TRI DECENIJE POSLIJE „OBNOVITELJSKOG SABORA“ ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 28. Apr 2023. 18:04:51
Na današnji dan (28. april, 1993) prije tri decenije u okupiranom Sarajevu održan je „Obnoviteljski sabor“ Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Trodecenijsko razdoblje rada i djelovanja Islamske zajednice u ratu i miru zaslužuje ozbiljnu analizu i retrospektivnu refleksiju kako bismo naučili lekcije, koje nas upućuju kako da razumijemo sadašnjost i projektiramo budućnost.
I kao što sve pojmove i pojave treba staviti u njihov povijesni kontekst, tako i isto i pojam i pojavu ovovremene „Islamske zajednice“ treba staviti u povijesni kontekst kako bismo pravilno razumjeli njenu duhovnu i moralnu misiju te njenu kulturnu i društvenu ulogu u određenim društveno-političkim uvjetima.
Da bi se razumjela ovovremena stoljetna „Islamska zajednica“ u Bosni i Hercegovini mora se početi iz daljeg da bi se došlo do bližeg kruga povijesnih događanja oko Bosne. Mora se početi od Berlinskog kongresa (1987) i Prvog svjetskog rata (1914-1918).
Naime, iako su znakovi slabljenja feudalnog sistema bili vidljivi mnogo ranije, Prvi svjetski rat je, pak, označio kraj „feudalno-univerzalne države“, koja je bila oličene u dvjema moćnim carevinama toga doba: Osmanske islamske (Islamdom) i austrougarske kršćanske (Christendom).
Na ruševinama tih „univerzalnih ili religijsko-feudalnih država“ nastale su „države nacije“ ili „nacije države“, odnosno „nacionalne države“, prije svega u Europi.
Pošto je Visoka Porta bila na strani gubitnika, Osmanska carevina je bila na udaru pobjednika, koji su međusobnom dijelili nezaštićene teritorije Osmanskog carstva diljem svijeta od Azije, Afrike i, naravno, do Balkana i Europe.
Bosna je već bila pod aneksijom (1908) nakon što ju je istambulska Visoka Porta iz ruke Grka Alexandra-paše Karatheodorija darovala Austrougarskoj monarhiji na Berlinskom kongresu 1878. god.
Na Berlinskom kongresu Srbija i Crna Gora su priznate kao dvije nezavisne države u odnosu na obje carevine - osmansku i austrougarsku.
Bosni je na Berlinskom kongresu uskraćena državnost a Bošnjacima - muslimanima, pravoslavnim i katolicima - uskraćena je autohtona bosanska nacionalnost.
No, pravoslavni Bošnjaci u Bosni su se nakon toga podvrgli sistematskoj nacionalnoj srbizaciji u korist srpskog velikodržavnog projekta a katolici nacionalnoj kroatizaciji u korist hrvatskog velikodržavnog poduhvata.
Bošnjacima - muslimanima u Bosni je ostala vjera, kao jedini legitimni i legalni okvir bez nacionalnog i državnog identiteta. Bošnjački nacionalni i državni kapacitet koristila je Srbija i Hrvatska za svoje nacionalne i velikodržavne potrebe.
Umjesto države nacije, Bošnjacima - muslimanima je nametnut surogat „država“ kroz instituciju „Medžlis-i ulema“ (Savjet uleme), sa dva osnovna cilja:
1) Institucionalno i duhovno odvajanje Sarajeva od Istanbula;
2) Institucionalno i političko discipliniranje muslimana za potrebe svakog režima u Bosni i Hercegovini, koji uglavnom nije bio probosanski, već a-bosanski u smislu da se nije trudio da od Bosne napravi funkcionalnu i prosperitetnu nezavisnu i suverenu bosansku državu naciju ili bosansku naciju državu. Institucija reisu-l-uleme je napravljena da ometa Bošnjake od pomisli na svoj nacionalni i državni identitet i suverenitet tako što ih se definiralo i adresiralo kao vjersku zajednicu i ništa više.
