NATAŠA BARTULA, napisala novi roman
DUBROVNIK GRAD NABOŽIĆKI
Autor: Eset Muračević
Objavljeno: 13. Apr 2021. 18:04:38
NATAŠA BARTULA: Ja sam u ovom romanu perom skicirala prošlost


Sve ono što se dešavalo u Bosni i Hercegovini tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992. - 1995. godine uticalo je na život bosanskohercegovačke književnice Nataše Bartula, koja je zbog tih dešavanja napustila svoje rodno mjesto u ilijaškom naselju Ljubina, stanivši se privremeno u Srbiji gdje je 1994. godine diplomirala na Filloškom fakultetu u Nišu na odsjeku za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. U avgustu 1995. godine emigrirala je u Kanadu gdje je u Montrealu pronašla svoj dom u kojem i danas živi. No, iz njenog srca nikuda nije otišla njena domovina Bosna i Hercegovina. Ona žvi u njnim literarnim djelima: „Refugee Tears“ („Izbjegličke suze“) koji je štampan na engleskom i bosanskom jeziku, romanima „Jača od vučice“ i „Moj pedalj zemlje“, knjizi basni „Mačak Marko“... Uskoro iz štampe izlazi njen novi roman koji će, zasigurn postati lična karta srednjvjekovnog grada Dubrovnika. Pitamo je o čemu se radi.

- „Dubrovnik Grad Nabožićki“ je istorijski roman u kome je ispripovjedana saga srednjovjekovne Bosne u njenom sutonu, kaže Nataša Bartula. Radnja počinje 1439. godine za vrijeme vladavine kralja Stjepana Tvrtka II Kotromanića, a završava se 1463. padom Bosne. Ovaj kraj obilježava i pogubljenje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića i odlazak kraljice Katarine iz Bosne. Starobosanski grad Dubrovnik, u romanu nazvan Dubrovnik Nabožićki, zauzima centralno mjesto. Na njegovom dulumu zemlje, ispod kamenih stećaka, sahranjene su važne istorijske ličnosti kao što su knez Batić Mirković te njegov otac knez Mirko Radojević. Njihovi potomci nose srž radnje u prikazu autentičnog vremena i događaja srednjovjekovne Bosne na izmaku snaga. Radaš Mirković izranja iz magle kao hrabri vitez koji daje živu sliku ovog doba kraljeva, plemića, dvoraca, viteških turnira te viteškog kodeksa patriotizma i časti. Paula Mirković je jedna od glavnih heroina: buduća supruga ovog viteza koja će snagom duha metaforično predstavljati snagu rodoljublja žene koja svoju ljubav prema domovini, kraljici, porodici i bratu zajedno s vjerom u Gospoda manifestuje u nesebičnom davanju. Zajedno s kraljicom Katarinom Kosačom Kotromanić, Paulinom gospodaricom i prijateljicom, koja je jedan od veoma značajnih likova romana, kao i Paulinom rođakom Marom Mišljenović, roman zaokružuje psihologiju likova žena u srednjovjekovnoj tami. One karakteriziraju duboku odanost žene žrtve stečenu strogim patrijarhalnim odgojem. Junakinje koje se žrtvom izdižu na pijadestal pokazajući genetsku snagu izniklu iz ljubavi prema porodici, djeci i domovini. Muški likovi su takođe zastupljeni kao nezaobilazni akteri vijeka o kom govori roman. Počevši od vitezova Radaša i Miltoša, te kneževa i plemića ovog doba, pa do bosanskih kraljeva kao i despota i turskih sultana čija vladavina je obilježila ovo nemirno vrijeme.

