Bošnjaci.Net: Gospodine Agoviću, vi ste dugogodišnji član tima web-magazina Bošnjaci.Net. Koja su vaša zaduženja u njemu?
Šemso Agović: Poznato je da web-magazin Bošnjaci.Net pokriva sve oblasti javnog i kulturnog života; u skladu sa mojim obrazovanjem pripalo mi je područje jezika i književnosti. Moja obaveza je lektura i redigovanje tekstova. Povremeno objavim i kraći autorski disput. Ponosan sam na sve ono što smo postigli upravo na tom polju, obzirom da je književnost najvažniji segment umjetnosti. Na njoj manje-više baziraju sve ostale grane – opera, film, pozorište… Književni jezik je također podloga svakoj nauci.

Bošnjaci.Net: Šta je to književni jezik?
Šemso Agović: Književni jezik je najviša socijalna vrsta jezika sa precizno određenim pravilima, propisanim u gramatici, pravopisu i rječniku. U tom slučaju govorimo o standardnom jeziku; bosanski jezik je danas standardizirani jezik.
Jezik, kako govorni tako i književni, ima presudnu funkciju u oblikovanju nacionalnog identiteta pojedinca svakog naroda, pa i Bošnjaka. On je narodna tekovina od izuzetne važnosti, zato su njime (književnim jezikom) dužni pisati i govoriti svi akteri u javnom diskursu – političari, novinari, umjetnici… Svaki tekst javnih i službenih listina – knjiga, publikacija, časopisa… mora biti lektorisan i redigovan u skladu sa važećim jezičkim pravilima. U tom slučaju možemo reći da je književni jezik onaj koji nalazimo u udžbenicima, knjigama, publikacijama, časopisima…

Bošnjaci.Net: Da li je to u praksi tako?
Šemso Agović: Nažalost, ne.

Bošnjaci.Net: Zašto?
Šemso Agović: Iz višedecenijske prakse sa lektorisanjem stekao sam saznanje da mnoštvo autora ima indolentan odnos do književnog jezika, tako da je na tom području jadno stanje: iz štampe izlaze knjige i drugi radovi (čak i udžbenici!) sa gramatičkim, pravopisnim, štamparskim i drugim greškama. Broj „književnika“ se iz dana u dan rapidno povećava, kontrole nema nikakve. Posebno haotično stanje je na internetu.

Bošnjaci.Net: Zahvaljujući vašem radu web-magazin Bošnjaci.Net je izuzetak?
Šemso Agović: Koliko znam, baš časni izuzetak. Radi se o patriotskom mediju: red je da bude besprijekoran u svakom pogledu. Vodi se strogo računa o novinarskom kodeksu, prilozi i informacije moraju biti provjereni i objavljeni uz poštovanje etičkih normi, na korektnom književnom bosanskom jeziku.

Bošnjaci.Net: Napisali ste knjigu „Moje druženje sa dr. Feridom Muhićem“. O čemu se radi?
Šemso Agović: Da, imao sam čast nekoliko godina sarađivati sa darovitim pjesnikom, književnikom, filozofom i Čovjekom po imenu Ferid Muhić. Njegovu knjigu „Štit od zlata“ sam preveo – uz finansijsko pokriće Ministarstva za kulturu R. Slovenije –, na slovenački jezik. U međuvremenu sam za Bošnjaci.Net sređivao njegove izuzetno kvalitetne tekstove, koji su sadržinski mahom vezani za bošnjaštvo. Posljedica svega toga je nastao epistolarni roman „Moje druženje sa dr. Feridom Muhićem“. „Epistolarni“ zato jer sadrži naše dopisivanje vezano za proces prevođenja pomenutog djela kao i objave njegovih radova na Bošnjaci.Net. Vjerujem da smo tog vrsnog autora na taj način još više približili čitaocima.

Bošnjaci.Net: Šta ste još prevodili?
Šemso Agović: Na slovenački sam preveo još par knjiga našeg jako talentiranog književnika Redžepa Nurovića. I u ovom slučaju je finansijske obaveze ispunilo Ministarstvo za kulturu Republike Slovenije.

Šemso Agović: Iz grupe onih sa otvorenom mržnjom prednjače Gorski vijenac P. P. Njegoša, poema „Stojanka majka Knežopoljka“ Skendera Kulenovića i „Peščanik“ Danila Kiša. Iz one druge, „Na Drini ćuprija“ Ive Andrića. Naravno da tu nije kraj.

Bošnjaci.Net: Čime se trenutno bavite?
Šemso Agović: Upravo sam završio prevođenje (također na slovenački) roman „Očevi umiru dvaput“ autora Senada M. Karađuzovića. Štampanje je dogovoreno za januar. O kvalitetnom književniku Karađuzoviću smo već u par navrata pisali na Bosnjaci.Net. On je našu pažnju privukao svojim hrabrim i lucidnim osvrtom na problem negativnog uticaja agresivnih sadržaja Gorskog vijenca na njega samog, dok je bio đak.
Bošnjaci.Net: Vaša preokupacija je naša školska lektira.
Šemso Agović: Da. Preciznije: nepodobni sadržaji u našoj školskoj lektiri.

Bošnjaci.Net: Recite nam nešto o tome.
Šemso Agović: Priznajem, teško mi je bez gorčine u duši govoriti o tome.