„Islamska zajednica“ je sa više ili manje uspjeha vršila svoju povijesnu ulogu kroz sve režime nakon Prvog svjetskog rata - starojugoslavenski (1918-1945), kratki period endehazijski (1941-1945) i komunistički (1945-1992) u očuvanju vjerskog i kulturnog identiteta Bošnjaka ne samo u Bosni, već i na Balkanu. Radila je koliko je mogla i na razvijanju nacionalnog i državotvornog identiteta kod Bošnjaka.
Raspadom komunističkog režima te proglašenjem nezavisnosti i samostalnosti Republike Bosne i Hercegovine na temelju referenduma od 1. marta, 1992. god., poslije koje je uslijedila srpsko-crnogorska agresije na Bosnu i Bošnjake - muslimane, „Islamska zajednica“ se našla pred najrizičnijim i najsudbonosnijim izazovom u modernoj povijesti.
Prvi puta „Islamska zajednica“ nije morala slušati ni sultana iz Istanbula ni cara iz Beča ni kralja iz Beograda ni poglavnika iz Zagreba kako će se organizirati i koga će izabrati za svog vrhovnog duhovnog poglavara.
Bilo je to na današnji dan, 28. aprila, 1993. god. u Sarajevu pod paljbom srpsko-crnogorskih granata, kada je održan „Obnoviteljski sabor“, koji je redefinirao autentičnost „Islamske zajednice“ na principu njene samobitnosti i autonomnosti, utemeljene na povijesnoj Menšuri o njenoj autokefalnosti u odnosu na Istanbul, ali i u odnosu na Beč, Beograd i Zagreb.
Portal izdvojeno.ba svojom današnjom objavom pod naslovom: TRIDESET GODINA OD “OBNOVITELJSKOG SABORA” ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI: Zahvalnost sudionicima za hrabrost i mudrost pa danas imamo Islamsku zajednicu prepoznatljivu u domovini i svijetu, poštedio me sa zahvalnošću dodatne elaboracije o prvom zasjedanju „Obnoviteljskog sabora“ i spiskom imena sudionika-osnivača.
Otvori link ovdje.
No, osjećam potrebu da baš na današnju jubilarnu tridesetogodišnjicu od mog izbora u odsutnosti za naibu-reisa, vršioca dužnosti reisu-l-uleme u ratu, kažem da se ponosan i sretan sam što mi je povjerena ta časna dužnost da u najtežim ratnim uvjetima služim mojoj vjeri i domovini.
Na poziv da se vratim iz Malezije u Sarajevo pod srpsko-crnogorskom opsadom i preuzmem časnu dužnost naibu-reisa odazvao sam se bespogovorno iako nisam znao ni gdje idem ni šta me čeka u Sarajevu.
Tek sam kasnije shvatio da je bilo bolje što nisam znao, jer da sam znao kako je preživljavati pod granatama u Sarajevu bez struje, hrane i vode te u kakvom je rasulu bila „Islamska zajednica“, vjerovatno bih razmislio da li da ostavim porodicu u Kuala Lumpuru i prihvatim se toga izazova.
Danas, iz ove perspektive kad znam kako se „Islamska zajednica“ poput feniksa iz pepela dizala i podigla na visoku ljestvicu poštovanja u domovini i svijeta, osjećam se sretnim i zadovoljnim što na današnju tridesetu godišnjicu mogu da kažem da moja „Islamska zajednica“ stoji uspravno i ponosno na putu svoje misije dobra.
Mnogo je zaslužnih ljudi za uspjeh „Islamske zajednice“ u Bosni i Hercegovini u ratu i miru od „Obnoviteljskog sabora“ do danas. Dvije decenije mog reisovanja i jedna decenija reisovanja mog nasljednika, zaslužuju temeljitu analizu i ocjenu, posebno danas kada je sve više izvjesno da će „Islamska zajednica“ biti pod pritiskom da se bavi pitanjima od nacionalnog i državnog interesima, pitanjima koja nisu u opisu njenog institucionalnog posla.
