Dejton nije temelj
ŠTA S DEJTONOM?
Autor: Mehmed Meša Delić
Objavljeno: 29. Mar 2022. 13:03:34
MEHMED MEŠA DELIĆ: Dejton se mora (po)praviti zarad Bosne i Hercegovine, ali i stabilnosti zapadnog Balkana. EU i SAD to moraju znati i prihvatiti i ponašati se u skladu s tim. Brisel i Vašington trebaju biti jasni i jednoglasni u stavu šta se mora popraviti i koje opcije daju najbolje rješenje problema. Isto tako, ako promjena nema, koje su posljedice.
Iako su, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, sva tri naroda proglašena konstitivnim i ravnopravnim, praksa i svakodnevni život često pokazuju suprotno, rezultirajući brojnim problemima i nesporazumima. Opšte je stajalište da svi narodi nisu zadovoljni trenutačnim položajem u Bosni i Hercegovini, a kao i adekvatnom zastupljenosti na svim nivoima vlasti. Izbori u Bosni i Hercegovinu za 2022. godinu su na pragu, i gle isti nam političari bili i ostali? Poučeni ranijim iskustvima, znamo da, ovi stari istrošeni političari će mjesecima razgovarati, pregovarati o različitim izbornim zakonima, strukturama, pojedincima i foteljama, a malo ili nikako, kako iz sunovrata zvanog „Dejtonski (ne)sporazum“ izvlačiti Bosnu i Hercegovinu. Dejtonska Bosna je provizorij koji traje, ali nije nužno da i dalje godinama traje. Bosna i Hercegovina treba vlast koja radi s mnogo većim stepenom odgovornosti u interesu svih građana kojima je mjesto u EU i NATO, a ne u političkim torovima.
Vjerovatno nema osobe koja na bilo koji način vezana uz sudbinu Bosne i Hercegovine koja ne zna da „ Dejtonski (ne)sporazum“, kao plod nemoći svjetskih, ali i domaćih političkih elita, bio samo priručni aparat za gašenje ratnog požara, te da se odmah trebalo krenuti u zdravo i stabilno uređivanje unutarpolitičke karte zemlje u kojoj se još uvijek doslovno puši iz svih političkih oružja.
Dejtonski (ne)sporazum nazivaju i „mirovnim ugovorom“, jer je okončao rat u Bosni i Hercegovini koji je trajao od 1992. do 1995. godine. I u tome se ama baš svi slažu. Ali, zato što su zaraćene strane bile definisane etničkim odrednicama, „dejtonski ustav“ stvorio je političke institucije koje se se temeljile na etnicitetu i zbog toga su duboko bile sukobljene. Ako su to tako usvojili, zašto onda nije rečeno (zapisano) ko je bio agresor, a ko žrtva? I da je bilo, dva do zuba naoružana naroda protiv jednog golorukog.
Neki smatraju da je baš to bila greška. No, uvijek se moraju imati na umu kontekst i okvir u kojima su pregovori tekli. Niko u međunarodnoj zajednici te 1995. godine nije bio politički spreman da pregovara o sporazumu koji se neće temeljiti na etnicitetima, jer bi naišli na izuzetan otpor barem jedne od pregovaračkih strana.
Ono što niko u međunarodnoj zajednici u vrijeme Dejtona nije shvatio jeste kako modificirati brojne „dejtonske mehanizme“ zaštite etničkih interesa. Također, nikome nije na um palo koji je to mehanizam koji će ratom zavađene strane prevesti u saradnike koji će raditi u zajedničkom interesu i navesti ih da prevladaju etničke zaštitne mehanizme.
Krivica za neuspjeh reformiranja Dejtona ne leži samo na bosanskohercegovačkim političkim liderima. Međunarodna zajednica još se čvrsto drži Dejtona jer voli status quo, negativan, a ne pozitivan trend i drži se svega što neće „destabilizirati“ državu.
I svi danas znaju, da je Dejton „luđačka košulja ili „sami đavo“. I s usponom ruske imperijalne i ratne politike i uticaja na Balkanu, pogotovo među Srbima. A još su manje šanse da bilo ko čak i pomisli na pregovore kojima će Dejton biti više demokratski, a manje etnički dokument.
Šta s Dejtonom nakon dugih 27 godina?
Neki imaju mantru da Dejton mogu promijeniti samo građani Bosne i Hercegovine. Ali gube iz vida, da je sve više onih koji Bosnu i Hercegovinu niti vole niti je smatraju svojom, jer je ne doživljavaju kao što doživljavaju susjedne, matične države. Mnogi to potvrđuju svojim odlaskom iz Bosne i Hercegovine. Dani međunarodne intervencije i pregovora, sporazuma skovanih u američkoj zrakoplovnoj bazi ili evropskim gradovima davna je prošlost, kažu mnogi od njih. Možda je to istina. Ali naivno je i pomisliti da se rješenja za prepravku i popravku Dejtona mogu naći samo unutar Bosne i Hercegovine.