Srednjobosanski grad Dubrovnik


Zašto je značajan Dubrovnik?
- S buđenjem Dubrovnika Nabožićkog probudila se i srednjovjekovna Bosna, nastavlja Nataša Bartula. Ustali su vitezovi, kraljevi i kraljice. Progovorili su kameni stećci. Kameni spavači čija je dužnost da bdiju nad vijekovima izvili su svoje isprepletene rozete k nebu u uskrsnuću usnulog vremena koje je čekalo buđenje. Iz kamene česme je ponovo potekla voda. Iz zamrle kovačnice začuo se zvuk čekića i nakovnja. Rudari su se probudili uz pjesmu pijuka. Zaciktala su djeca po kaldrmi. Zamirisale su dunje, trešnje, lipe, planinske trave. Zažuborili su potoci. Zakliktali su orlovi ispod duluma nabožićkog neba pjesmu o kraljevini Bosni koja je po predanju ’’šaptom pala’’.

- Nikada niko neće uništiti kamen našeg postojanja’’, progovorio je Radaš. To smo mi, uspravni i kada više ne postojimo. I kada nam koraci napuste zemlju, duša ode i visine, duh naš ostaje utkan u kamen. I ovaj kamen sine moj, to je naš jezik. Na ovom dulumu zemlje leži kamenje na kojima se oslikava dulum našeg neba: naša otadžbina!

- Ja sam u ovom romanu perom skicirala prošlost, kaže Nataša Bartula. Preplitanjem istorijskog i slobodom nadahnute mašte pisca, premostila sam vijekove, smjestivši se u srednjovjekovni lavirinit gdje sam proživjela tuge, radosti, ljubavi, tragedije kao i brojne bitke i ratove s junacima. Osluškivala sam njihovo disanje i puls da bih mogla da ga što vjernije prikažem današnjem čitaocu. Pri tom sam morala vršiti transformaciju i putovati nazad u dvadeset prvi vijek da bih pristupila ozbiljnom istraživačkom radu koji mi je služio kao vodič i svjetlo kroz mrak dalekih vijekova. Na osnovu svega toga, sklopila sam jednu cjelinu koja je, moram da napomenem, veoma približna istini. Uzimajući u obzir definiciju istorijskog romana čiji likovi i radnja mogu biti povezani sa stvarnim događajima ili pak inkoporirani, meni kao piscu ostaje sloboda da odlučim na koji ću način uplesti događaje i ličnosti. Pri ovom ja moram da naglasim da sam gorljivi zastupnik Waltera Scota koji je otac istorijskog romana. Njegovi su junaci, kao i moji, zaista pripadali vremenu u koje je smjestio radnju. Stalo mi je do toga da radnja romana bude stavljena u kontest autentičnih događaja. Zato sam se zadržala u lavirintu prošlosti toliko dugo dok nisam imala konačnu globalnu sliku tog razdoblja. No, s druge strane, kao piscu istorijskog romana, ali ne istoriografu ili istoričaru, jer to nisam, dala sam sebi izvjesnu slobodu da dodam neki nepostojeći lik ili poneki detalj koji će služiti kao ukras i time obogatiti roman. Moja potreba za vjerodostojnom istorijskom podlogom uslovila je nastanak romana koji jeste istorijski roman, ali zbog onoga što je istkano maštom ipak ne može biti i potpuno dokumentarni. Ne smijemo zaboraviti da ja kao pisac istorijskog romana imam kompleksan zadatak: da skiciram prošlost. Da premostim vijekove i pokucam na vrata koja više ne postoje. Psihološki dio je najteži dio. Ući pod kožu bića čija su srca kucala, čije postojanje je ostavilo jake tragove ne samo na njihovo doba već i na budućnost je veoma težak zadatak. I još jedan teži: ostati objektivan. Imati obilje likova koje se konkretizuju u istorijskom romanu počevši od kraljeva, kraljica, neprijatelja, izdajnika, špijuna, vitezova, vođa, heroja i slično. A pri tom ne osuđivati. Ne biti pristrasan. Pristuputi s jednakim poštovanjem i prijatelju i neprijatelju. Ja se nadam da sam ga ispunila i da će čitaoci to i osjetiti. Pri svemu tom, opravdala sam ono što je meni kao piscu bitno, jedan težak zadatak pisca: objektivnost.

