VUČIĆU, U CILJU DOPRINOSA DIJALOGU DISTANCIRAJTE SE OD POLITIKE SLOBODANA MILOŠEVIĆA I NJEGOVIH NE-DJELA NA KOSOVU
Autor: Shaip Kamberi
Objavljeno: 26. Jun 2021. 03:06:11
U cilju doprinosa dijalogu potrebno je da se distancirate i od politike Slobodana Miloševića i njegovih ne-djela na Kosovu.
Kosovo predstavlja jedan od teških problema današnje Srbije, ali nije njen jedini problem. Slabost institucija, moć “nekontrolisanih činilaca”, partijska država i neriješeno ključno pitanje “kuda dalje” jesu isto tako teški problemi današnje Srbije.
Danas Srbija, bez obzira na postojeće inicijative multilateralne saradnje na Zapadnom Balkanu, ima problema sa mnogim susjedima. Odnosi Srbije sa Crnom Gorom, Hrvatskom, BiH su se pogoršali. Odnosi sa Albanijom će u mnogome zavisiti od dijaloga koji se vodi sa Kosovom.


U Beogradu, 22. juna 2021., održana je posebna sjednica Narodne Skupštine Srbije na kojoj predsjednik Aleksandar Vučić i predstavio “Izvještaj o pregovaračkom procesu sa Kosovom“. Pored brojnih poslanika, obratio se i Shaip Kamberi, predstavnik albanske manjine u Skupštini Srbije, kao i dijela bošnjačke manjine jer je u koaliciji sa SDA Sandžaka. Kamberi s pravom slovi za kitički glas u Skupštini Srbije ali i van nje. Redakcija Bošnjaci.Net se zahvaljuje poslaniku Kamberiju na ustupljenom obraćanju, koji prepručujemo da ga pažljivo pročitate ili poslušate na video clipu ispod.