Osobno, očekivao sam da će Bošnjaci/Bosanci nakon iskustva genocida i udruženog zločinačkog poduhvata osnažiti svoju nacionalnu i državotvornu svijest tako da se „Islamska zajednica“ oslobodi stigme surogata „države“, surogata koji joj je nametnut kako bi se Bošnjaci pomirili da su „vjerska zajednica“ bez nacije i države, tj., da su „izmišljena nacija“ (Ivana Marić) pa, stoga, nemaju pravo ni na „nacionalnu državu“.
Nažalost, Bošnjaci/Bosanci nisu uspjeli da ih se respektira u punom smislu te riječi kao naciju i državu o čemu svjedoči odnos visokog predstavnika Christiana Schmidta, koji jučer nonšalantno, poput njemačkog Kaisera, naređuje parlamentu „Federacije“ da danas imenuje vladu „Federacije“ po njegovom diktatu.
Ne, nije Schmidt za sve kriv. Krivi smo mnogo više mi, kriva je naša bošnjačka/bosanska nacionalna i državotvorna (ne)svijest što smo dopustili tu vrstu diktata.
Bošnjaci moji,
Uzaludni su nam današnji protesti zato što samo oni na Marsu nisu mogli predvidjeti šta je Schmidt kadar uraditi kako bi udovoljio zahtjevima Dragana Čovića i njegovom HDZ-u.
Trebalo je protestirati prije nego je Schmidt jučer pročitao svoj diktat urbi et orbi i spriječiti Schmidtovu odluke.
Jer naivno je očekivati da će oni, koji su odlučili gledati 1425 dana opsadu Sarajeva, promijeniti svoju odluku o opsadi Bošnjaka/Bosanaca u hrvatskom aparthejdu.
Neće!
Ali, hoćemo mi.
Zapravo, moramo se mi mijenjati!
Moramo se prebrojati i resetovati!
Moramo se mi reorganizirati na način vraćanja povjerenja među nama samima kako bi nas dugi, tj., domaći i strani ljudi i partije, čuli, poštivali i tražili da im budemo partneri.
Nema drugog puta!
Tako neka nam Svevišnji Allah pomogne! Amin!
Trodecenijsko razdoblje rada i djelovanja Islamske zajednice u ratu i miru zaslužuje ozbiljnu analizu i retrospektivnu refleksiju kako bismo naučili lekcije, koje nas upućuju kako da razumijemo sadašnjost i projektiramo budućnost.
I kao što sve pojmove i pojave treba staviti u njihov povijesni kontekst, tako i isto i pojam i pojavu ovovremene „Islamske zajednice“ treba staviti u povijesni kontekst kako bismo pravilno razumjeli njenu duhovnu i moralnu misiju te njenu kulturnu i društvenu ulogu u određenim društveno-političkim uvjetima.
Da bi se razumjela ovovremena stoljetna „Islamska zajednica“ u Bosni i Hercegovini mora se početi iz daljeg da bi se došlo do bližeg kruga povijesnih događanja oko Bosne. Mora se početi od Berlinskog kongresa (1987) i Prvog svjetskog rata (1914-1918).
Naime, iako su znakovi slabljenja feudalnog sistema bili vidljivi mnogo ranije, Prvi svjetski rat je, pak, označio kraj „feudalno-univerzalne države“, koja je bila oličene u dvjema moćnim carevinama toga doba: Osmanske islamske (Islamdom) i austrougarske kršćanske (Christendom).
Na ruševinama tih „univerzalnih ili religijsko-feudalnih država“ nastale su „države nacije“ ili „nacije države“, odnosno „nacionalne države“, prije svega u Europi.
Pošto je Visoka Porta bila na strani gubitnika, Osmanska carevina je bila na udaru pobjednika, koji su međusobnom dijelili nezaštićene teritorije Osmanskog carstva diljem svijeta od Azije, Afrike i, naravno, do Balkana i Europe.
Bosna je već bila pod aneksijom (1908) nakon što ju je istambulska Visoka Porta iz ruke Grka Alexandra-paše Karatheodorija darovala Austrougarskoj monarhiji na Berlinskom kongresu 1878. god.
