DA LI SMO ISKRENI?
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 14. Mar 2022. 15:03:33
MEHMED MEŠA DELIĆ: Sada se javljaju (po)neki Srbi, oni lažu da drugi falsifikuju citate iz romana Dobrice Ćosića i pokušavaju neke od citata preunačiti, jer se radi samo o romanu i o tome da je čak i ono što je napisano u njemu pogrešno citirano i falsifikovano.
Dakle, kada Srbin prizna da laže ne treba mu to vjerovati, jer je i to laž.
Ovom prilikom prisjetimo se anegdote koja se prepričavala o Čerčilu kada je vidio nadgrobni spomenik na kome je pisalo:
„Ovdje leži iskren čovjek i diplomata“. Pa je Čerčil smijući se dodao: „Ovo je prvi put da vidim dva čovjeka zakopana u jednom sanduku.“
To je pitanje na koje ćemo svi potvrdno i brzo odgovoriti, jer svi mi za sebe pretpostavljamo da smo iskreni i da ne lažemo. Ponašamo se kao da smo političari. Poneko će priznati za jednu i dvije male laži, ali se svi smatramo krajnje preciznim i iskrenim te da neprikosnoveno govorimo istinu.
Pored ovoga, dozvolimo da se zajednički osvrnemo na ovu zagovaranu tvrdnju, pa ćemo brzo ustanoviti kako je iskrenost vrlo rijetka stvar i da potpuno iskren čovjek gotovo ne postoji.

Činjenica je da većina nas varamo sami sebe kada pretpostavljamo da smo iskreni. Jer mi, čak prije nego smo i usta otvorili, počenemo lagati od trenutka jutarnjeg buđenja. Naime, ponekad i sam način začešljavanja koje smo odabrali biva laž: starac koji, da bi izgledao mlađi, pušta kosu kao tinejdžer – laže. Laže i starica koja svoju boji kosu da bi izgledala mlađa. Laž je i pramen kose sa sljepočnicama koji prekriva tjeme „ćelavica“. Laž je i proteza u ustima krezubog. Laž je i laghano odijelo od tergala koje skriva topli, vuneni veš. Isto su to mideri i steznici oko trbušeta žene. Umjesto prsluča od lastike na grudima od dojenja izmorene žene, - laž je. Šminkanje kojim čovjek želi da prikrije bore, i to je vrsta nijeme laži. Puder, ruž, surma, makijaž na očima, umjetne trepavice, umjetne grudi, usne, stražnjice, sve su to već učinjene laži prije nego što otvorimo usta i progovorimo.

I učenička pletenica na glavi tridesetogodišnje djevojke predstavlja laž. Laž je i vrlo loše djeluje žvakaća guma u ustima starijeg čovjeka. Sve to čovjeka čini lašcem iako još ni usta nije otvorio.
A kada neko otvori usta i kaže: „Dobro jutro!“, on to kaže iz navike i običaja. Kaže to i onome kome želi i kome ne želi dobro. Prema tome, i tu laže, jer je riječima zaželio dobro jutro i čovjeku prema kome je neprijateljski raspoložen.

Ili, kada neko podigne telefonsku slušalicu i zatraži stvari koje uistinu ne želi, nego to čini samo iz kurtoazije. I to laže. Nekad će taj isti, radi stida ili oportunizma odbiti nešto što bi želio imati. I to je laž. Neiskreni su roditelji i kćerka koji duga dva sahata razgovaraju o svemu, samo ne o onome o čemu bi se jedno drugom najviše željeli povjeriti...

Lažna je i reklama kojom se opisuje ukus, cigareta, pića, jela, slatkiša i njihova zdravstvena korist. Isti je slučaj s reklamom koja tvrdi da pilula aspirina liječi nahladu, vakcina liječi koronu. to je laž i sa stanovišta farmakologije.

Sve što se zbiva u svijetu kupoprodaje počinje lažima.

Prisjetimo se na reklame koje nas bodu u oči skoro na svakom mjestu, a posebno na radiju, televiziji, društvenim mrežama. Sve su to uljepšane laži koje vidimo nalijepljene na zidovima, na naslovnim stranama novina i časopisa, reklamnih tabloida u velikim i malim mjestima – kao da je laž postala komercijalni običaj na kojem se ne zamjera.

Isto tako u svijetu politike i političara, u kuloarima UN-a i u riječniku diplomata nailazimo kako je laž pravilo. Čak je i spretnost visoko diplomatsko umijeće da laž prestaviš kao istinu, ka na primjer da su Bošnjaci napali Srbe i Hrvate '90-tih u BiH, Albanci Srbe na Kosovu, da je Bliski istok napao Rusiju i Ameriku, da je ove 2022. godine Ukrajina napali Rusiju, a ne obrnuto, da kažu nešto tako kao da to ne želie reći, da sakriju što žele, da prividno vole što uistinu mrze, da prividno mrze što istinski vole.

Mnogi (ne)znaju za roman: „Deobe“ kojeg je 1961. godine objavio Dobrica Ćosić (otac srpske nacije), a evo šta je napisao u tom romanu o laži:

„Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode, laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene intelegencije. Lažemo stvaralački, maštovito, iventivno“
„Laž je srpski interes.“
„Laž je u samom biću Srbina.“
„U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina.“
„Srbe je toliko puta u istoriji spašavala laž...“


Sada se javljaju (po)neki Srbi, oni lažu da drugi falsifikuju citate iz romana Dobrice Ćosića i pokušavaju neke od citata preunačiti, jer se radi samo o romanu i o tome da je čak i ono što je napisano u njemu pogrešno citirano i falsifikovano.
Dakle, kada Srbin prizna da laže ne treba mu to vjerovati, jer je i to laž.
Ovom prilikom prisjetimo se anegdote koja se prepričavala o Čerčilu kada je vidio nadgrobni spomenik na kome je pisalo:
„Ovdje leži iskren čovjek i diplomata“. Pa je Čerčil smijući se dodao: „Ovo je prvi put da vidim dva čovjeka zakopana u jednom sanduku.“

Naime, po Čerčelovom mišljenju, nespojiva je iskrenost i kvalitet visokog političara, nespojiva su u jednom čovjeku jer je, prema Čerčilu, laž preduslov vješte politike.

Uvijet politike je da, zbog interesa, skrivaju istinu i sputavaju simpatiju, a služe se lukavstvom, proniciljivošću, oštroumnošću i dvosmislenim odgovorima. Ako smo jedan od odgovora i shvatili nismo mi u pravu jer je političar mislio na onaj drugi. Diplomata koji javno manifestuje svoju simpatiju, je glup diplomata. Zar nam primjer ruskog diplomate u BiH nije dokaz za to? Drgačije rečeno, on nikada neće postati diplomata.

I u religioznom svijetu i sferi obredoslovlja skrivena laž vreba u formi ekstremnog ceremonijala i pretjeranog formalizma. Uzmimo za primjer ramazan mjesec posta, mjesec ustezanja od jela koji se pretvori u mjesec gurmanluka pa se izmišljaju predjela, đakonije, začinska jela i delikatese od kadaifa do raznovrsnih pita. Potrošnja mesa u mjesecu ramazanu poveća se, pa nam statističke brojke kažu da se penje do dvostruke potrošnje i na taj način ramazan se pretvori u mjesec sahana i gurmanluka.
Od stotine džematlija njih više od devedeset stoje u safu okrenuti Allahu dekoncentrisani, njihove su misli na namazu vezane za njihove ovosvjetske interese.

Oni misle da se mole Bogu a oni se, u stvari, mole svojim interesima i svojim ciljevima i padaju ničice da im Allah dž.š. samo ostvari njihove ciljeve i interese.

Ili, na primjer srednjovjekovne pape živjeli su u kraljevskoj i sultanskoj raskoši i plivali u zlatu, svili, vlasti i uticaju. Bili su bogati feudalci i posjedovali dvorce i to sve u ime vjere i Evanđelja koje kaže da bogataš neće ući u Božije carstvo osim ako deva prođe kroz iglene uši. Išli su i dalje i zamislili da su gospodari raja i prodavali povelje o oprostu grijeha.

U „Zemlji ljubavi“ nailazimo da je varanje samoga sebe općepriznati sistem: svaki svjesno i nesvjesno vara samoga sebe, a nekad i drugoga. Dvoje zaljubljenih razgovaraju o ljubavi i svako, ponaosob, želi da pruži dokaz časno prihvatljivog razloga da bi stigao u krevet, i ljubavniku se čini da je poludio od ljubavi a on, u stvari, traži sredstvo da pobjegne od gorke stvarnosti.
U civiliziranim sredinama ljubav se prakticira kao vrsta ubijanja vremena ili kao vrsta vještine i iskustva, ili kao vid uspjeha ličnosti.ponekad se riječ ljubav upotrijebi kao medena laž koja skriva opaku želju posjedovanja, potčinjenosti i gospodarenja. Nekad se, opet, riječ ljubav upotrijebi kao dobar plan i zamka da se stigne do nasljedstva. A u najčešćoj i najrasprostranjenijoj formi riječ ljubav je sredstvo da se postigne zadovoljenje strasti i način da se umiri savjest, da se savlada stid i ukloni usiljenost.