Dame i gospodo narodni poslanici,
Članovi Vlade,

Gospodine predsjedniče,
I pored toga što ovdje predstvaljam političku opoziciju, svestan poteškoća u kojima se dijalog trenutno nalazi, čvrsto vjerujem da dijalog između Kosova i Srbije predstavlja jedini put za rješavanje ne samo ovog pitanja već i okončanja vjekovnog neprijateljstva između dva naroda.
Kao pripadnik albanskog naroda ja vidim perspektivu svog naroda u članstvu u EU ali istovremeno i u međusobnoj i harmoničnoj saradnji sa svim narodima Zapadnog Balkana, pa i sa srpskim narodom. Kao pripadnik albanske nacionalne manjine koja živi u Srbiji, vjerujem da će normalizacija odnosa između Kosova i Srbije, uticati i na normalizaciju položaja mojih sunarodnika koji žive u Preševu Medveđi i Bujanovcu ali i svih Albanaca koji žive unutar Republike Srbije. Formula suživota balkanskih naroda jeste tolerancija, strpljenje i međusobno razumijevanje. Svaka druga opcija, vodila je u krvave sukobe.
Prije deset godina počela je prva runda dijaloga između Srbije i Kosova, a početni entuzijazam prvih godina procesa u kojima je potpisano nekoliko dogovora pa i Sporazum o normalizaciji odnosa iz aprila 2013, zamijenjen je dugoročnom krizom.
Od blokiranja Srbije da Kosovo uđe u međunarodne organizacije, preko priča o razmjeni teritorije pa do potpisivanja sporazuma u Washingtonu i imenovanja Miroslava Lajčaka kao specijalnog predstavnika EU, deseta godišnjica početka dijaloga dočekuje se bez suštinskog uspjeha.
I pored toga smatram da Briselski dijalog, bez obzira što danas zvanični Brisel, ne pokazuje jaku pokretačku moć, i dalje ostaje glavni mehanizam procesa normalizacije. Drugi mehanizmi koju obuhvataju nekoliko neformalnih bilateralnih i multilateralnih aktivnosti mogu biti dobrodošli ali svakako nisu alternativa Briselskom dijalogu.
Integracija u EU ostaje i dalje zajednički cilj Srbije i Kosova a sveobuhvatni sporazum o normalizaciji predstavlja uslov za članstvo u EU i Srbije i Kosova.
Specijalni izaslanik EU za dijalog, Miroslav Lajčak je rekao da je “dijalog Kosova i Srbije jasno povezan sa njihovom budućnošću” što ukazuje na to da bez napretka u ovom procesu nijedna strana se ne može nadati članstvu u EU, a malo je vjerovatno da će EU uvesti još jedan „zamrznuti sukob“ unutar sebe. Sa druge strane, i Evropska Unija, tokom pregovaračkog procesa, bi trebala pružiti izglede za članstvo Srbije i Kosova još kredibilnijim i vidljivijim kroz veću političku i finansijsku podršku.
U cilju stvaranja atmosfere pogodne za dijalog obe strane bi trebalo da poštuju zvanični stav EU: „da bi trebalo da se uzdrže od izjava koja su kontraproduktivne za normalizaciju njihovih odnosa i rade na postizanju sveobuhvatnog sporazuma”.
Jezik mržnje i recikliranje termina iz ‘80-ih i ‘90-ih nema mjesta u ovom dijalogu o pomirenju koji bi istovremeno trebao biti proces suočavanja sa prošlošću.
Razumijem potrebu Srbije da se u procesu dijaloga zalaže za svoje interese, ali svakako mislim da je upravo ovo trenutak da javnost u Srbiji bude upoznata da danas Srbija na Kosovu i o Kosovu mora da razgovara sa ljudima kojima je ubijala djecu a mnogima i cijele porodice. Vi ćete, gospodine predsjedniče, možda u nekoj od narednih rundi dijaloga, sa druge strane stola imati Sarandu Bogujevci, čiju porodicu su ubili srpski “Škorpioni”. Ljudskost u Vama neće dozvoliti da je mirno gledate u oči. Vjerujem da danas, srpski narod mora, kako je jednom rekao Bogdan Bogdanović, “Tužim očima pogledati sebe” i konačno shvatiti da je “sticanje prijatelja važnije od osvajanja teritorija”.
Danas se mora shvatiti da je nezavisnost Kosova logična posljedica raspada bivše SFRJ kao poštovanje prava na samoopredjeljenje naroda koji je bio izložen aparthejdu tokom ’90-ih godina i nad kojim su tokom 1998. i 1999., u ime srpske države i srpskog naroda, počinjeni teški ratni zločini. Srbija danas, mora da se suoči sa tim činjenicama. Javnost u Srbiji bi morala da bude u potpunosti obaviještena o svemu što se na Kosovu događalo od 1990–ih godina. Bili ste dobro krenuli kada ste najavili da ćete obavijestiti javnost o detaljima slučaja “PANDA” ali ste onda zastali, ne znam zašto, ali da ste išli do kraja danas bi vam bilo lakše.
Srpska javnost mora znati da masakri na Kosovu označavaju seriju pokolja koje su počinile policijske, vojne i paravojne snage nad albanskim stanovništvom tokom rata 1999. godine. Ubistva su vršena paralelno sa masovnim progonima i deportacijama civilnog stanovništva.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju je presudom ustanovio da su snage Srbije i SRJ tokom 1999. “sprovodile raširenu i organizovanu kampanju terora, uključujući masovna ubistva”. Sudsko vijeće je konstatovalo da su “zločini nad Albancima počinjeni na organizovan način, uz značajnu upotrebu državnih resursa i da su VJ i policijske snage vršile "rasprostranjene i sistematske napade na kosovske Albance".


Ustanovljeno je da su srpske snage, krajem marta 1999, počinile masovna ubistva stotina Albanaca, uključujući žene i djecu, u Đakovici, Celinama, Maloj Kruši i Suvoj Reci.
Prema pravosnažnoj presudi Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, VJ i MUP Srbije su u opštinama širom Kosova, poslije početka, sistematski napadale naselja sa albanskim stanovništvom, maltretirale, pljačkale i ubijale civile, naređujući im da idu u Albaniju ili Crnu Goru, paleći njihove kuće i uništavajući njhovu imovinu. Snage VJ i MUP Srbije su počinile brojne ratne zločine tokom sprovođenja "ZAJEDNIČKOG ZLOČINAČKOG PODUHVATA".
Zločini su prikrivani tako što su leševi ubijenih civila tajno transportovani u unutrašnjost Srbije. U užoj Srbiji nalaze nekoliko masovnih grobnica, Batajnica, Petrovo Selo, Perućac i Kiževak su samo neke od njih.
Ovom prilikom ću pomenuti samo neke od pokolja koji su počinjeni:

• 28. februar 1998, Masakr u Likošanima — Policija Srbije je vansudski pogubila nekoliko članova porodice Ahmeti.
• 28. februar i 1. mart 1998, Masakr u Čirezu — Policija Srbije je vansudski pogubila nekoliko članova porodice Sejdiu.

• 5. mart 1998, Masakr u Prekazu — Specijalna antiteroristička jedinica je u okršajima ubila Adema Jašarija, vođu OVK, zajedno sa preko 50 članova njegove porodice, uključujući žene i djecu.
• 25. maj, 1998, Masakr u Ljubeniću — Policija Srbije je vansudski pogubila devetoro ljudi, uglavnom članove porodice Hamza.

• 26. septembar, 1998, Masakr u Gornjem Obrinju - jedinice specijalne policije su ubile preko 20 članova porodice Deljijaj, uglavnom žene, decu i starce.

• 26. septembar, 1998, Masakr u Golubovcu - policija je vansudski pogubila preko trinaest zatočenika.
15. januar, 1999, Masakr u Račku — snage specijalne policije (SAJ i JSO) su prilikom napada na selo ubile 45 mještana.
• 29. januar, 1999, Masakr u Rogovu — srpska policija je ubila 24 Albanca koji su navodno bili pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova.
• 25. mart, 1999, Masakr u Trnju — srpske snage su ubile između 24 i 36 mještana.

25. mart, 1999, Masakr u Velikoj Kruši — specijalne jedinice policije su ubile preko 90 muških mještana zatvorenih u jednom ambaru, nakon čega su tijela spaljena.
• 25. mart, 1999, Masakr u Beloj Crkvi — srpske snage su pogubile po kratkom postupku preko 60 kosovskih Albanaca, uključujući 20 članova porodice Popaj i 24 člana porodice Zhuniqi.
([8][9][10])
• 26. mart 1999, Masakr u Suvoj Reci — policija je zaključala sve članove porodice Beriša unutar jedne picerije i poubijala ih bombama i automatskim oružjem. Ubijeno je 48 civila, među njima mnogo djece. Tijela su nakon toga tajno transportovana u Batajnicu i sahranjena u masovne grobnice.
• 28. mart, 1999, Masakr u Podujevu — pripadnici Škorpiona i Specijalne antiterorističke jedinice su ubili 19 osoba, uglavnom žene i djecu.
([11][12][13])
28. mart, 1999, Masakr u Izbici — policijske snage su strijeljale preko stotinu muškaraca, izdvojenih iz grupe izbjeglica u kosovskom selu Izbica.
• 31. mart, 1999, Masakr u Ljubiždi — snage bezbjednosti su ubile oko 14 civila u selu Ljubižda, sjeverozapadno od Prizrena.[14]
• 31. mart, 1999, Masakr u Pustom Selu - snage bezbjednosti su po kratkom postupku pogubile preko stotinu kosovskih Albanaca. Ubrzo nakon pokopa, tijela su iskopana iz masovne grobnice i odvežena.
• 5. april, 1999, Masakr u Rezali — srpske snage su upale u albansko selo i nasumično ubijale mještane.
• 17. april, 1999, Masakr u Pokleku — specijalna policija je zatvorila najmanje 47 osoba u jednu prostoriju i poubijala ih rafalnom paljbom. Među žrtvama je bilo 23 djece mlađe od petnaest godina.
• 17. april, 1999, Masakr u Čikatovu — srpske snage su ubile 24 člana porodice Morina.

• 27. april, 1999, Masakr u Meji — masovno strijeljanje oko 300 albanskih civila koje su srpske snage izvršile kao čin odmazde za petoricu srpskih policajaca.