Na Berlinskom kongresu Srbija i Crna Gora su priznate kao dvije nezavisne države u odnosu na obje carevine - osmansku i austrougarsku.
 |
Bosni je na Berlinskom kongresu uskraćena državnost a Bošnjacima - muslimanima, pravoslavnim i katolicima - uskraćena je autohtona bosanska nacionalnost.
No, pravoslavni Bošnjaci u Bosni su se nakon toga podvrgli sistematskoj nacionalnoj srbizaciji u korist srpskog velikodržavnog projekta a katolici nacionalnoj kroatizaciji u korist hrvatskog velikodržavnog poduhvata.
Bošnjacima - muslimanima u Bosni je ostala vjera, kao jedini legitimni i legalni okvir bez nacionalnog i državnog identiteta. Bošnjački nacionalni i državni kapacitet koristila je Srbija i Hrvatska za svoje nacionalne i velikodržavne potrebe.
Umjesto države nacije, Bošnjacima - muslimanima je nametnut surogat „država“ kroz instituciju „Medžlis-i ulema“ (Savjet uleme), sa dva osnovna cilja:
1) Institucionalno i duhovno odvajanje Sarajeva od Istanbula;
2) Institucionalno i političko discipliniranje muslimana za potrebe svakog režima u Bosni i Hercegovini, koji uglavnom nije bio probosanski, već a-bosanski u smislu da se nije trudio da od Bosne napravi funkcionalnu i prosperitetnu nezavisnu i suverenu bosansku državu naciju ili bosansku naciju državu. Institucija reisu-l-uleme je napravljena da ometa Bošnjake od pomisli na svoj nacionalni i državni identitet i suverenitet tako što ih se definiralo i adresiralo kao vjersku zajednicu i ništa više.
„Islamska zajednica“ je sa više ili manje uspjeha vršila svoju povijesnu ulogu kroz sve režime nakon Prvog svjetskog rata - starojugoslavenski (1918-1945), kratki period endehazijski (1941-1945) i komunistički (1945-1992) u očuvanju vjerskog i kulturnog identiteta Bošnjaka ne samo u Bosni, već i na Balkanu. Radila je koliko je mogla i na razvijanju nacionalnog i državotvornog identiteta kod Bošnjaka.
Raspadom komunističkog režima te proglašenjem nezavisnosti i samostalnosti Republike Bosne i Hercegovine na temelju referenduma od 1. marta, 1992. god., poslije koje je uslijedila srpsko-crnogorska agresije na Bosnu i Bošnjake - muslimane, „Islamska zajednica“ se našla pred najrizičnijim i najsudbonosnijim izazovom u modernoj povijesti.
Prvi puta „Islamska zajednica“ nije morala slušati ni sultana iz Istanbula ni cara iz Beča ni kralja iz Beograda ni poglavnika iz Zagreba kako će se organizirati i koga će izabrati za svog vrhovnog duhovnog poglavara.
Bilo je to na današnji dan, 28. aprila, 1993. god. u Sarajevu pod paljbom srpsko-crnogorskih granata, kada je održan „Obnoviteljski sabor“, koji je redefinirao autentičnost „Islamske zajednice“ na principu njene samobitnosti i autonomnosti, utemeljene na povijesnoj Menšuri o njenoj autokefalnosti u odnosu na Istanbul, ali i u odnosu na Beč, Beograd i Zagreb.
Portal izdvojeno.ba svojom današnjom objavom pod naslovom: TRIDESET GODINA OD “OBNOVITELJSKOG SABORA” ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI: Zahvalnost sudionicima za hrabrost i mudrost pa danas imamo Islamsku zajednicu prepoznatljivu u domovini i svijetu, poštedio me sa zahvalnošću dodatne elaboracije o prvom zasjedanju „Obnoviteljskog sabora“ i spiskom imena sudionika-osnivača.
Otvori link ovdje.