Ljubav je naš vječiti medij pomoću koga prevazilazimo kompleks grijeha. Tako će žene sa sebe skinuti i posljednji komadić odjeće uvjeravajući samu sebe da to čini što je žrtva ljubavi..., da je ljubav čisti osjećaj, da je to Bogom dano, da je to sudbina i da ona nije prva koja je zavoljela niti posljednja koja se žrtvovala.

Nema prefinjenije laži od one u ljubavi. Tu je u svakoj riječi laž, u svakom dodiru neistina. I sam seksualni nagon, i on je lažan, jer se on tako lako pobudi, a još lakše ugasi. On se tako brzo zasiti i potraži promjenu okusa.

Iskrenost u ljubavi je rijetka, rjeđa od almasa u pustinji. Iskrenost u ljubavi je etika međusobno odanih, a ne pojava obične simpatije... Ispredaju se ljubavne pjesme i sevdalinke, romantične priče, kao ona: „Romeo i Julija“ i čine, sa svojie strane, urotu da bi isplele nit dekorisanih i lijepih laži, prave kule u zraku i sanjaju ružičaste snove, slikaju varljive i sjajne slike o poljubcu, zagrljaju i susretu u postelji, opisuju slatke patnje i patnje slasti, čežnju lišavanja, suze u postelji, uzbudljive nesvjestice, saznanja o rastanku i magle, magle..., mirise i privlačne slike naslikane kistom umjetnika, velikih lažova. Umjetnike sa kistom zamjeniše umjetnici sa fotoaparatima i napraviše još veći i gori haos i laž.

Laž u umjetnosti je klasični običaj kojeg su započeli stari pjesnici. Klasične ode i rugalice u pjesništvu, svjedoče o raspostranjenosti ovog ružnog običaja.
Umjestnost je proizvod strasti, misli i temperamenta, a temperamenat i karakter su promjenljivi.
Laži, zaista ima mnogo!

Mi, zaista, lažemo o kad jedemo, jer jedemo i kad smo siti.
Gdje je, dakle, iskrenost?

Kada će uslijediti taj dragocijeni trenutak kada ćemo reći istinu i kada će samo ona doći do izražaja? Istina dođe vrlo rijetko, ona je sakata i troma, zato kasni ili nikada ne dođe, a putevi kojima ide su minirani, a mine su napunjene eksplozivom laži. Ona bi se trebala pojaviti u labaratoriji naučnika kada on stavi svoje oko na mikroskop da potraži istinu. U tom momentu naš razum istinski, strastveno i iskreno traga i apsolutno objektivno traži istinu. On neprestano, u svjetlu preciznih brojki, normativa i procjena, razmišlja. Samo je nauka objektivni pogled, neovisan od zastranjivanja i ljudskog temeramenta. Naučno je sredstvo samo istinski indikcioni metod...
Drugi iskreni trenutak to je trenutak samoće, trenutak razgovora sa samim sobom, kad počne taj unutrašnji dijalog, taj razgovor nasamo, kada nema drugog uha da prisluškuje. Ne kaže se džaba da je samoća bolja od lošeg društva. To povjerenje,priznavanja, crpljenje iskrenosti iz najveće ljudske dubine na razinu svijesti, u iskrenom grču da se shvati – to je jedan od najdragocjenijih trenutaka. Tada, u tom momentu, život prestaje teći da bi iskazao svoju tajnu. Tada i vrijeme stane da tom jedva dokučivom osjećaju omogući prisutnost, jer smo tada pred istinom, tada ne možemo lagati, obmanjivati i falsifikovati, kao što to ne možemo činiti u momentu smrti i smrtnom ropcu.
Tada, tog trenutka, otkrivamo da smo cijelog života živjeli radi tog trenutka, da smo patili i bolove podnosili da bismo spoznali ovo dragocijeno saznanje u našoj duši.