2. maj, 1999, Masakr u Vučitrnu — srpska policija i pripadnici paravojnih formacija su ubili preko 120 kosovskih izbjeglica u blizini Vučitrna.
• 14. maj, 1999, Masakr u Ćuškoj — policija i paravojne formacije su okupile mještane u tri seoske kuće, poubijale ih automatskim oružjem i zapalile. Imenom i prezimenom je poznata 41 žrtva masakra.

22. maj, 1999, Masakr u zatvoru Dubrava — zatvorske vlasti i specijalna jedinica MUP su pobile oko 70 albanskih zatvorenika, nakon što je NATO bombardovao zatvor.

SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE

Ovi ratni zločini su naređeni, organizovani i sprovedeni od državnih struktura, od zvaničnika Republike Srbije.

Pa je upravo zbog toga Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju 27. maja 1999. godine objavio optužnicu protiv Slobodana Miloševića i četvorice drugih visokih zvaničnika za ubistva, progon i proterivanja na Kosovu. Nakon rata, mnogim srpskim političkim i vojnim liderima je suđeno za ubistva, deportacije i masovne progone civilnog stanovništva Kosova: pomenuću samo neke od njih.
Slobodan Milošević, predsjednik Jugoslavije, vrhovni komandant Vojske Jugoslavije - umro u pritvoru 2006. pre izricanja presude.
• Dragoljub Ojdanić, načelnik Generalštaba - osuđen na 15 godina zatvora.
• Nebojša Pavković, komandant Treće armije, koja je bila odgovorna za Kosovo - osuđen na 22 godine zatvora.
• Vladimir Lazarević, komandant Prištinskog korpusa Treće armije koji je dejstvovao na Kosovu - osuđen na 15 godina zatvora.
• Vlajko Stojiljković, ministar unutrašnjih poslova i komandant srpske policije - izvršio samoubistvo 2002. nakon usvajanja zakona o saradnji sa Haškim tribunalom.
• Sreten Lukić, načelnik Štaba MUP Srbije na Kosovo - osuđen na 22 godine zatvora.
• Nikola Šainović, potpredsednik vlade Jugoslavije - osuđen na 22 godine zatvora.
Nikola Šainović, Nebojša Pavković, Sreten Lukić su osuđeni kao učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, dok su ostali osuđeni zbog pomaganja i podržavanja zločina.

