Od danas 9. maja, koji se u svijetu obilježava kao Dan pobjede, redakcija Bošnjaci.net počinje objavljivanje feljtona o usponu i padu nacizma. U talasu jačanja desnih tendencija i fašizma u svijetu, skoro da je neprimjetno prošao „jubilej“ mračne ideologije – 90 godina od dolaska na vlast Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP). U Berlinu je 30. januara 1933. nacizam stupio demokratskim putem na političku scenu, sa koje će biti nemilosrdno „izbrisan“ 1945. godine. Hitler i nacisti su završili u blatu historije 8 / 9. maja 1945. kada je general Wilhelm Keitel potpisao bezuvjetnu kapitulaciju pred nadirućim jedinicama sovjetske i savezničkih armija iz antihitletrovske koalicije, kojima je pripadao i NOP Jugoslavije. Za 12 godina koliko su nacisti bili na vlasti na nišanu te mračne ideologije i fašističke države koju su stvorili, našli su se cijeli narodi. Genocid je učinjen nad milionima Jevreja, a na udaru su se našli i druge etničke, vjerske i političke skupine. Među njima Sloveni, Romi i drugi narodi koje su nacisti smatrali manje vrijednim. Stradali su i politički neistomišljenici – komunisti, socijaldemokrati, disidenti, ratni zarobljenici, homoseksualci, Jehovini svjedoci i mentalno i fizički onesposobljeni – napisao je akademik dr. Adamir Jerković. Jesu li fizičkim uništenjem Hitlera, Musolininija, i kasnije pogubljenjima njihovih doglavnika u Nürnberškim procesima, splasnule fašističke ideje? Nacizam / fašizam je pobijeđen, ali nije uništen. U svijetu se danas pomaljaju ostaci poraženih snaga uz, čini se, nedovoljne reakcije država pobjednica. Poljednji srpski genocid u Srebrenici nad Bošnjacima BiH u kome je za pet dana ubijeno blizu 9000 muškaraca i dječaka, o tome svjedoči bez ostatka.

POLARIZACIJA SOCIJALDEMOKRATIJE (3): U vrijeme između dva svjetska rata Njemačka je bila poprište uličnih sukoba koji su podsticani iz dva suprotstavljena tabora, „crnog“ i „crvenog“. Ovdje su značajan elemenat predstavljali frajkori, ratni veterani iz Velikog rata i oni su osnivani kao desničarske (para)milicije. Frajkori su uvođeni u borbu protiv spartakista odnosno komunista 1918. i 1919. godine za vrijeme njemačke revolucije. Ipak, njihov cilj je bio rušenje Weimarske republike. Nerijetko su učestvovali u ubistvima pristalica republike koja je nikla na temeljima ranijeg njemačkog carstva. Frajkori su na neki način predstavljali predstražu nacizma. Kasnije će mnogi frajkori biti utopljeni u nacističku miliciju. Ovo je, također, vrijeme velike postratne privredne krize, inflacije razarajućih razmjera, zapravo jedne sveopće ekonomsko-političke krize koja će biti prisutna u Njemačkoj poslije Prvog svjetskog rata. Ali, prije obrade teme o dolasku nacizma na vlast treba zaviriti u njemačko biće, političko djelovanja raznih grupa i, prije svega, socijaldemokratije u ovoj zemlji.

Socijaldemokrati podržavaju ratne ciljeve
Njemačka je pred kraj Prvog svjetskog rata i pred neizbježnim porazom Wilhelmovog imperija zapala u privrednu i političku krizu čiju krajnju manifestaciju predstavljaju revolucionarni dogadaji iz novembra 1918. godine. Tih godina i radnički pokret je bio u krizi, jer je došlo do potpunog raskola socijaldemokratske većine koja je bila najjača stranka u Reichstagu. Socijaldemokratska partija je glasala za ratne kredite. Iako su se stranački aktivisti razmetali “revolucionarnom“ retorikom, SPD, koji je vremenom postajao dijelom državno-političke mašinerije, podržao je odluke militarističke carske vlade za ulazak Njemačke u Prvi svjetski rat. Ovo je dovelo do propasti II internacionale ali i pojave raznih disidentskih grupa. Prvi svjetski rat je doveo u krizu carsku vladu Wilhelma II, odnosno režim imperijalizma i militarizma, jednom riječju vladajuće klase. Kako to biva u ovakvim situacijama ratne krize dovode do snaženja vojničke kaste koja je svim sredstvima pokušavala uništiti demokratske težnje. Predstavnici ljevice u Socijaldemokratskoj partiji, prije svih Karl Liebknecht (Libkneht) isticali su antiimperijalizam kao pretpostavku ostvarivanja demokratrije u Njemačkoj. Oni su se zalagali da se moć vojničke kaste slomi ne formalno nego krucijalno i suštinski kroz kidanje veza između oružanih snaga i zemljišnog posjeda, jer je odatle svoju moć crpila ova kasta u njemačkom društvu. Kako kaže Enzo Collotti po prvi put su se i u selječakim masama „koje su snabdijevale bojište svojim sinovima“, javile klice pobune, a udarci općeg siromaštva i sivila jednog turobnog bitisanja počeli su da pogađaju u srednje slojeve. Srednja klasa je u neko bolje vrijeme pozdravljala militarističku politiku imperatora. Kod Nijemaca je ugled cara i vlade kasnije bio dobro uzdrman. Sve ovo treba posmatrati i u kontekstu međunarodnih događaja. Potpuna izolacija centralnih sila u vrijeme kada u rat na strani sila Antante stupaju Italija i SAD, antinjemačka propaganda polahko počinje prodirati među Nijemce, posebno o „neograničenom podmorskom ratu“ kada su Nijemci potopili blizu 4 miliona tona brodovlja, a u 1917. oko 6 miliona tona savezničkoga i neutralnoga brodovlja. Ovo je zaprijetilo slomu opskrbe Velike Britanije.
Ali, također, ne treba zaboraviti domašaje ruske komunističke revolucije koja počinje da se razmatra ne samo kod ljevičarskih grupa nego i kod drugih dijelova društva. Ovo su bili momenti koji su uticali na javno mnjenje, naravno u negativnom kontekstu.