Ovakav trenutak uslijedi,, možda, jedanput u životu, pa je njegova vrijednost ravna cjelokupnom životu. Ukoliko taj trenutak zakasni i javi se tek u momentu smrti, čitav je život izgubljen, prohujao je bez svog značaja, bez svog smisla. Pojele su ga laži i osvješćenje je uslijedilo prekasno.

Zato je razgovor sa samim sobom za savremenog čovjeka, izgubljenog u moru laži i falsifikata, nužnost i svetinja. Taj razgovor za modernog čovjeka predstavlja spasilački pojas i čamac za spasavanje.

Čovjek se sam rađa, umire sam i sam samcat stiže do istine. I ne pretjerujemo kad, opisujući ovaj svijet, kažemo da je lažan, da je nestvaran i da je to sve hvatanje vjetra. Jer, sve što nas okružuje na ovom svijetu, sve je lažno i patvorno. Ubijamo jedni druge zbog obmane, sujete i lažnog ponosa.

Svijet je više komedija nego što bi bio tragedija.

Ali, i pored toga, mi izgaramo za istinom i sretno za umiremo. Osjećaj za istinom ispunjuje naše cijelo biće iako smo nemoćni da do nje dospijemo. Mi je, iako je oko nas, ne vidimo, ali je punim srcem osjećamo. I upravo ovaj preplavljujući osjećaj, on je dokaz da istina postoji.

Iako nismo vidjeli istinu, iako do nje nismo stigli i dospjeli, ona je u nama, ona nije tamo iza šume laži. Ona je upravo ta koja nas podstiče, ona je apsulutni ideal koji ni za trenutak ne napušta našu savjest i naš razum vječito čezne za njom.

Trenutak čiste meditacije vodi nas istini. Isto čini i nauka. U istom se pravcu kreće i naša unutrašnja kontrola, samosvijest. I naš razum usmjerava nas istini.

Pisati ili govoriti o istini nije moguće, a ne pomenuti Časni Kur'an. Istina je u Kur'anu Allahov sinonim, i istina – el hakk, jedan od Božijih imena, esmaul-husna.

Sva ova naša unutrašnja doživljavanja, piokazatelji, orijentiri, ukazuju da istina egzistira. Samo je ona iznad ovosvjetskog, ona ga pravazilazi. Mi nju okom ne vidimo, ali je doživljavamo. Nju dokazuju naše duše, svom svojom snagom i porivom.

Zato se zaista čudimo onom ko traži dokaze za Božije postojanje, za postojanje istine. Pitati o istini, a ona prožima cjelokupno čovječije biće, ona je osvojila cijelo njegovo srce!
Kako da bude predmet sumnje nešto što je centralna tačka kojoj teže sva srca, ljubljeno od svih srca i cilj svakog razuma?

Kako da sumnjamo u njeno postojanje a ona je osvojila i zagospodarila svim našim osjećajima?
Kako da posumnjamo u istinu i za njeno postojanje tražimo dokaz u neistini?
Kako da klizimo na logičnim dvosmislenostima do proturječnosti i da glavnu, stvarnu egzistenciju i njenu istinitost učinimo hipotetičnom?

U ovom slučaju je zaista ne nalazimo dragocjenijeg savjeta nego da kažemo da se svi vratimo svojoj nepatvorenoj, čistoj prirodi, koju nije oskrvnula zakukljena nadrilogika i dvosmisleno umovanje, da svi, u svojoj samoći, ličnim meditacijama tražimo odgovor u svojim srcima. Naša će srca dati odgovor na sve.

Naime, Allah je darovao našim srcima taj kompas koji ne griješi, a kojeg nazivamo intuicijom, urođenim aksimom. Intuicija ne može prevariti niti se izvitoperiti i deformisati, jer je ona osovina pojavnog svijeta, njena centralna tačka, njegovo gravitaciono polje i na intuiciji se nadgrađuju sva saznanja i spoznaje.

„Predano okreni svoje lice, Božijoj prirodi, na kojoj je On stvorio ljude. Nema promjene u Božijem stvaranju....“ (Kur'an, poglavlje ER-Rum, 30.).

Allah je ovu, ljudsku intuiciju (nazvanu u Kur'anu elfitre) učinio da Ga traži, i to trajno, kao što kompas traži svoje polove i ukazuje na njih.

Zato nek svako bude onakav kako mu to diktira njegova priroda i ništa više. A priroda će mu ubrzo ukazati na – ISTINU.

Bez napora će ljudska priroda uputiti čovjeka Allahu.
Budi samo ono što si. Tvoja će te duša uputiti na pravi put.