U povodu godišnjice genocida u Srebrenici - da li sam možda manje čovjek?
ŠTRPCI KAO NEZABORAV
Autor: Velija Murić
Objavljeno: 10. Jul 2023. 19:07:10
U vremenskom trajanju, nižu se godišnjice, slavne i one neslavne. Svaki dan u godini, znači neku godišnjicu. Nekome, o nečemu ili sjećanje na nešto. Tako je to među nama živima. Mi koji se skoro naviknuto, pred kraj februara i početkom jula, sve ove godine okupljamo smo živi, koje nas baš zbog teškog sjećanja, ne napuštaju naši mrtvi. Ne napuštaju nas čak ni oni koji prije oko trideset godina, njima, prektatiše živote. Neskrivljeno ali bizarno, teško, nečovječno, mučki i lukavo. Razumije se, životi i smrti su svačije, ali ove smrti, koje nas zbog potrebe sjećanja tako dugo okupljaju, nijesu svakakve, nijesu tipične a još manje razumne. Prije svega, one su nečovječne iz naučene ruke dželata, koji je ako hoće da zna, ne rijetko i sam „suicidna“ žrtva, Podsjetiću, na pretresu ratnom zločincu Nebojši Ranisavljelviću, kao zastupnik porodica žrtava, postavio sam jednostavno pitanje: „De objasni nam, te ljude nijeste poznavali, nijesu vam ništa skrivili, zbog čega ih pobiste?“

Bez oklijevanja, odgovorio je: „pa oni su turci, rekli su nam da turke treba ubijati“.

Što mi je drugo ostalo, osim da mu kažem:
- „Nebojša, i ti si nečija žrtva“.

I jeste, on očigledno poluobrazovan, skromnog mentalnog sklopa, odrastajući uz guslarsko-mitomanske kolektivne mantre o iskrivljlenoj istoriji o „istini“ zasnovanoj na lažima i mržnji, uz to i sa arkijevskom sviješću da pripada nebeskom narodu, narodu više rase, uz ubjeđenje da svi drugi imaju manje prava na življenje, svoju teritoriju i pravo na život, time personifikujući tipičnu jedinku kolektivne svijesti. Po svemu sudeći, kako svjedoči već vidjeno, on je ideološko-programski produkt naroda koji hoće da „ne zna“ ili ne umije da zna, da je tuđa prosuta krv, u stvari njegova krv, da je bol drugoga, ujedno i njegov bol, da je zločin počinjen od njegove indoktrinirane ruke, zločin njegovog naroda. Počinjeni genocidi, po mjerilima čitavog svijeta, su to što jesu, osim za poimanje legitrimnih predstavnika njegovog naroda, time za rad dnevnih političkih interesa, okrivljujući čitav narod. Za razumnog, skoro neshvatljivo. Narod Nebojše Ranisavljevića, umjesto da vilibrandski klekne i pokloni se humkama nevinih žrtava, u kontinuitetu, ali endemski bolesno, slavi zločince, daje im šanse javnog govora, kiti ih ordenjem i svrstava ih među istorijske nacionalne ikone – baš kao da je razum napustio čovjeka. Zbog tako nerazumnog „pucnja u sopstvenu nogu“, neće iznenaditi ako se u nekom budućem vremenu iz redova današnjih ekstremnih zidnih crtača murala i grafita, rode novi Ranisavljevići, Lukići, Karadžići, Mladići, Miloševići, Ražnatovići i ini neslavni „junaci“ ovoga doba.


Ali vratimo se takođe i ovoj godišnjici zločina, otmice i gnusnom ubijanju putnika otetih iz voza sa stanice Štrpci. Ubijeni samo zbog imena, vjere i nacije. Tih dana kada se traže žrtve i egzekutori, Slobodan Milošević u Prijepolju, poput Mladićevih čokolada srebreničkoj djeci, daje lažna obećanja, čak šta više, garantuje da će se obaviti razmjena za zarobjene srpske „bojovnike“. Uz njega, svještenik Vasilije Starovlah, igrajući se emocijama ucvijeljenih, ide dalje – obećava, laže, iz apsurda zločin pretvara u normalno.