Građani Bosne i Hercegovine odista i znaju šta žele: demokratsku, odgovornu, funkcionalnu, transparentnu vlast koja poštuje zakone, vlast koja predano radi na poboljšanju uvjeta života, političari koji neumorno rade na integriranju Bosne i Hercegovine u EU i NATO. Nažalost, Bosna i Hercegovina ima političare koji sve suprotno rade, kako bi opstajali na vlasti.
Ali, budimo iskreni – i odista bi nam bilo vrlo drago da pogriješimo – Bosna i Hercegovina je i previše podijeljena strukturama skovanim u Dejtonu, da to onemogućava bilo kom političaru ili grupi da pokrene reformski pokret koji bi obuhvatio cijelu Bosnu i Hercegovinu. Znaju to i oni koji su potpisali Dejton koji kažu: „... kako se narodi u Bosni i Hercegovini dogovore“. Narodi bi se brzo dogovorili, ali se njihovi predstavnici (lideri) pitaju, a po njima od izmjena Dejtona – ništa. A zašto bi to radili kada ga mogu koristiti kao „švedski sto“?
Ljudi širom Bosne i Hercegovine se možda i mogu dogovoriti da se Dejton promijeni. Ali, realizacija te ideje, bez međunarodne pomoći i uključenja, bila bi Sizifov posao. I naravno, zar se to smije zaboraviti, postdejtonska Bosna i Hercegovina napravljena je na temeljima obavezujućeg međunarodnog sporazuma. U njemu su odgovornosti i obaveze kako onih u Bosni i Hercegovini tako i onih izvan Bosne i Hercegovine.
Dejton se mora (po)praviti zarad Bosne i Hercegovine, ali i stabilnosti zapadnog Balkana. EU i SAD to moraju znati i prihvatiti i ponašati se u skladu s tim. Brisel i Vašington trebaju biti jasni i jednoglasni u stavu šta se mora popraviti i koje opcije daju najbolje rješenje problema. Isto tako, ako promjena nema, koje su posljedice.
Zamislite, slikovito slijedeću situaciju:
Na autocesti, negdje na periferiji Evrope (Balkan) naletite na veliku nesreću i nastradalom, kome su polomljene i ruke i noge, s ozbiljnim povredama glave i grudnog koša – priteknete u pomoć, jer to vam je i dužnost i obaveza. S malim (ne)znanjem, a velikom željom i voljom, kako – tako mu previjete rane i zaustavite krvarenje, te umirene savjesti slučajnog prolaznika, krenete svojim putem i naravno brzo zaboravite na saobraćajnu nesreću i na spomenutog nesrećnika. Sretnete ga nakon dvadesetak i više godina. Istina i hvala Bogu živog, ali s potpuno krivo zaraslim kostima, praktički nepokretnog, uz to jedva diše, ukočene glave koja ne može ni lijevo, ni desno, ni natrag ni naprijed. Izgubljenog vida i lošeg sluha, ogorčenog na sudbinu, što se našao u krivom trenutku, na krivom mjestu...
Eto, tako se svijet, tesasrski, a kršćani kažu utjelovljen u liku Dejtona, ponio prema Bosni i Hercegovini s aktualnim pitanjem: a šta sad? Da bi se koliko – toliko umirila savjest i stvar popravila, nesrećniku će se morati ponovo lomiti kosti i spajati šerafima da pravilno srastu, operirati kičma, liječiti oči...
A to silno i neizdrživo boli, dugo traje i puno košta! Ima li svijet volje, želje i uopšte potrebe za tako nešto? A samo Bosna i Hercegovina zna da se to mora dogoditi, ona je ta koja je u invalidskim kolicima.
A kako napreduje liječenje nesrećnika, odnosno, kako napreduje demokratija (demokracija) u Bosni i Hercegovini, poslužio bih se ironičnom izrekom njemačkog filozofa Immanuela Kanta. U djelu Antropologija u pragmatičnom smislu on je kazao, parafraziram: nekome tko je slomio nogu može se nesreća ublažiti i učiniti podnošljivijom ako mu se pokaže kako je dobro prošao jer bi mu bilo puno gore da je slomio vrat.
Slično je s napredkom demokratije (demokracije) u Bosni i Hercegovini. Stanje se mnogima može činiti nezadovoljavajućim i bolnim, ali prije nego se počne kukati i jaukati treba se sjetiti kako bi bilo puno gore da je demokratija slomila vrat.
Većina onih koji su Dejton potpisali ili nisu među živima ili su u političkoj mirovini, a nove snage u Briselu odavno su Bosnu i Hercegovinu stavili na marginu svojih interesa. Ovi pomenuti u Dejtonu su napravili veliki ceh koji i dan - danas plaća Bosna i Hercegovina.
Ovdje treba pomenuti američke i evropske političare koji se na različite načine, bave našim prostorima, već četvrtinu vijeka, uporno pokušavajući afirmirati ideju nove međunarodne konferencije o Bosni i Hercegovini koja ne bi samo ispravila (po)greške Dejtona već otvorila široke i sigurne puteve ulaska Bosne i Hercegovine u EU i NATO.
