Od danas 9. maja, koji se u svijetu obilježava kao Dan pobjede, redakcija Bošnjaci.net počinje objavljivanje feljtona o usponu i padu nacizma. U talasu jačanja desnih tendencija i fašizma u svijetu, skoro da je neprimjetno prošao „jubilej“ mračne ideologije – 90 godina od dolaska na vlast Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP). U Berlinu je 30. januara 1933. nacizam stupio demokratskim putem na političku scenu, sa koje će biti nemilosrdno „izbrisan“ 1945. godine. Hitler i nacisti su završili u blatu historije 8 / 9. maja 1945. kada je general Wilhelm Keitel potpisao bezuvjetnu kapitulaciju pred nadirućim jedinicama sovjetske i savezničkih armija iz antihitletrovske koalicije, kojima je pripadao i NOP Jugoslavije. Za 12 godina koliko su nacisti bili na vlasti na nišanu te mračne ideologije i fašističke države koju su stvorili, našli su se cijeli narodi. Genocid je učinjen nad milionima Jevreja, a na udaru su se našli i druge etničke, vjerske i političke skupine. Među njima Sloveni, Romi i drugi narodi koje su nacisti smatrali manje vrijednim. Stradali su i politički neistomišljenici – komunisti, socijaldemokrati, disidenti, ratni zarobljenici, homoseksualci, Jehovini svjedoci i mentalno i fizički onesposobljeni – napisao je akademik dr. Adamir Jerković. Jesu li fizičkim uništenjem Hitlera, Musolininija, i kasnije pogubljenjima njihovih doglavnika u Nürnberškim procesima, splasnule fašističke ideje? Nacizam / fašizam je pobijeđen, ali nije uništen. U svijetu se danas pomaljaju ostaci poraženih snaga uz, čini se, nedovoljne reakcije država pobjednica. Poljednji srpski genocid u Srebrenici nad Bošnjacima BiH u kome je za pet dana ubijeno blizu 9000 muškaraca i dječaka, o tome svjedoči bez ostatka.

PREVIRANJA NA POLITIČKOJ SCENI NJEMAČKE (4): Početkom oktobra 1918. godine tadašnji reichskanzler princ Max von Baden ponudio je primirje američkom predsjedniku Thomas Woodrow Wilson-u (Vudro Vilson), a krajem tog istog mjeseca je izmijenjen dotadašnji carski ustav iz 1871. godine. Htjelo se stvoriti jedno demokratsko društveno ozračje za razliku od dotadašnjeg institucionalnog militarizma. Prema novim ustavnim dokumentima reichskanzelar ubuduće bi svoju snagu izvodio iz odgovornosti prema Reichstagu (Skupštini) a ne prema caru. Namjera je bila da se od Njemačke stvori ustavna monarhija. Nijemcima je uzor bilo Ujedinjeno Kraljevstvo (Britanija), ali ovaj plan se pokazao neupotrebljivim posebno u uslovima političkih nemira i potpunog haosa koji je vladao u društvu.