Srednjobosanski grad Dubrovnik


Kada se rodila ideja za ovaj projekat?
- Ideja za ovo djelo je nastala je u julu 2019. godine za vrijeme posjete zavičaju i promocije novog muzičkog projekta mog brata, kompozitora Borisa Batule pod naslovom „Sarajevo“, kada sam, zajedno sa njegovim albumom predstavila i svoj romana „Moj pedalj zemlje“. Ovaj događaj je zbilja poslužio i kao muzički i literarni povratak našem pedlju zemlje. Jedna od promocija održana je u „Ateljeu Figure“ u Sarajevu a druga u današnjem Domu kulture u ilijaškom naselju Ljubin“, nekadašnjoj školi u kojoj sam se rodila i odrasla. Ideju mi je dao Jozo (Joško) Jozić, dugogodišnji porodični prijatelj. Inače vrli zalagač za restauraciju srednjovjekovnog Dubrovnika čije vrijedne ruke su i obnovile zidove istočne kule ovog grada. Joško mi je predložio da napišem priču o Dubrovniku, i evo, na moju veliku radost, ta priča se pretvorila u roman od 487 stranica. Zainteresovana tematikom, inspiraciju sam potražila u samom bosanskom gradu Dubrovniku koji se inače nalazi nedaleko od Ljubine. U ovo čudesno mjesto odvela nas je Marioneta Ilić Jureta, vrijedna članica Udruženja „San“, prijateljica iz djetinjstva i takođe učenica moje majke. Marioneta nam je ponosno predstavila jednu od najljepših bosanskih nekropola stećaka Kopošići koja se nalazi nedaleko od zidina srednjovjekovnog grada Dubrovnika. Istovremeno se u meni probudila ponosna kćer zemlje Bosne rođene ispod ovog neba koja svojoj kćerci Lari, rođenoj na kanadskoj zemlji i mužu Frederiku, Kvebečaninu iz Kanade, može da predstavi kulturnu baštinu zemlje iz koje potiče i prenese im svoju ljubav i patriotizam. Tu u spoju neba, zemlje i mog bića, spoznala sam da se je moja ljubav ista i iskonska - poput Pauline:

„Ona je žena koja ljubav prema bližnjima, prema majci, ocu, prema bratu, prema djeci i prema domovini u dimenzije vječnosti, poput niti svile na đerđefu veze. Da je prenese s koljena na koljeno, od vijeka do vijeka. Da preživi kroz stradanja i kroz ratove kao vječni simbol snage izrasle u pramajci žrtvi i svjedoku surovog vremena. Da budućim pokoljenjima služi kao pramajka na Nojevoj barci koja spašava plemenitost i ljubav od zla. Paulina ljubav je krv njenih pramajki: ona koja se inati krvavim vijekovima i surovom vremenu. Koja vjeruje u pobjedu dobra. Koja izvire iz modrog slavenskog neba iznad Nabožića. Ljubav koja daje snagu onima koji odustaju, koji ne vjeruju, koji su se umorili i klonuli. Ljubav koja ima smisao, jer vraća smisao životu.“

Srednjobosanski grad Dubrovnik


- Upravo tu na Istočnoj kuli, dok sam stajala zagledana u vrhove planine, duboko dirnuta ljepotom Huma, Nabožića i Tisovika, rodilo se ime ovog djela kao i sljedeći paragraf:

‚‚Jedino onda kada se čovjek odvoji od pedlja zemlje na kom je rođen, bilo da je otrgnut, bilo da ga sam napusti u potrazi za novim domom, jedino tada, u snovima koji se nostalgija zovu, može spoznati njegovu vrijednost i ljepotu. Biti ovdje, staviti noge na meku mahovinu i grumen mirisne zemlje je ponovno rođenje. Tu gdje pogled istovremeno miluje jug, sjever, istok i zapad. Gdje rođenjem pripadaš svim stranama svijeta. Gdje vidiš nebo i zemlju kako se ljube kao na sopstvenom dlanu. A duša se tvoja i sama privija k njima da se spoji u trojstvu ljubavi s domovinom davno ti istrgnutom iz naručja. Nigdje se nebo i zemlja ne ljube s toliko ljubavi i vjernosti, pripijeni jedno uz drugo kao brat i sestra. Ovdje gdje se dulum zemlje i dulum neba sastaju u visinama...“

- Srednjovjekovni Dubrovnik inače potiče iz vremena Kulina bana, a pisani trag u kojem se on najranije spominje datira iz 1404. godine, kaže Nataša Bartula. Grad je srednjovjekovna tvrđava koja se nalazi na području naselja Višnjica, u opštini Ilijaš. U 13. vijeku područje između Sarajevskog i Visočkog polja pripadalo je staroj bosanskoj župi Vidogošći-Vogošći, u kojoj je Dubrovnik, zajedno s podgrađem, bio glavni politički centar ove župe. U vrijeme srednjovjekovne kraljevine Bosne, bosanski kralj je dubrovačkim trgovcima odobrio eksploataciju rudnika olova, zlata, cinka i ostalih dragocjenih metala. Dubrovčani su ovdje napravili utvrđeni dvorac u planini na stijeni, a narod je po vlasnicima ovaj grad i nazvao Dubrovnik. No vrijeme je učinilo svoje. Kako mnogi srednjovjekovni gradovi tako je i Dubrovnik bosanski pao u zaborav i zaspao ispod korova gustog šiblja, visoke paprati i šume. Ko zna koliko bi još trajao njegov san da nije bilo profesora Perice Mijatovića, sarajevskog filozofa i sociologa. On je 1999. godine u Napretkovu časopisu „Stećak“, nakon podrobnog istraživanja i studiranja istorijskih izvora objavio članak „Zaboravljeni srednjovjekovni grad Dubrovnik u Bosni“. Moj istraživački rad na ovom romanu uveliko je potkrijepljen stručnim i bogatim savjetima cijenjenog profesora Perice Mijatovića kojem se ovim putem iskreno zahvaljujem.Vremenom su se u ovaj projekat uključile i ugledne ličnosti poput vodećeg bosanskohercegovačkog arheologa Adnana Busuladžića, nastavlja Nataša. Tu su i međunarodni faktori kroz ICOMOS (Međunarodni savjet za spomenike i spomeničke cjeline) na čelu s dr. Vjekoslavom Sanković Simčić i dr. Elsom Turkušić kao i nadležne kantonalne institucije, te prof. dr. Edin Bujak, rukovodilac arheoloških istraživanja na ovom lokalitetu. Njegov najpoznatiji rezultat je Kopošićki plašt za koji se pretpostavlja da je pripadao Mirku Radojeviću, ocu velikog kneza bosanskog Batića Mirkovića, koji je bio knez bosanskog kralja Tvrtka I. Čuva se kao jedan od najdragocjenijih eksponata Zemaljskog muzeja BiH u sobi u kojoj je izložena i čuvena „Hagada“.

Kada će roman biti prepušten sudu javnosti?
- Što se tiče štampanja, roman se trenutno nalazi u pripremi za štampu, pod uredništvom mog cijenjenog izdavača Ivice Vanje Rorića, u izdavačkoj kući „Bosanska riječ“ u kojoj su objavljena i moja prethodna dva djela: „Jača od vučice“ i „Moj pedalj zemlje“. Nadam se da će vrlo brzo popustii mjere vezane za suzbjanje pandemije Koronavirusa te da ću ovaj posljednji roman, do sada moje najuspjelije djelo, na pravi način promovisati u svojoj zemlji Bosni i Hercegovini, kaže Nataša Bartula.

Nataša Bartula sa prijateljicom Marionetom Ilić Jureta