Muftija Muamer ef. Zukorlić r.a. je možda jedinstven primjer čovjeka na našim prostorima i još mnogo šire koji je sukladno principima vjere Islama gradio i zastupao svoje političke programe i stavove. Bio je neponovljiv primjer i oličenje morala i etike – zato mu nisu dali da se primakne i uplete tamo gdje ima prljavih računa – jer bi to on istjerao na čistac i mnogima pomrsio njihove račune. Bio je neumorni borac za progres i napredak. Pun ideja i inicijativa. Uvijek je imao rješenje i za najkompleksnije probleme. Ali što je veoma zanimljivo da ta rješenja i njegovi prijedlozi nisu nikada i nigdje bili na štetu nekih drugi ili nekih tamo. Zastupajući interese svog naroda strogo je vodio računa o pravima i poziciji drugih.

AZIZ HUREM: Imao je neugasivu želju prosperiteta i napretka Sandžaka i Bošnjaka općenito. Zato je težište svog angažmana u relativno kratkom životu posvetio obrazovanju Bošnjaka. Briljantnog uma istrajnosti i želje za svjetlijom budućnošću Sandžaka osjetio je i zaključio da kao vjersko lice ne može dovoljno daleko dobacit ili ne toliko daleko koliko bi htio i umio – te se odlučio da ukrsti mačeve sa onima koji su svojatili Sandžak i Bošnjake, i koji su nam dozirali od svega pomalo, ne dovoljno ili nikako i to sve po njihovoj mjeri. Zbog čega je Sandžak ostao pasivan kraj odakle su Bošnjaci proganjani ili bili prisiljeni otići u pečalbu po bijelom svijetu. Odlučio se na politički angažman.

Pitali neki ljudi jedanput hafiza Halida ef. Hadžimulića r.a.: Da li zna ili makar pretpostavlja šta ljudi misle o njemu?
Odgovor je glasio: Ako se za života ne zna ko je kakav onda se to na dženazi vidi kakav je bio rahmetlija – pa tako će biti valjda i na mojoj.
Pitali opet tako neki drugi ljudi akademika dr. Muhameda Filipovića r.a.: Kada bi ste na vašoj dženazi mogli ustati i kazati makar jednu rečenicu, šta bi ste ukratko rekli prisutnima?
„Zakasnili ste“ sa blagim osmijehom i vedra lica, kazao je rahmetli Muhamed.
Koliko god čovjek bio dobar i uspješan on će imati svoje oponente i protivnike. I to je potpuno ispravno. Samo oni koji nisu imali protivnika završili su neslavno. Nemožemo mi nikoga prisiliti da se neko voli ili da neko nekoga voli ali ako imamo imalo razuma, sluha, osjećaja za vrline i ostale ljudske kvalitete onda bi trebali i morali znati razlučiti koji su to dobri i progresivni ljudi, ko su naši velikani i beskrajno ih poštovati, cijeniti i biti im zahvalni za njihova djela i zahmet, za razliku od onih koji to nisu. Koji su to veliki ljudi koji su vodili nas – svoj narod kroz historiju – ko su i kakvi su bili, šta su radili i kako su se borili – to moramo znati. Kako su krčili prvo puteljke i staze, pa onda sve šire i dalje do slobode, samostalnosti i svijesti o sebi i svom nacionalnom biću.
Od kapetana Husein-bega Gradaščevića, preko Spahe, Alije. ..... do akademika dr. Muamer-bega Zukorlića, svi naši veliki ljudi su pored znanja, umijeća i vještine imali još i ne ograničenu hrabrost. Bili su u ne zavidnoj poziciji da su se vijek trebali i morali suprotstaviti jačem, brojnijem i snažnijem. I oni – naše vođe - su toga bili svjesni pa ipak su se isprsili i nisu ustuknuli pred tim ogromnim i silnim policijskim, političkim i vojnim mašinerijama, spremni da plate i najvisočiju cijenu. Ni jedan od njih nije bio potkupljiv, niti jednog nisu mogli ucijeniti ni podmititi, iako im je nuđeno i bogatstvo i vlast i pozicija i komfor. Kao što su Aliji Izetbegoviću r.a. nudili da ostavi RBiH u sastavu SRJ (Milošević mu je otvoreno nudio da ukoliko bi Bosna ostala sa Srbijom i Crnom Gorom u sastavu tzv. Savezne Republike Jugoslavije) da će mu napraviti mjesto da bude predsjednik te SRJ. No Alija je to glatko odbio. Vrijeme će pokazati, - kad se iščitaju ispovijesti koje je naš Muftija r.a. sigurno negdje zabilježio - da je mogao dobiti šta poželi samo da bude marioneta režima kao neki usjedeli političari iz reda Bošnjaka koji skoro trideset godina sjede u Beogradu i ništa nisu uradili za svoj narod i Sandžak. No o tom potom.
