ŽRTVE VREMENA U KOME JE I DUVAR IMAO UŠI
Autor: Sead Zubanović
Objavljeno: 15. Nov 2021. 21:11:16


SEAD ZUBANOVIĆ: Široka je lepeza nepravde koja je nanesena ovom narodu koji je podnio najveći teret NOB-a! Sve ofanzive su bile na terotoriji na kojoj je on živio. Ubijan je od strane okupatora pa četnika i ustaša. Procentualno, poslije Jevreja najviše je stradao, a njegovo masovno učešće u partizanskim redovima, na kraju je takođe, minimizirano. U državi koja je vjeru proglasila za svog najvećeg neprijatelja, od bogomolja, jedino su rušene džamije i mektebi. Hodžama i muslimanskim intelektualcima je zabranjivan rad i tretirani su kao najveći neprijatelji sistema. Mnogi su i fizički likvidirani. Državnom represijom izhaviješten narod, zatvaran po kazamatima od Golog Otoka do Foče i Zenice, mjestima gdje su batinama i glađu „prevaspitavani“ režimu neposlušni pojedinci, nije imao mnogo izbora.
U sve državne zajednice, od Austrougarske okupacije do zadnje Jugoslavije, država Bosna i Bošnjaci su ulazili pod pritiskom sile. Niko ih nije pitao ništa pa je bilo i „normalno“ da im se vremenom promijeni i ime države u Bosna i Hercegovina, a njeni stanovnici razdijele i postanu muslimani, Srbi i Hrvati. Od tada do danas, Bošnjaci pravoslavci pod uticajem Beograda, a Bošnjaci katolici Zagreba, postaju sve veći i veći dušmani svoje domovine. Srbija, skupa sa Crnom Gorom, kao i Hrvatska, nikada nisu prestali da doslovno, na sve načine, pljačkaju Bosnu! A, najveće žrtve tih fašističkih politika istoka i zapada, postaju Bošnjaci muslimani (pravovjerni, kako su nazivani do kraja devetnaestog vijeka) koji gube svoje nacionalno ime, svoju historiju, vjeru i na kraju i svoje dostojanstvo. Završni udarac je napravila FNR Jugoslavija, po okončanju Drugog svjetskog rata. Kao kohezioni faktor svoje domovine, koji svojim prisustvom i preostalom državotvornom svješću ometa osvajačke težnje komšija i susjeda, Bošnjacima je namjenjen nestanak, odnosno ostavljena mogućnost da se oprijedjele, da li su Srbi ili Hrvati. Do daljnjeg su nazvani neopredjeljenim narodom!

Široka je lepeza nepravde koja je nanesena ovom narodu koji je podnio najveći teret NOB-a! Sve ofanzive su bile na terotoriji na kojoj je on živio. Ubijan je od strane okupatora pa četnika i ustaša. Procentualno, poslije Jevreja najviše je stradao, a njegovo masovno učešće u partizanskim redovima, na kraju je takođe, minimizirano. U državi koja je vjeru proglasila za svog najvećeg neprijatelja, od bogomolja, jedino su rušene džamije i mektebi. Hodžama i muslimanskim intelektualcima je zabranjivan rad i tretirani su kao najveći neprijatelji sistema. Mnogi su i fizički likvidirani. Državnom represijom izhaviješten narod, zatvaran po kazamatima od Golog Otoka do Foče i Zenice, mjestima gdje su batinama i glađu „prevaspitavani“ režimu neposlušni pojedinci, nije imao mnogo izbora. U tom vremenu kada se govorilo da i duvar (zid) ima uši, dovoljno je bilo da doušnik državnog sistema, prijavi ime i prezime nesretnika, i taj bi završavao iza rešetaka. Sudske odluke su često bile smrtne ili drakonske zatvorske kazne.

Najveći i veoma perfidni teror, ispiranje iz glava ono malo preostale bošnjačke svijesti, mudro je povjeren već doslovno izdresiranoj generaciji, tada Muslimana, umjetnika, posebno književnika. Obrazovani na okupatorskim knjigama punim mitova i laži, glorifikovanim podvalama i negaciji bilo čega pozitivnog vezanog za narod kome pripadaju, krenuli su stopama fašiste i vajnog nobelovca, velikog muslimanomrsca, Ive Andrića. Mora se priznati da je velikosrpska ideja formiranja nove, negativne svijesti o sebi i narodu kome književnik pripada, bila pun pogodak. Zavedeni statusom u društvu Meše Selimovića, koji pišući antiislamske romane, po uzoru na pomenutog Andrića, postaje prvi Musliman kome državni aparat daje sve moguće nagrade i priznanja, muslimani se oduševljavaju njim. Nije bitno što se isti u kratkom vremenu proglasio Srbinom i javno ogradio od bosanskog jezika i književnosti. Njegov mamac, definicija o Bošnjacima kao narodu koji je otpao od svoje vjere, navodno pravoslavlja, i na taj način izdao svoju braću Srbe je progutan. Bošnjacima je osporeno, a Srbima dato starosjedilačko pravo na zemlju Bosnu! Dato im je, na taj način i pravo na njenu veličanstvenu prošlost, kulturu i jezik. Zar nije krucijalan argument kad danas, u prepirci, drugi kažu Bošnjacima da pročitaju šta o njima kaže „njihov“ Meša. Njegovim stopama su išli i Derviš Sušić, pa Husein Tahmiščić, sve do Nedžada Ibrišimovića i njegove iskrene tevbe zbog toga. Nažalost, na takav način su nastale generacije Bošnjaka koji su sami sebi ugrađivali čip kompleksa niže vrijednosti. Svjesni toga ili ne, ali oni se sebe stide. Stide se i svoje vjere mada su profesori u medresama ili na FIN-u! Servilni su i kao političari, nemaju kičme, nemaju stava! Očajan su urnek mladim ljudima koji dolaze. Ovaj narod, dugo vremena, sam sebe ismijava kroz viceve. Potencira nekakvu bošnjačku glupost, za razliku od ostalih naroda u okruženju koji su, kao eto, izuzetno pametni. Svjesno ili nesvjesno, Bošnjaci sve više postaju likovi iz Selimovićevih romana. Zli, glupi, alkoholičari, bijednici, lažovi, prevaranti, kukavice, poltroni... I što je najgore, prihvataju i mire se prećutno da su im te mahane genetski usađene.


Kakva je razlika između Selimovićevih Bošnjaka u odnosu na druge Bošnjake? Ovim prvim ne treba država, oni su karakterni bijednici koji su zadovoljni da imaju jedno bošnjačko folklorno društvo. Njegov derviš Nurudin i nije pravi musliman. Razočarano sumnja u svoju vjeru, koleba se i spreman je, danas, sutra, krenuti Mešinim konvertitskim životnim stopama. Slična je situacija i sa Ahmedom u Tvrđavi. I on bi zbog svoje supruge Tijane, kao Meša zbog Darislavke, mogao lahko postati vlah. Veoma su podobni za izgradnju velike Srbije na temeljima Bosne i bošnjaštva. Ali, neće moći. Previše nas je ubijeno, previše nas je iskrvarilo da bi se zaboravilo. Naša sloboda je skupo plaćena kao i činjenica da duvar više nema uši, a ni Meša, kao nekada, mnogobrojne sljedbenike. Mladi ljudi su sada slobodni i razmišljaju svojom glavom, a ne partijskom!