Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka. U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.

Prema Iljinovom planu, vođa (Putin, u ovom slučaju) bio bi u potpunosti odgovoran za sve oblasti političkog života - kao vrhovni izvršni organ, vrhovni zakonodavac, vrhovni sudija i komandant vojske, njegova izvršna vlast je neograničena.

Ivan Iljin je ostao fašista koji je nakon rata podržavao profašističke desničarske autoritarne režime Frankove Španije i Salazara u Portugalu. Ali, zadojen ovom ideologijom žali što fašizam pravi duboke i ozbiljne greške, kao što je odbacivanje religije. Kako poslije II svjetskog rata nije bilo moguće vratiti „bijele“ u Rusiju, Iljin počinje pisati političke eseje, a objavljeni su kao Naši zadaci, za koji se „kači“ Putinova vlast. Od tada je započelo „proljeće“ Ivana Iljina u postsovjetskoj Rusiji. Njegovi pogledi su ostali profašistički i oni veoma liče na predratne fašističke sisteme.

Zašto je Vladimir Putin prihvatio njegovo učenje?

Ivan Iljin predviđa da će se odjednom iz fiktivnog svijeta, niodkuda, izdići „nacionalni diktator“, vođa (Gosudar), koji mora biti potpuni, pravi muškarac, a on ima percepciju takvog muškarca. To je tip Musolinija, a „jakom čovjeku vlast dolazi sama“. Pa, zar nije Vladimir Putin tako došao na čelu Rusije, praktično niotkuda, iz ruskog taksija u koji je upao nakon propasti u Drezdenu. Iljin kaže: „narod će se klanjati „živom organu Rusije“ (mi danas znamo kome – Vladmiru Putinu), koji će se kaliti kroz pravednu i muževnu službu. To demonstriranje potpunog muškarca viđat ćemo napadno i često kod Vladimira Putina. On jaše na konju ekscentrično go do pasa ili je sa životinjama, najčešće sa psima (Hitler, pak, sa vučjcima, Gӧring sa lavom) ili se kupa na Bogojavljenje u ledenoj vodi. Prema Iljinovom planu taj vođa (Vladmir Putin u ovom slučaju) bi bio u potpunosti odgovoran za sve oblasti političkog života – kao vrhovni izvršni organ, vrhovni zakonodavac, vrhovni sudija i komandant vojske, njegova izvršna vlast je neograničena. Zar to nije Vladimir Putin? On je alfa i omega svega u Rusiji. Ivan Iljin dalje kaže da brojati glasove znači usvojiti „mehaničko i aritmetičko shvatanje politike“ i on predlaže da se „moramo odreći slijepe vjere u broj glasova i njegov politički značaj“ te da su prema Iljinu „izbori ritual pokoravanja Rusa Vođi“. Ovaj fašistički mislilac nudi Rusiji da bude država sa „nulom partija“, jer kako kaže nijedna partija ne može i ne smije da kontrolira državu. Po njemu, partija je samo jedan segment društva, a „segmentaciju treba izbjegavati“. Isto važi za civilno društvo, koje treba da postoji samo kao priviđenje, san, kao lažna slika, tzv. „simulacrum“. Ovo se itekako dopalo Vladimiru Putinu, koji je ove misli stavio u nivo doktrine, fašističke predodžbe. To je ideja za učvršćivanje njegove autokratske vlasti koju je preuzeo (tačnije osvojio kao plijen) 2012. godine ofanzivom protiv vladavine prava. Na mjesto predsjednika države došao je uz pomoć parlamentarne većine na izborima, za koje se zna da su bili namješteni za vrijeme protesta čiji su učesnici bili označeni kao strani agenti i izdajnici. Inače, Putin se koristi Iljinom u svim situacijama. Iljina su čekisti, preteče Putinovog KGB-a, protjerali izvan Sovjetskog Saveza nakon što su došli na vlast. Čekistima je poslije raspada SSSR-a, koji je nagovještavao, potrebno zabraniti bavljenje politikom, smatrao je Ivan Iljin. Ne treba zaboraviti da je Iljin sanjao propast Sovjetskog Saveza. Ova skoro bizarna situacija razrješena je prenošenjem Iljinovih posmrtnih ostataka iz Švajcarske po nalogu ovovremenog vođe Vladimira Putina. Zajedno s njim je sahranjen caristički general Anton Denjikin i drugi sovjetski građani koji su pogubljeni od NKVD-a u velikoj čistci. Putin je tako preuzeo drugo „ja“ Ivana Iljina, fašističkog „bijelog“ ideologa, antikomuniste, antisemite i religioznog mislioca. Iljin je danas Putinova autokratska pesnica kojom udara u demokratsko lice Rusije i pokušava upotrebom fašizma „denacifikovati“ suverenu Ukrajine. Nošen na krilima Iljinovog fašizma Vladimir Putin je danas postao opasnost po cijeli svijet, kojemu prijeti upotrebom nuklearne sile. Posebno u trenucima kriza na frontu kada ruske trupe u paničnom bijegu sa ratišta ostavljaju teško naoružanje. Kakav galimatijas.

(U sljedećem nastavku: Stvaranje proruskih državica po srpskom receptu)