Pobuna mornarice
Stalne tuče su karakterizirale političku situaciju pred sami kraj Velikog rata. Prve iskre revolucije su krenule iz luka gdje je bila smještena njemačka ratna flota. Komanda mornarice je skoro napravila skoro nepopravljivu grešku, jer je 27. oktobra bez znanja njemačke vlade naredila pokret njemačke flote i stupanje u borbena djejszva sa britanskom mornaricom za tri dana. Ovo je zaprijetilo mirovnim pregovorima. Trupe su inače već bile umorne i tada već nespremmne za ratna djejestva a vidjelo se da je rat pri samome kraju. Niko više nije želio ići u novi ratni pokolj. i zaprijetio je mirovnim pregovorima o kojima je bilo riječi naprijed. Trećeg novembra počela je pobuna mornara na Sjevernom moru i uglavnom u pomorskoj bazi u Kielu koji je postao centar revolucije koji će se vrlo brzo proširiti po cijeloj zemlji... Ložači su odbili zadatke, ostali dijelovi su se pobunili pa je je veliki broj mornara pohapšen. Nakon što je uhapšeno 1000 mornara jedna lokalna pubuna se pretvorila u svenjemačku. Pobuna se širila kao zaraza. Velikom brzinom su se sa mornarima solidarisali vojni kopnene vojske. Sazalo se primirja koja su zatražile Bugarska, Turska postignuta, a nije se moglo sakriti ni proimirje između Austrije i Italije. Sila koju su upotrijebili njihovi komandanti pri gušenju revolucije pokazala se kao potpuno promašeno sredstvo. Došlo je do otvorene vojne pobune sa mnogo poginulih i ranjenih. Uhapšenim monarima su se pridružili drugi mornari. Veliki metež je vladao na brodovima ratne mornarice, a posebno na krstarici Kenig.. Pod uticajem Ruske revolucije (1917.) Počeli su da se stvaranju paralelni organi vlasti po uzoru na ruske sovjete Pod uticajem Ruske revolucije (1917.) stvaraju se tako radnički i vojni sovjeti. Istaknute su crvene zastave na brodovima, a pobnjeni mornari su zahtjevali puštanej na slobodu zarobljenih moranara, priznavanje vojnih vijeća, tražili su slobodu štampe, zapravo revolucionarne promjene. Revolucija se odatle širila po ostalim lukama i njemačkim gradovima. Vrlo brzo su zauzet Hambrug, Liebeku, pa zatim Bremen u kojem su revolucionari silom oslobodili zatvorenike i obrazovali vijeće radnika i vojnika. Sovjeti su su postali efektivna vlast u mnogim njemačkim gradovima u unutrašnjosti Njemačke. Od trenutka kada je revolucija krenula 4.novembra brzo je zahvatila gradove kao što su Stuttgart u Württembergu (Virtenberg). Tamo je izašao prvi broj revolucionarnog časopisa Die rote fahne (Crvena zastava), Revolucija je kulminirala u Münchenu kada je 7. novembra detroniziran bavarski kralj Ludwig III. Vlast je preuzeo sovjer radnika i vojnika koje je prevodio Kurt Eisner (Kurt Ajzner). Pred revolucionarima, koji su ukinuli monarhiju kralj je pobjegao iz zemlje i tri godine zatim umro u Budimpešti. Monarhija je ukinuta što je dovelo do kraja višestoljetne vlasti Wittelsbachovaca u Bavarskoj.

Kao plima revolucija raste i preplavljuje Rajnsku oblast, Ruhr, u ruke vojnikai radnika padaju gradovi Kӧln, Essen, Diesseldorf... Uklanjaju se stari organi vlasti u Braunschweigu, Hanoveru a odmah zatim revolucije se pridružuju pokrajina Tirginija, saksonski gradovi u kojima je bila jaka radnička klasa kao Dresden, Halle, Leipzig... Na transparentima pobunjenika su natpisi upućeni vojnicima koji još nisu prišli revoluciji: „Braćo ne pucajte“. Najdramatičniji događaji njemačke revolucije, međutim, prenijeli su se na Berlin, jer je to bio administrativni centar carstva i znalo se da ukoliko glavni grad padne u ruke demonstranata da je za njih izgubljena Njemačka. Komandant grada je izdao proglas u kome se kaže da neki krugovi pokušavaju „da obrazuju sovjete (vijeća) radnika i vojnika po ruskom uzoru“ i upozorava da su takve institucije „u suprtotnosti sa postojećim državnim poretkom“. Zatim se komandant vojske imperativno zabranjuje „svako obrazovanje tih tijela i učešće u niima“ očigledno ne shvatajući da je voda došla do samog grla - Ne slušaju ga i 9. novembra se pridružuju pozivu na generalni štrajk. Vojnici i radnici silom oružja oslobađaju policijsku stanicu i oslobađaju 650 zatočenika. Izlazi iz štampe prvi broj lista Die rote fahne sa naslovom Berlin unter der roten Fahne, u prevodu Berlin pod crvenom zastavom“ u kojem se obazrivo poziva rukovodstvo pobune da ostane pribrano i da se čuvaju ushićenja. „Prevrat u Njemačkoj treba da otvori put socijalizmu pod ovim znamenjem. Iz praha i ruševina svjetskog rata pobjednički revolucionarni proletarijat nora izgraditi novu privredu. A za to treba politička vlast i snaga“. Pisac uvodnik upozorava demonstrante da su najneposredniji zadaci „hitno postizanje mira i stvarna vlast proletarijata, preobražaj privrede od prividnog socijalizma iz vremena rata u pravi socjalizam u vrijeme mira...“ I dalekovido zaključuje: „ Mi smo još uvijek na početku teškog puta, a možda čak nisu isključeni ni preokreti!“ Još se na novini nije osušila boja, iz Vowärtsa, glasila „umirenih“ socijademokrata koji su smatrali da su postignuti rezultati i da sada treba samo promijeniti lidere, sparatkovcima poručuju da je vrijeme ne za socijalistiku nego za „socijalnu republiku“.

(Sutra: Proglašenje republike)