Feljton: 90 GODINA OD DOLASKA NACIZMA I NJEGOV SLOM; Skup diplomata u Versaju
RAST LJEVICE (9)
Autor: Akademik prof. dr. Adamir Jerković
Objavljeno: 01. Jun 2023. 16:06:10
Od danas 9. maja, koji se u svijetu obilježava kao Dan pobjede, redakcija Bošnjaci.net počinje objavljivanje feljtona o usponu i padu nacizma. U talasu jačanja desnih tendencija i fašizma u svijetu, skoro da je neprimjetno prošao „jubilej“ mračne ideologije – 90 godina od dolaska na vlast Nacionalsocijalističke radničke partije Njemačke (NSDAP). U Berlinu je 30. januara 1933. nacizam stupio demokratskim putem na političku scenu, sa koje će biti nemilosrdno „izbrisan“ 1945. godine. Hitler i nacisti su završili u blatu historije 8 / 9. maja 1945. kada je general Wilhelm Keitel potpisao bezuvjetnu kapitulaciju pred nadirućim jedinicama sovjetske i savezničkih armija iz antihitletrovske koalicije, kojima je pripadao i NOP Jugoslavije. Za 12 godina koliko su nacisti bili na vlasti na nišanu te mračne ideologije i fašističke države koju su stvorili, našli su se cijeli narodi. Genocid je učinjen nad milionima Jevreja, a na udaru su se našli i druge etničke, vjerske i političke skupine. Među njima Sloveni, Romi i drugi narodi koje su nacisti smatrali manje vrijednim. Stradali su i politički neistomišljenici – komunisti, socijaldemokrati, disidenti, ratni zarobljenici, homoseksualci, Jehovini svjedoci i mentalno i fizički onesposobljeni – napisao je akademik dr. Adamir Jerković. Jesu li fizičkim uništenjem Hitlera, Musolininija, i kasnije pogubljenjima njihovih doglavnika u Nürnberškim procesima, splasnule fašističke ideje? Nacizam / fašizam je pobijeđen, ali nije uništen. U svijetu se danas pomaljaju ostaci poraženih snaga uz, čini se, nedovoljne reakcije država pobjednica. Poljednji srpski genocid u Srebrenici nad Bošnjacima BiH u kome je za pet dana ubijeno blizu 9000 muškaraca i dječaka, o tome svjedoči bez ostatka.



Aristide Briand (lijevo) i njemački kancelar Gustav Stresemann (desno) tokom 1926. godine. Briand i Stresseman su napravili velike korake ka pomirenju Francuske i Njemačke
RAST LJEVICE (9): Nacionalna skupština sazvana je u gradu Weimaru (Vajmar) 11. avgusta 1919. kada je usvojen novi njemački ustav. Weimarska republika je bila prilično slaba država koja se tokom četrnaest godina svog postojanja susretala sa brojnim nedaćama i napadima. Veoma visoka inflacija gušila je mladu republiku. Zapravo, riječ je o hiperinflaciji. U pojedinim periodima bila je tako visoka da se najobičnija stvar ili usluga plaćala milionima maraka. Novac je izgubio svaku vrijednost. U sve to, Republika je doživjela teški politički ekstremizam.

Mali ulični ratovi

Na ulicama gradova, a posebno Berlina, bjesnili su pravi mali ratovi između crvenih i crnih paravojnih jedinica. Osim toga ne treba izgubiti iz vida da su postojali sporni odnosi njemačke države sa pobjednicima iz Velikog rata. Negodovanje Njemaca prema Versajskom sporazumu bilo je veoma snažno. Naročito je desnica imala negativan odnos, posebno prema onima koji su za stolom potpisali Versajski dokument. Čovjek koji je potpisao primirje sa saveznicima Matthiasa Erzbergera su ubili nacionalisti i militaristi (teroristička grupa Konzul) krajem avgusta 1921. godine. Šta se dakle događalo u Njemačkoj?

Vajmarska republika, kako se kolokvijalno nazivala nova njemačka država, izvršila je dobar broj savezničkih zahjeva koji su proistekli iz Versajskog sporazuma. U potpunosti, međutim, nikada nije ispunila zahtjeve za razoružanje. Nijemci su platili samo mali dio ratne odštete. U to je došlo do Sporazuma u Locarnu između Njemačke i nekadašnjih savezničkih zemalja UK, Francuske, Italije i Belgije prema kojem je Berlin prihvatio zapadne granice čime je odustao od iredentističkih zahtjeva prema Francuskoj i Belgiji. Nažalost, sporazum iz Lokarna je bio kratkog daha, jer je poslije smrti kancelara Gustava Stresemanna 1929. i Francuza Aristidea Brianda 1932. godine došlo do njegovog kolapsa.

Nacisti nisu priznavali izbore za Reichstag od 1924. godine. Oni nisu priznavali ni zakonodavna tijela u Njemačkoj, ali to je bio njihov loš potez s obzirom na svijest kod njemačkih građana koji su zakonitost uzdizali na važan pijedestal, kao i red u državi.

„Nacionalsocijalistički pokret slobode“ (Nationalsozialistische Freiheitsbewegung – NSFB) uključio je NSDAP (koji je bio zabranjen) na svoju listu za izbore za Reichstag koji su održani 7. decembra 1924. godine. Ova stranka osvojila je tada svega 3% glasova (907.242 glasača), odnosno dobila je 14 poslanika.

Klinč ljevice i nacista

Četiri godine kasnije 20. 5. 1928. Nacionalsocijalistička partija je još više pala kod njemačkih građana i osvojila svega 2,63% glasova (810.127) odnosno popunila je Reichstag sa 12 poslanika. U isto vrijeme Socijaldemokratska partija bilježi rast popularnosti i osvaja glasove 9.152.879 građana Njemačke što je 29,76% pa je zauzela 153 mjesta u Reichstagu (na prethodnim izborima 7. 12. 1924. socijaldemokrati su osvojiia 7.881.041 glasova (26,02%) sa 131 mjestom u parlamentu. I komunisti su rasli sa 8,94% (2.709.086 glasača) u 1924. na 10,62% (3.264.795 glasača) i osvojili su 54 mjesta u Reichstagu.


Na grafikonu se najbolje vidi rast biračkog tijela Naciomalsocijalističke radničke partije, Socijaldemokratske stranke i Komunističke partije od izbora u maju 1928. do septembra 1933. godine

Izborni rezultati Nacionalsocijalističke partije su bili izuzetno mršavi. Uprkos tome stranka je nakon zabrane (Pivski puč) i indirektnog sudjelovanja na izborima u decembru 1924. godine brojčano rasla. Imala je 1928. skoro 97.000 članova, a taj uspon će se nastaviti i narednih godina. U trenutku preuzimanja vlasti 1933. godine stranka je brojala 849.000 članova. Kada su nacisti zabranili politički život ostalim strankama, njihovo članstvo je 1945. godine dostiglo broj od 8 miliona.

Povećanje broja članova NSDAP je dugovao i ostalim nacionalističkim strankama, Hitlerovim prirodnim saveznicima. One su polahko ustupale mjesto Nacionalsocijalističkoj radničkoj partiji ili su nestajale sa političke scene, kao, npr. Njemačka nacionalna narodna partija (Deutschnationale Volkspartei, skraćeno DNVP) koja je imala nacionalno konzervativni program u Weimarskoj republici. DNVP je bila antisemitska politička organizacija koja je „njegovala“ neskriveni nacionalizam i imperijalno-monarhističku politiku. Zbog tog momenta ona je bila nacistima poželjan koalicioni partner. U početku svog djelovanja DNVP je imala neprijateljski odnos prema republici. Ona je podržala Kapp puč iz 1920. godine, ali je kasnije ulazila u državne i regionalne vlade s obzirom na dobre parlamentarne rezultate. Od tridesetih godina prošlog vijeka DNVP polako počinje da gubi na važnosti. Najbolje to povrđuju uporedni rezultati izbora iz decembra 1924. godine kada su osvojili 20,49% sa 103 mjesta i posljednjeg glasanja za Reichstag 1933. kada su bili prepolovljeni, osvojili su 7,97% i dobili 52 zastupnika. Najteži sunovrat je imala Njemačka narodna stranka (DVP) koja je spala sa 51 poslaničkog mjesta na svega 2.

Zanimljivo je da se u godinama pred nacističko preuzimanje vlasti 1933. godine smanjivao broj stranaka koje su izlazile na izbore. Od 64 stranke koje su u julu 1932. izašle na izbore, broj je nastavio da opada. U novembru 1933. godine 49 stranaka učestvovalo u izbornom procesu, a 5. 3. 1933. na opće izbore je izašlo svega 14 stranaka, među kojima je dominirao NSDAP. Izlaznost je bila veoma visoka - 88,74%.

Od samog početka Adolf Hitler se okružio sa pouzdanim ljudima sa kojima je započeo svoj pohod prema vrhovima vlasti, od neuspjelog Pivničkog puča sve do svog kraja 1945. godine. Vođa njemačkog Reicha dao je Franzu Xaveru Schwarzu da blagajnički vodi Nacionalsocijalističku radničku partiju, a Maxu Amannu i Philippu Bouhleru poslovno menadžerisanje i tajne zadatke. Druge ličnosti sada ne spominjem. Kroz ovaj tekst će biti obrađen rad većine Führerovih doglavnika u nomenklaturi njemačke vlasti. Zna se da Nacionalsocijalistička radnička partija ne bi imala tolikog uspjeha da nije razvila moćnu propagandu. Najprije preko Gregora Strassera, koji je imao mnogo upotrebljivih i korisnih ideja za stranku, ali on je propagandu koristio da prezentovanje svoje verzije nacionalsocijalizma što ga je isključilo iz dalje borbe u kojoj je izrazito povlašćeno mjesto pripadalo Adolfu Hitleru.

(Sutra: Propaganda ključ nacističkog uspjeha)