Nastajanje spartakovaca
Na lošu poziciju imperije je uticao poraz u Prvom svjetskom ratu. Počela su nagađanja visokih njemačkih oficira, nacionalističke propagande, i posebno nacionalsocijalističkog pokreta, što se polahko prenosilo na običan narod, da su za poraz Njemačke odgovorni, kako su iz nacisti zvali „novembarski zločinci“ (rat završen 11.11.1918.). Prema njima Njemačka ne bi završila kao gubitnik Prvog svjetskog rata da nije bilo unutrašnjih neprijatelja i „subverzije“ u njenim redovima koji su joj zadali „udarac nožem u leđa“ (Dolchstosslegende). Priču o „udarcu nožem u leđa“ su podgrijavali i njemački generali kako se ne bi ugasio mit o vojsci ali i zbog očuvanja svojih pozicija. Njemački vojni prvaci Paul von Hindenburg i Erich Ludendorff su još držali pod kontrolom njemačku armiju, ali je ipak krajem septembra 1918. Ludendorff zatražio od njemačkog kajzera Wilhelma II da odmah traži primirje.

Što se tiče ljevice na političkoj sceni Njemačke treba reći da se u početku opoziciona manjina u Socijaldemokratskoj partiji formirala teško. Tek je Karl Liebknecht dva mjeseca nakon početka rata zauzeo suprotan, drugačiji stav, u odnosu na političku većinu socijaldemokratske frakcije u njemačkom Reichstagu. On je stao na stranu najuticajnijih ljevičara tog vremena Rose Luxemburg i Franza Mehringa /Franc Mering/ Od tada je politička pozicija počela da se koncentrira, ali ovakva stajališta Karla Liebknechta izražena u manifestu pod naslovom „Glavni neprijatelj je u sopstvenoj zemlji“ nisu zaboravljena u militarističkim krugovima Njemačke. Dva mjeseca nakon njegovog solidarisanja sa Luxembrug i Mehringom, ekspresno je poslan u vojsku, a samo nekoliko dana kasnije Luxemburg je završila u zatvoru. Ubrzo nakon toga pod rukovodstvom Mehringa je izdat prvi broj časopisa Die Internationale, koji je pisao o teoriji i praksi marksizma, a koji će nešto kasnije (1919.) postati organ Komunističke partije Njemačke. Ova grupa koja je stala iza programske koncepcije novina optužila je politiku SDP-a. Još uvijek, međutim, nije bila spremna na politički rascjep, što su potvrdili učešćem na konferencijama u Cimervaldu, Kintalu i Stokholmu. Njeni aktivisti su još vjerovali da će se moći izboriti legalnim sredstvima protiv rata. No, ubrzo je postalo jasno da će grupa moći da se bori protiv socijaldemokratske većine kroz ilegalne pisma koja su od januara potpisivana kao Spartakus. Vremenom će ova grupa socijaldemokratske ljevice, početi djelovati kao „sparatkovci“. Militaristički režim nakon toga je u maju 1916. uhapsio ponovo Liebknechta koji je rukovodio demonstracijama protiv rata, a onda su u zatvoru završili Rose Luxemburg pa Julian Marchlewski, Ernest Meyer...

Sparatkovci su optužili Socijaldemokratsku partiju za desno skretanje kroz članak Rose Luxemburg „Kriza u socijaldemokratiji“. Unutrašnju opoziciju su činili još 18-orica socijaldemokratskih poslanika, koji su isključeni iz parlamentarne grupe zato što su glasali protiv ratnog budžeta u martu 1916. godine. Oni su formirali Socijaldemokratsku radnu grupu (njem. Sozialdemokratische Arbeitsgemeinschaft). Spartakovci, međutim, nisu prekidali veze sa partijom, jer bi na taj način popucale veze sa masama. Pokušavali su uspostaviti kontakte sa opozicijom i koordinirati akcije, ali sve je završilo nesupješno. Na kongresu u Goti od 6. do 8. aprila 1917. učestvovali su u konstituiranju Nezavisne socijaldemokratske partije Njemačke – USPD sa jasnom orijentacijom u zadržavanju svoje političke platforme. Nova partija, kako se vidi, bila je kontaminirana različitostima, a protivrječnosti su se odmah manifestirale u praksi.
(Sutra: Previranja na njemačkoj političkoj sceni)