Mnogi policajci koji su učestvovali u akcijama protiv Albanaca na Kosovu, u Srbiji se i dalje smatraju ratnim herojima.
Trebamo biti svjesni da ne možemo očekivati pozitivan ishod dijaloga zasnovanog na stavovima koji su proizvod mitova iz srednjeg veka uz potpunu negaciju aktuelne realnosti. Osim toga treba jasno postaviti raziku između “trezvenih ambicija i nemudrog zavaravanja”. U skladu s tim Srbija bi trebala izrazi realističnu ravnotežu između svojih ambicija i stvarnih mogućnosti.
Poruke koje se šalju u ovom trenutku su važne i one bi trebale biti miroljubive. Na zahtjev premijera Kurtija o potpisivanju pakta o nenapadanju vi ste odgovorili početkom vojne vježbe sa preko 10 hiljada vojnika neposredno pred početak dijaloga u Briselu. Koja se poruka šalje na taj način.
Kada je riječ o dosadašnjem dijelu dijaloga posebno o sporazumima iz Tehničkog dijaloga, (2011 – 2012) konstatacija je Izveštaja o Progresu Srbije za 2020. g. da se neki sporazumi sprovode, neki delimično, neki ne. Svakako da obje strane treba da ostanu posvećene nastavku dijaloga. Pitanje sprovođenja sporazuma o Katastru i priznavanja univerzitetskih diploma nije rješeno, kao što treba riješiti i elemente u vezi registarskih tablica u okviru sporazuma o slobodi kretanja.
Srbija nije riješila ni pitanje premještenih srpskih administrativnih carinskih struktura. Srbija treba da prestane sa izdavanjem dokumentacije ili stavljanjem markica sa denominacijom koja je u suprotnosti sa datim sporazumom. Kada je riječ o IBM-u Srbija se nije konstruktivno angažovala u pokretanju uspostavljanja ovih prelaza na srpskoj strani (na Jarinju, Mučibabama i Končulju), što je dovelo do suspenzije fondova EU u julu 2018. godine).
Treba napomenuti i to da svakodnevno satanizovanje druge strane, iznošenje svakakvih drugih negativnih i uvrjedljivih kvalifikacija na račun Albanaca i Kosova ne idu u prilog dijalogu.
Da li je Kosovo nelegalno proglasilo nezavisnost(?), jedno je od pitanja koje svakodnevno čuje. Ovo se pitanje ne može sagledavati u čisto dnevno-političkom smislu. Ovo pravno pitanje posmatrano s realističnije strane, dovodi nas do nepobitnog zaključka da je to pitanje na koje je Međunarodni sud pravde (MSP) dao konačan odgovor.
Ja ću samo da podsjetim da je MSP u svojoj odluci po ovom pitanju konstatovao da „sud ne može da prihvati argumenat da Rezolucija 1244 sadrži zabranu proglašenja nezavisnosti, obavezujuću za tvorce deklaracije o nezavisnosti, niti se takva zabrana moće izvesti iz jezika Rezolucije, shvaćene u ovom kontekstu i imajući u vidu njen cilj i svrhu“.
Konačni zaključak MSP je, citiram: „Deklaracija o nezavisnosti donijeta 17. februara 2008. godine nije prekršila opšte međunarodno pravo, Rezoluciju 1244 Vijeća sigurnosti (1999) niti ustavni okvir“, te na kraju sud zaključuje da s hodno tome: „usvajanje takve deklaracije nije prekršilo nijedan primjenjivi princip međunarodnog prava”.
Vi ste se gospodine predsjedniče, distancirali od Vuka Jeremića koji je ovo pitanje proslijedio u MSP. U cilju doprinosa dijalogu potrebno je da se distancirate i od politike Slobodana Miloševića i njegovih ne-djela na Kosovu.