Bošnjaci.Net: Zašto?
Šemso Agović: Zato što je to strašan slučaj, bez presedana u obrazovnim sistemima svijeta: naša školska lektira je prepuna sadržaja otvorene i zakamuflirane mržnje prema islamu, religiji koju prakticiraju i Bošnjaci. Naši đaci, studenti, nastavnici i profesori jezika, silom prilika moraju učiti napamet, recitirati i govoriti o tim stvarima u superlativima, kao da se radi o najboljoj mogućoj književnosti, iako je bezdušno uperena protiv njih samih i njihovog naroda. O kakvoj frustraciji se radi možemo čitati u eseju „Njegoš kao bojna truba“ profesora Ilje Sijarića.

Bošnjaci.Net: O kojim djelima je riječ?
Šemso Agović: Iz grupe onih sa otvorenom mržnjom prednjače Gorski vijenac P. P. Njegoša, poema „Stojanka majka Knežopoljka“ Skendera Kulenovića i „Peščanik“ Danila Kiša. Iz one druge, „Na Drini ćuprija“ Ive Andrića. Naravno da tu nije kraj.

Bošnjaci.Net: O njima smo na Bošnjaci.Net opširno pisali. Kakav efekat smo postigli?
Šemso Agović: Prije svega bili smo žestoko napadnuti od bošnjačkih autora i nekih pojedinaca sa pozicija bošnjačkih institucija i vijeća, koji su uzeli sebi za pravo da se predstave kao predstavnici bošnjačkog naroda. Zato je moja ogorčenost još veća.

Bošnjaci.Net: Od bošnjačkih autora!?
Šemso Agović: Upravo tako. Senadin Lavić iz „Preporoda“ nas je u svom tekstu napao zato što smo zapadnobalkanskim ministarstvima za kulturu prije par godina poslali apel za uklanjanje pomenutih naslova iz školskih lektira; Dževad Karahasan i još neki su odmah požurili sa intervjuima za srpsko-crnogorske časopise o tome da bez Njegoševog Gorskog vijenca maltene ne mogu živjeti ni pisati; Abdulah Sidran je za RTV CG dao objašnjenje da Gorski vijenac treba neki specijalni umski pristup… U vrijeme naše inicijative predsjednici Bošnjačkih nacionalnih vijeća u Crnoj Gori (Mirsad Džudžević) i Srbiji (tada pod kontrolom Ugljanina) odbili su učešće u istoj uz obrazloženje da je u pitanju „njihova“, srpsko-crnogorska književnost, koja se nas ne tiče (!?). Zamislite apsurda: „njihova“ književnost! Kao da su Džudževićeva i Ugljaninova djeca u školi pošteđena tog mentalnog terora!


Bošnjaci.Net: A srpsko-crnogorski autori?
Šemso Agović: Svijetao primjer je tekst autora Damjana Pavlice pod naslovom „Političko čitanje Gorskog vijenca“ (I i II) u kojem između ostalog kaže: „U Gorskom vijencu ima isuviše junaštva ali nema čojstva. Junaštvo bez čojstva je golo nasilje. Iako je Njegoš bio episkop hrišćanske crkve, u Gorskom vijencu ne možemo naći „h” od hrišćanskih vrednosti, niti igde u njemu možemo naći primer najveće hrišćanske vrline, praštanja.“
Navodim još jedan, također svijetao primjer: ugledni crnogorski novinar Vlatko Simunović mi je prije par godina ponudio, da za podgoričku „Pobjedu“ u kojoj je on radio kao urednik rubrike za kulturu, napišem esej o Gorskom vijencu. To sam i uradio; esej je pod nazivom „Megalomanska pohvala zločinu protiv čovječnosti“ bez ikakve cenzure u cijelosti objavljen. Ubrzo nakon toga je isti novinar u istim novinama objavio još jedan moj disput na istu temu. Čojstvo i junaštvo na djelu, to je to.



Bošnjaci.Net: Šta dalje?
Šemso Agović: Borbu za relaksaciju naših školskih lektira ćemo nastaviti. Neminovno dolazi vrijeme u kojem će naši studenti i profesori književnosti smoći hrabrosti i snage da dignu svoj glas protiv te bizarne situacije u kojoj se odavno nalazimo. Od naših autora koji su kritički pisali o Gorskom vijencu navodimo Šemsudina Hadrovića („Generator genocida“) i Esada Bajtala („Gor'ki vijenac“). Posebno mjesto svakako zauzima doc. dr. sc. Suada A. Džogović, koja je na temu naše kontaminirane lektire objavila naučne radove i u priznatim inostranim naučnim časopisima.

Bošnjaci.Net: Zašto bi srpsko-crnogorske vlasti pristale na uklanjanje neprimjerenih sadržaja iz lektire?
Šemso Agović: Srbija i Crna Gora same po sebi ne osjećaju dužnost da ovu neljudsku nepravdu otklone. Upravo obratno: Skupština Crne Gore je usvojila zakon kojim se 13. novembar, datum Njegoševog rođenja, proglašava za državni praznik. Ali one se istovremeno trude ući u EU, demokratski savez država, koji ovakve apsurde ne može imati u svom sistemu obrazovanja. Tog se nasljeđa mržnje, koje se preko „književnosti“ prenosi s generacije na generaciju, Srbija i Crna Gora moraju otarasiti, ako žele izaći iz mraka.
Naravno, na to će ih biti potrebno prinuditi.