog rata u okupiranom Beogradu, mirno i u harmoničnom suživotu sa nacistima okupatorima. Tako je on svakodnevno imao informacije o pokoljima muslimana u Sandžaku, Limskoj dolini, i istočnoj Bosni, koje je u knjizi predstavio kao predskazanje. Prorok, nema šta.
Isto tako na prvi pogled se čini da Andrić iskazuje određenu empatiju prema protjeranim muslimanima, muhadžirima, a ta lažna empatija biva brzo raskrinkana njegovim zluradim „ali kuda ćete vi bježati zajedno s nama, kad i na ovo red dođe?“

Andrić Bosnu i Hercegovinu doživljava kao nešto mrsko, koje nije u stanju nazvati pravim imenom, već samo pokaznom zamjenicom „ovo“.

Šta mislite, kome će na jezik Andrić položiti ove zloslutne riječi? Nije teško odgonetnuti – nekom ko je autentičan svjedok, nekom ko se identificira sa slušaocima i obratno – tuđinu takvu ludost ne bi vjerovali –, nekom ko će tim riječima narodu utjerati strah u kosti. To je ovdje Andrićeva intencija; ovdje on nastupa kao nečastan autor.
Častan autor bi opisao etnička čišćenja bilo koga, bilo gdje, i književnim postupkom posredno osudio takav zločin protiv čovječnosti. A, Andrić nije častan autor. On likuje nad tim zlom, jer je pogodilo – koga? Njegove drugovjerce, recimo.