Sadašnje uređenje Bosne i Hercegovine plod je međunarodne zajednice, pa je ona i odgovorna da se taj problem barem pomakne s mrtve tačke.
Pošto je i EU bila prozivana, ona je na svoj svojstven način reagovala tako što je donijela „Rezoluciju Evropskog parlamenta o Bosni i Hercegovini“, 6. februara 2014. godine.
Rezolucija jasno traži jednako pravo za sva tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine, osuđuje opstrukcije centralističkih snaga te, prvi put, izravno kritizira nefunkcionalan dejtonski ustroj Bosne i Hercegovine, a posebno ističe i koncept federalizacije, tj. decentralizacije Bosne i Hercegovine i pravo na jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda. Osim što izražava zabrinutost za nepostojanje konsenzusa o ustavnim reformama, jednako tako prepoznaje i određena kretanja koja opstruiraju dogovor, bilo da je riječ o procesima centralizacije ili retorici koja dovodi u pitanje opstojnost Bosne i Hercegovine.
Evropski parlament je poslao važnu poruku decentralizacije, ravnopravnosti, načela federalizma i legitimnog predstavljanja u institucijama kako bi se osigurao put Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Rezolucija pozdravlja dogovor šest stranaka postignutog u Briselu, ali žali zbog opstrukcija njegove implementacije od centralističkih snaga. Napominjemo važnost slijeđenja principa federalizacije i legitimnog predstavljanja kako bi se osigurao daljnji put Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, navodi se u tački 2. spomenutog dokumenta.
Rezolucijom se upozorava na „kompleksnosti i neučinkovitosti ustavne arhitekture koja je proizišla iz Aneksa 4.“ Dejtonskog (ne)sporazuma“ kao i na tromost domaćih lidera i njihovu nesposobnost postizanja kompromisa.
Ustavna reforma je ključ transformacije Bosne i Hercegovine u funkcionalnu i učinkovitu državu, ističe se u Rezoluciji. Njome se jasno poziva na otklon od nacionalističkie i etnocentrističke retorike koja dolazi od predstavnika sva tri naroda te se osuđuju svi pokušaji segeregacije diskriminacije na osnovi nacije i religije.
I na ovu Rezoluciju odavno je pala prašina, a mnogi su je odavno zaboravili ili odbacili kako bi mogli svoje zle namjere poturati
Pitanje je: Zašto nije bilo takvih Rezolucija od 1992. do 1995. godine?
Jedan od razloga su bili (ne)prilagođeni muslimani: „Da su aprila '92. u opkoljenom Sarajevu živjeli samo hrišćani i ateisti, bez muslimana, siguran sam da bi do intervencije došlo ranije. Ne vjerujem da možemo jednostavno odmisliti činjenicu da su muslimani tu ispali žrtveno jagnje novog svjetskog nereda“ - (Aleš Debeljak, slovenski pjesnik, esejista, kritičar).
Rezolucija ističe kako proces proširenja EU-a ide mnogo dalje od jednostavnog transfera pravne stečevine i mora biti temeljen na stvarnom i iskrenom vezivanju uz evropske vrijednosti. U tom kontekstu zahtijeva se od međunarodne zajednice, Evropskog vijeća i zemalja članica da povećaju napore kako bi se postigao konsenzus domaćih lidera koji trebaju nastaviti s ustavnim promjenama i reformama na evropskom putu, uz naglasak kako Bosna i Hercegovina treba postati ključni priritet u 2014. godini.
Prošla je 2014. godina, a Rezolucija će (p)ostati kao i „Dejtonski (ne)sporazum“, da iz nje vade duh ili slova...
Znajući da je i ova Rezolucija kao i puno drugih dokumenata samo mrtvo slovo na papiru dolazi „nova“ njemačka i britanska inicijativa za Bosnu i Hercegovinu pred ministrima EU. Ali ni ovu britanko – njemačku inicijativu u Bosni i Hercogovini nisu shvatili i razumjeli. Nije se radilo o svemirskoj tehnologiji. Ništa nije bilo komplicirano i jednostavno se moglo vidjeti šta se treba mijenjati. Bosna i Hercegovina treba vlast koja radi s mnogo većim stepenom odgovornosti u interesu svih građana, te države kao cijeline. Prava entiteta i etniciteta su drugorazredna, ali su i ona tu negdje u pozadini.
Niko ne može zagovarati dramatične promjene i centralizaciju, ali mogu zagovarati, jednostavno, više odgovornosti, transparentnosti i rada u interesu svih.
Bosna i Hercegovina treba i vlast koja će govoriti jednim glasom o pitanjima njenih međunarodnih ambicija, obaveza i politike. Vrijeme je zato (sa)zrelo ali, da li su i političari?
Dejton se mora shvatiti kakav jeste. On je jedan atrofirajući dokument koji je donio (ne)mir i postavio strukturalne osnove za budućnost države. Dejton nije temelj. On je tek put ka temeljima koji se moraju poštaviti. Šta s Dejtonom ako nije temelj već samo put? Hajmo tim putem u Brisel!

(Ilustracija: Šukrija Meholjić)