Svi mi obični insani imamo negdje u zapečku mozga zapisan taj ružni apsurd kada se radi o politikama i političarima da odmah uz njih spajamo laž, prevare, ne iskrenost, lični profit i promidžbu i sve drugo samo ne ono što čujemo iz njihovih usta. Skoro da je danas ne spojivo da političar bude političar i još uz to pošten i iskren. Ali to nije bio slučaj sa Muftijom. Muftija Muamer ef. Zukorlić r.a. je možda jedinstven primjer čovjeka na našim prostorima i još mnogo šire koji je sukladno principima vjere Islama gradio i zastupao svoje političke programe i stavove. Bio je neponovljiv primjer i oličenje morala i etike – zato mu nisu dali da se primakne i uplete tamo gdje ima prljavih računa – jer bi to on istjerao na čistac i mnogima pomrsio njihove račune. Bio je neumorni borac za progres i napredak. Pun ideja i inicijativa. Uvijek je imao rješenje i za najkompleksnije probleme. Ali što je veoma zanimljivo da ta rješenja i njegovi prijedlozi nisu nikada i nigdje bili na štetu nekih drugi ili nekih tamo. Zastupajući interese svog naroda strogo je vodio računa o pravima i poziciji drugih. Kao iskreni vjernik humanih postulata bojao se Boga da ne okrnji bilo čiju čast, pravo, imetak, dostojanstvo itd. Svaki put prije nego donese odluku osvrtao bi se na vjerske islamske principe – pa ako se rješenje ne kosi sa islamom tek onda bi donosio odluku i dao da se realizira. Imao je neugasivu želju prosperiteta i napretka Sandžaka i Bošnjaka općenito. Zato je težište svog angažmana u relativno kratkom životu posvetio obrazovanju Bošnjaka. Briljantnog uma istrajnosti i želje za svjetlijom budućnošću Sandžaka osjetio je i zaključio da kao vjersko lice ne može dovoljno daleko dobacit ili ne toliko daleko koliko bi htio i umio – te se odlučio da ukrsti mačeve sa onima koji su svojatili Sandžak i Bošnjake, i koji su nam dozirali od svega pomalo, ne dovoljno ili nikako i to sve po njihovoj mjeri. Zbog čega je Sandžak ostao pasivan kraj odakle su Bošnjaci proganjani ili bili prisiljeni otići u pečalbu po bijelom svijetu. Odlučio se na politički angažman. Želio je da učestvuje i bude sudionik odabrane i izabrane političke bolumente, da sjedi, diskutuje i raspravlja tamo gdje se kroje zakoni i sudbine. Nije dozvolio da to ide mimo njega i da o statusu njegovog naroda odlučuje neko drugi bez njegovog utjecaja. To je i uspio. Argumentima, činjenicama i faktima koje je hrabro i ne oborivo iznosio pred svoje sagovornike ili direktno u kamere ledio je lica oponenata i ne istomišljenika. Onaj ko je pratio njegove sesije, diskusije i komentare u nebrojenim TV-studiima i emisijama mogao je primijetiti da je protiv sebe imao najčešće tri, četiri ili više sagovornika koji su na spram njega zastupali suprotna stajališta i gledišta ali uvijek bezuspješno. Muftija je uvijek briljirao i ostavljao ih sve daleko iza sebe kao ne dovoljne poznavaoce materije. Prosto rečeno znao je razoružati protivnika. Ali to je uvijek činio tako dostojanstveno, pošteno, ljudski i na jedan najljepši civilizirani način vodeći računa da bilo koga ne povrijedi.
Dakle uprtio je breme i emanet na svoja leđa i danonoćno radio na osnivanju obrazovnih institucija od dječijih vrtića do univerziteta. Svjestan da školovanog i obrazovanog Bošnjaka i Bošnjakinju niko i nikada neće više moći pokoriti.
Naš Muftija je sa dubokim samopouzdanjem tako čvrsto, glasno i uvjerljivo stajao na bedemu nacionalnog bošnjačkog bića. Poslije Mehmeda Spahe – skoro nakon jednog stoljeća – jasno je u sred Beograda kazao i stalno ponavljao da je povijest Bošnjaka, Sandžaka i Bosne neadekvatna i iskrivljena. Da najvažniji segmenti te historije nisu uopće obrađeni. A kao „naučna istina“ fabrikovana u hrvatskim i srpskim historičarskim pisarnicama prezentovana javnosti kao „stvarna“ historiografija u kojoj se očito bez uvijanja protežiraju njihovi nacionalni interesi. Jedan je od rijetkih koji je jasno i javno govorio o srpskim zločinima nad Bošnjacima i njihovim tamnim stranicama historije za koje Bošnjaci skoro da nisu znali.
Malo je ovdje prostora i vremena da se nešto više kaže o tako grandioznoj ličnosti i njegovom djelu kao što je bio muftija. Ovo je moj skroman doprinos i zahvala čovjeku kojeg će generacije pamtiti i o kojem će historičari pisati.
Kao insanu, kao prijatelju, dobronamjernom, iskrenom, poštenom čovjeku, kao učitelju, naučniku-alimu, kao nacionalnom vođi, duboko i široko svestrano obrazovanom profesoru, akademiku, doktoru, muftiji veliko hvala za zahmet koji si činio za nas i našu djecu. Sa željom i molbom Svevišnjem Gospodaru da te nagradi najodabranijom nagradom.
Dragi naš muftija halali ti nama a mi tebi halalimo.
Neka ti je rahmet i magfiret i veliko ti hvala.