Kosovo predstavlja jedan od teških problema današnje Srbije, ali nije njen jedini problem. Slabost institucija, moć “nekontrolisanih činilaca”, partijska država i neriješeno ključno pitanje “kuda dalje” jesu isto tako teški problemi današnje Srbije.
Danas Srbija, bez obzira na postojeće inicijative multilateralne saradnje na Zapadnom Balkanu, ima problema sa mnogim susjedima. Odnosi Srbije sa Crnom Gorom, Hrvatskom, BiH su se pogoršali. Odnosi sa Albanijom će u mnogome zavisiti od dijaloga koji se vodi sa Kosovom.
„Srbija je umorna od svoje zavade sa Evropom koju ne poznaje i ne razumije, …………. umorna je od svoje istočne opcije, od svoje minimesijanske sveslobodarske opsesije, umorna od svojih svenarodnih i svenaprednih prometeja, od svog vječitog pravoverja od svoje političke i od svake druge ortodoksije“, - rekao je jednom prilikom Bogdan Bogdanović.
Ja bih dodao, da je Srbija umorna i od Kosova.
Kada se radi o albanskoj zajednici koja živi u opštinama Preševo, Medvedja i Bujanovac a koja je jedna od tri manjinske zajednice (osim Mađara i Bošnjaka) koja je teritorijalno kompaktna, ona je sistematski bila podvrgnuta raznim administrativnim mjerama (sistematskoj diskriminaciji) koje su imale za cilj smanjivanje broja Albanaca ali i stalnim odbijanjem zahtjeva za više prava i teritorijalnu autonomiju. U ovom trenutku, kada su tri sporazuma predstavnika Albanaca Preševske Doline sa Vladama u Beogradu propala, mogu da kažem da je status albanske zajednice u Srbiji tijesno povezan sa statusom Srba koji žive na Kosovu.
Srbija i dalje stremi stvaranju etnonacionalne države i ujedinjenju svih Srba a sa druge strane sistemski radi na marginalizaciji manjina na njenoj teritoriji. Bez obzira što domaće zakonodavstvo, u određenoj mjeri, garantuje jednakost nacionalnih manjina sa većinskim narodom one se nedovoljno primjenjuju u praksi. Danas albanska manjina u Srbiji, posebno ona koja živi u Preševskoj Dolini, živi u očekivanju rješavanja svog statusa u sklopu dijaloga Kosova i Srbije i zato je neshvatljivo vaše odbijanje da Srbi na Kosovu imaju svoj nacionalni savet / vijeće ocjenjujući ga kao retrogradnim, dok sa druge strane se ovdje hvalite da je položaj manjina poboljšan upravo zbog njihove mogućnosti da osnuju nacionalne savjete / vijeća. Jednakost u pravima i standardima bi trebalo da bude opšte načelo u definisanju položaja manjina u ovom regionu.
Kako bi se stvorili uslovi za uspostavljanje povjerenja između države i naše manjinske zajednice potrebno je da Vlada pokaže političku volju i da se najozbiljnije angažuje u integrisanju albanske zajednice na šta se Republika Srbija obavezala u okviru tri sporazuma koji se odnose na ove opštine.
Pasivizacija prebivališta koja je u funkciji smanjivanja broja Albanaca neophodno je da odmah bude obustavljena, a svim Albancima koji su bili podvrgnuti ovoj diskriminatorskoj administrativnoj mjeri vratiti građanska prva.
Proporcionalna zastupljenost u pravusuđu, policiji, državnim institucijama i drugim institucijama od javnog značaja je takođe test demokratizacije ove države.
Uz neophodnost ekonomskog oporavka regiona, pitanje udžbenika i nostrifikacije diploma, službene upotrebe jezika i simbola su pitanja koja traže zadovoljavajući odgovor.
Zbog svoje etničke šarolikosti Republici Srbiji je neophodna decentralizacija i regionalizacija te u ovom procesu, zvaničnom Beogradu bi trebalo da bude logičnan zahtjev Albanaca za istim statusom koji Srbija traži za Srbe na Kosovu.
Zbog sve jačeg diskursa jezika mržnje koji se danas nesmetano koristi od državnih funkcionera neophodna je dekonstrukcija stereotipa o “Imaginarnom Albancu” kao kriminalnom, remetilačkom i terorističkom faktoru.
Za sve ovo je neophodan dijalog u kontinuitetu. Prije dogovora sa Kosovom Srbija je trebala imati dogovor sa Albancima koji žive unutar njene teritorije a u okviru tog dijaloga poštovati tri sporazuma koja je postigla sa izabranim predstavnicima Albanaca Preševske Doline (2001, 2009, 2013).
Gospodine predsjedniče,
Rekli ste da dijalog treba da se vodi trezveno, bez emocija i odgovorno. Ovom prilikom Vas podsjećam na riječi jednog Vašeg sunarodnika, Dimitrija Tucovića, ne zbog vas, jer vjerujem da ste to pročitali već zbog javnosti.
Kažu da je “historia magistra vitae”, D. Tucović, šta je on rekao povodom srpskih težnji za zavojevanje Albanije:
- „San o izlasku na Jadransko more zavojevanjem Albanije pripada prošlosti, ali će njegova sjenka dugo vremena pomračivati nebo nad srpskim narodom. Srbija je htjela izlazak na more i jednu svoju koloniju, pa je ostala bez izlaska na more a od zamišljene kolonije stvorila je krvnoga neprijatelja. Htjela je da istisne tuđi uticaj iz Albanije, a postigla je da ga još više učvrsti. Osvajačkim hitcem htjela je jedno radikalno, definitivno rješenje u korist svoga gospodarstva na jadranskoj obali, a uspjela je da se tuđe gospodarstvo definitivno utvrdi. Njena težnja ka moru dala je naopake rezultate, jer je sprovedena naopakim sredstvima, to jest: ono što se moglo postići samo u sporazumu i uz prijateljsko saučešće oslobođenoga albanskoga naroda htjela je postići protiv njega. Težnja izlaska na more metodima zavojevačke politike pretrpjele su potpun poraz“.
Radite trezveo i odgovorno, ali napravite prijateljstvo sa Albancima.

Hvala!