Put nema kraja, on uvijek postoji, uvjerljivo će kazati u prvim stihovima pjesme Dok prolazi sve (2006.), inače naslovne na prvoj zbirci poezije, rođena Kotoranka, mladalački oblikovana Bugojanka i danas Splićanka, pjesnikinja Lidija Leskur. Danima zaokupljen ovom zbirkom u želji da proniknem do tog poetskog vrela, prvenca, jer sve kasnije biće tok rijeke kojoj će Lidija uređivati obale, maknuti oštro kamenje, dozvati sunce i s njime pjevati. Na toj rijeci dok povremeno gradi branu svojim mislima, Lidija akumulira da bi već u drugoj pjesmi bila voda ispucaloj zemlji i pokrenula zaspalo sjemenje osjećanja što kao cvjetovi ukrase pustinju. U njenim stihovima i kaktus sakrije bodlje i pokaže cvijet koji se čeka godinama. U njenom poetskom peribolu, tom vrtu stihova koje svakodnevno njeguje, ne dominira samo ljubav utemeljena praocem i pramajkom ljudskog roda, već ljubav kao univerzum spram svega onog što je Uzvišeni Bog stvorio. Tim više zaokuplja moju pažnju. Jer u najezdi pisanija koje se guraju u poeziju, a svojim nedostatkom da to budu samo se mogu vidjeti u nemoralu, nikako čuti i dušom osjetiti, pjesme Lidije Leskur potvrđuju da poezija istinski živi.

Nije to nadogradnja bordelskih atributa, kao nokti, kosa i sve što je vještačko, slijepo uživljeni u imitaciji mrtvih pjesnika,već poezija koju vrijedi slušati u čistoti njenih poučnih stihova. Tako slušam, naglašavam slušam, Dijalog u monologu, pa se na stihovima otisnem u more nostalgije gdje ne nazirem hrabrost plivača, već znatiželjno dijete što osluškuje, da mu i veliki talasi znaju biti muzika.

Pjesma za moju Bosnu, rođene Kotoranke, tinejdžerice iz Bugojna i obilježene Splićanke, iskreno, kako to samo može čovjek, poručuje: “Zemljo iskonskih i istinskih vrednota, kako da preskočim stihove za tebe, kad mi je srce još u tvojim granicama...” Ovdje bih zastao, još više žedan moje Bosne, ali i Hercegovine, makar trpio žeđ pustinjskog kaktusa kome je kiša nada što čeka da ga potakne opet na radost života, na uzimanje i davanje, na ljubav, jer sam je, bolestan i star.

Bez intencije da podilazim, jer sam njeno pjesništvo spoznao puno prije na poetskim susretima pored Une, gdje je recitovala društveno osjetljivu pjesmu “Da Bog da radio kod privatnika,” i zadobila moju pažnju. Od tada pratim njen pjesnički izraz i potvrđujem da se radi o iskrenoj pjesnikinji čiji stihovi nisu obična šećerlama, već ruža šerbetna kojoj se iznova vraćamo žedni i mirisa i okusa duši potrebnog. Na njenim granama je i trnje koje nas podsjeća na realnost življenja života pred kojom ne vrijedi zatvoriti oči.


Ne ulazite bez poziva (2012.) Muzej prekinutih veza (2017.) i konačno Prebiranje (2018.) zbirke su poezije koje će potvrditi sve moje naprijed rečeno, da Lidijini periboli stihova, njegovani rukom žene, zasigurno će ostaviti književni vrt bogatijim, ljepšim i odveć zanimljivim pustolovima koji tragaju za retoričkim ostrvima na koja će se osamiti bježeći od života u život.

Prebirem dane, Prebirem misli, Prebirem molitve, Jesu li to ljestve Do Tebe Gospodine? Ovako u četvrtoj po redu, zbirci Prebiranje, snagom vlastite vjere koju živi, nikako kao obilježje okačeno o vrat, nego istinsko ispunjenje duše u predanosti Svemogućem Stvoritelju, Lidija podstiče ljude što u savremenosti koje nam otuđenje nameće kao pravilo življenja da plutaju ovom stvarnosti poput odbačene ambalaže i svojom prazninom odjekuju. To odavno nije plač, jer je dehumanizacija čovjeka proces koji uveliko traje. a da bi imali emociju treba biti čovjek. Iako ova zbirka obiluje duhovnom poezijom pjesnikinja nas podsjeća na to u stihovima Kad misliš da si sam, Kad ti vrijeme pokvari dan, Kad ne stigneš što naumiš, Kad misliš, manje sam vrijedan, Prođi bolnicom...

Lidija Leskur uistinu je čovjek u čijem srcu živi kosmopolitska ljubav a samo dar od Boga je krivac, uslovno rečeno, da tu neizmjernu ljubav umije pretočiti u stih. Njena poezija nije samo divljenje već življenje u svjesnosti svakog trenutka ljubavnog sanjanja, ali i poniznog klanjanja Uzvišenom Bogu. Stoga njenu poeziju preporučujem kao povratnu kartu ka sebi, svome iskonu, jer otuđenje je zastava nesretnih koji i ne znaju da im u ruci vihori iako odavno šalju signal Save Our Souls (spasite naše duše). Osvrt na poeziju pjesnikinje Lidije Leskur završit ću stihovima Poslani smo na svijet ovaj sramni, Ko krijesnice da ga osvijetlimo, I da svaki kutak po strani i tamni, Svjetlošću mi svojom, njega ispunimo... Neka ovo bude njena poruka prije svega pjesnicima, onim koji to kane biti, ali i svima koji budu čuli ove stihove jer će znati zastati i promisliti na svome putu, a to je već jako bitan učinak.