No, osjećam potrebu da baš na današnju jubilarnu tridesetogodišnjicu od mog izbora u odsutnosti za naibu-reisa, vršioca dužnosti reisu-l-uleme u ratu, kažem da se ponosan i sretan sam što mi je povjerena ta časna dužnost da u najtežim ratnim uvjetima služim mojoj vjeri i domovini.
Na poziv da se vratim iz Malezije u Sarajevo pod srpsko-crnogorskom opsadom i preuzmem časnu dužnost naibu-reisa odazvao sam se bespogovorno iako nisam znao ni gdje idem ni šta me čeka u Sarajevu.
Tek sam kasnije shvatio da je bilo bolje što nisam znao, jer da sam znao kako je preživljavati pod granatama u Sarajevu bez struje, hrane i vode te u kakvom je rasulu bila „Islamska zajednica“, vjerovatno bih razmislio da li da ostavim porodicu u Kuala Lumpuru i prihvatim se toga izazova.
Danas, iz ove perspektive kad znam kako se „Islamska zajednica“ poput feniksa iz pepela dizala i podigla na visoku ljestvicu poštovanja u domovini i svijeta, osjećam se sretnim i zadovoljnim što na današnju tridesetu godišnjicu mogu da kažem da moja „Islamska zajednica“ stoji uspravno i ponosno na putu svoje misije dobra.
Mnogo je zaslužnih ljudi za uspjeh „Islamske zajednice“ u Bosni i Hercegovini u ratu i miru od „Obnoviteljskog sabora“ do danas. Dvije decenije mog reisovanja i jedna decenija reisovanja mog nasljednika, zaslužuju temeljitu analizu i ocjenu, posebno danas kada je sve više izvjesno da će „Islamska zajednica“ biti pod pritiskom da se bavi pitanjima od nacionalnog i državnog interesima, pitanjima koja nisu u opisu njenog institucionalnog posla.
Osobno, očekivao sam da će Bošnjaci/Bosanci nakon iskustva genocida i udruženog zločinačkog poduhvata osnažiti svoju nacionalnu i državotvornu svijest tako da se „Islamska zajednica“ oslobodi stigme surogata „države“, surogata koji joj je nametnut kako bi se Bošnjaci pomirili da su „vjerska zajednica“ bez nacije i države, tj., da su „izmišljena nacija“ (Ivana Marić) pa, stoga, nemaju pravo ni na „nacionalnu državu“.
 |
Nažalost, Bošnjaci/Bosanci nisu uspjeli da ih se respektira u punom smislu te riječi kao naciju i državu o čemu svjedoči odnos visokog predstavnika Christiana Schmidta, koji jučer nonšalantno, poput njemačkog Kaisera, naređuje parlamentu „Federacije“ da danas imenuje vladu „Federacije“ po njegovom diktatu.
Ne, nije Schmidt za sve kriv. Krivi smo mnogo više mi, kriva je naša bošnjačka/bosanska nacionalna i državotvorna (ne)svijest što smo dopustili tu vrstu diktata.
Bošnjaci moji,
Uzaludni su nam današnji protesti zato što samo oni na Marsu nisu mogli predvidjeti šta je Schmidt kadar uraditi kako bi udovoljio zahtjevima Dragana Čovića i njegovom HDZ-u.
Trebalo je protestirati prije nego je Schmidt jučer pročitao svoj diktat urbi et orbi i spriječiti Schmidtovu odluke.
Jer naivno je očekivati da će oni, koji su odlučili gledati 1425 dana opsadu Sarajeva, promijeniti svoju odluku o opsadi Bošnjaka/Bosanaca u hrvatskom aparthejdu.
Neće!
Ali, hoćemo mi.
Zapravo, moramo se mi mijenjati!
Moramo se prebrojati i resetovati!
Moramo se mi reorganizirati na način vraćanja povjerenja među nama samima kako bi nas dugi, tj., domaći i strani ljudi i partije, čuli, poštivali i tražili da im budemo partneri.
Nema drugog puta!
Tako neka nam Svevišnji Allah pomogne! Amin!