Puno kasnije, dešava se Nebojša Ranisavljević, samo jedan od njih tridesetak. Nekakvim čudom, dovodi se da mu se sudi u Bijelom Polju. Briljantna sudska istraga isto tako i pretres, o kojima kao akter svjedočim, odbranu pravno pretače u njegovo voljno priznanje. U svojem kazivanju, na trenutke, pretvarajući se u sopstvenog svjedoka i svjedoka mrtvih, tada bez svojeg čopora, možda nesvjesno iznoseći puno toga, posebno imena nekih „saboraca“, koji će, ispostaviće se, u njegovom procesu imati samo status svjedoka. Puno kasnije, upravo ta imena će se u sarajevsko-beogradskim procesima naći u optužnicama o istom zločinu. Mada su činjenice do kojih se došlo u bjelopoljskom procesu, obavezivale da se još tada zahtijeva proširenje liste optuženih, na to suštinsko pitanje još uvijek, odgovor duguje tadašnji Viši tužilac Milan Radović. Ti drugi, kojima je još tada moglo da se sudi, tek pošto Ranisavljević bude otslužio petnaestogodišnju zatvorsku kaznu, kao što sam već kazao, biće predmet optuženja u sarajevskom i beogradskom procesu za isti zločin. Ali opet, bez trunke volje, na granici sudsko-uvrjedljivog, skoro u maniru kakvih sudsko-pravnih igrarija, mada je riječ o planetarno najtežim zločinima, veoma sporo, bez mjere opravdanog pritvora prema zločincima, u konačnom oba suda izriču nerazumno blage kazne, što se pravno i sa aspekta težine i obima zločina, ničim ne može opravdati. Stoga, pitam, da li će djelioci štrbačke sudske pravde, kada im zato dođe vrijeme, mirnom savješću napustiti ovozemaljski svijet? – na što se odgovor sam po sebi nameće.

Porodice žrtava, vremenom višestruko osiromašene, još uvijek nemaju status žrtava ratnih zločina, što se ne može drugačije razumjeti osim kao nebriga država kojima one pripadaju. Kao i uvijek, verbalna obećanja na kojima se politikantski, ustane i ostane, posebna su priča koja se u konačnom svodi na kupovinu vremena ili na svojevrsnu logistiku onima kojima su žrtve zločina nacionalni i politički proizvod a zločinci „razumije se“ istorijske ikone.


Uz bojazan da ću možda ostati usamljen, završiću sa impresijom, koja me uvijek progoni kada se nadjem ispred onog spomen obiležja štrbačkim žrtvama, koje su bjelopoljski urbani planeri, locirali na mjestu koje po mnogo čemu, ne odaje utisak da je trebalo da se tu nađe. Isitna, nedaleko od centra, ali u jednoj od mnogih slijepih gradskih ulica, usred, među trgovačkim gajbama i drugim industrijsko-ambalažnim predmetima, zaklonjeno obližnjim nedužnim kućama, nalik šehidskom turbetu, eto podsjeća na teško stradanje nedužnih ljudi, čak šta više i živih usljed njihove sudbine. Osim namjerniku, očigledno sračunato, „vješto“ obilježje skriveno od očiju javnosti. Ružan je to osjećaj posebno ako je prostora za vizuelno podsjećanje na zločin, na žrtve, na nevidjenu ljudsku tragediju, u tome gradu bilo na pretek. Neizostavno, nameće se razložno pitanje – što je to baš tako, a tako je jer se drugačije nije htjelo.

Zato, kada se u znak pijeteta prema žrtvama zločina, nošen sudbinom žrtava i njihovih porodica, nađem pred tim spomen obilježjem, i ako potpuno nevinom, nadiru mi misli, – da li sam možda pripadnik kakvog manje vrijednog naroda, da li sam „tuđin“ ili manje čovjek, da li sam vrijedan svoje kulture, koja bi u mjeri mog bivstvovanja, bila poštovana, svakako uz spremnost da razumijem i drugačije mišljenje, ne napušta me neskrivljeno-nametnuti osjećaj posramljenosti i ljudske poniženosti.


Autor je izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava