Zbog moje domovine ne mogu da pišem onako kako bih pisao inače o Palestini i Izraelu. Bošnjaci znaju šta mislim, Palestinci također, pa ne treba ponavljati. Ali, hoću da kazujem o neviđenom teroru i aroganciji izraelske države u 75. godišnjem mrcvarenju Palestine, otete zemlje u kojoj vlada apartheid još od 1948. godine. Oteli su palestinsku legitimnu zemlju, koju su u kolonijalnom statusu držali Britanci. Danas im izraelski doseljenici, koji su došli iz cijelog svijeta, ne daju ni komadić (njihovog) zemlje da na njoj formiraju svoje pribježište. Sve izraelske vlade davale su podstrek useljenicima i podsticale ih da silom otimaju ono što nije njihovo, ubijaju nevine, protjeruju ih, pljačkaju i etnički čiste prostor. Nametnuli su blokadu Gazi, ponašaju se kao gospodari, šire svoju teritoriju, okupirali su Zapadnu obalu i prisajedinili Golansku visoravan, okupirali Jerusalim, svako malo skrnave džamiju Al Aksu i potpuno su proširili jevrejsku državu do neslućenih granica. Palestinci su danas narod bez zemlje, dok svjetska zajednica već desetljećima prenebregava njihov status, jer piše neupotrebljive rezolucije, deklaracije, izjave i slične papire da umire svoju savjest, na šta se grohotom smiju u Izraelu.

Ulagivanje HDZ-a i SNSD-a
Položaj Palestinaca se ne poboljšava, a stalno ih, kao u Bosni i Hercegovini, međunarodna zajednica upućuje na pregovore da traže mir i rješenje konflikta za koji se znalo da će morati negdje odčepiti. To se i dogodilo 7. oktobra kada su palestinski očajnici iz Hamasa krenuli na sve ili ništa. Skoro osam decenija trpljenja i poniženja od strane teokratske jevrejske države, sa blagim poboljšanjem od polovine 1992. do polovine 1996. za vrijeme Yitzhaka Rabina i Shimona Peresa. Naravno, prolijevanje krvi nedužnih ljudi je apsolutno neopravdano, što je u stavovima Ministarstva inostranih poslova BiH nedvosmisleno kazano, za razliku od izjave predsjedavajuće Vijeća ministara BiH Borjane Krišto, koja se zaletila u drugu krajnost da odmah dade nedvosmislenu i neodmjerenu podršku Izraelu, baš kao što je učinio HDZ „umotavajući“ zgradu Sveučilišta u zastavu jevrejske države ili SNSD u Banja Luci. Nijedna od ove dvije partije nisu vodile računa o krajnje delikatnom položaju bosanskohercegovačke države. Oni su pri tome svjesno zanemarili težak položaj Palestinaca koji trpe neviđene turture u tzv. „demokratskom“ Izraelu. Svijet je zaboravio na stalni teror iz teokratske države, koja je okupirala dijelove arapskih teritorija okolo sebe. Mnogo bolje bi bilo da smo kao država Bosna i Hercegovina imali jedinstven a ne ulagivački stav hrvatskih i srpskih vladajućih stranaka, koji zapravo odražava unutrašnje prilike u BiH. Jer, Bosna i Hercegovina je mala zemlja, koja bi morala imati više osjećaja prema sopstvenoj stvarnosti, da brigu brine o ispunjenju 14 prioriteta koji su joj dati na njenom putu prema EU. Ali, od tih i takvih „zavisi“ naš evropski put kojeg po pravilu blokiraju svojim ucjenjivačkim zahtjevima ili sa jedne ili sa druge strane. U stvari, oni suštinski ne žele Evropsku uniju u našem dvorištu. Oni bistre svjetsku politiku svrstavajući se na stranu Izraela, jer računaju da je za ostvarenje njihovih unutrašnjih dezintegracionih zahtjeva pomoć izraelske države spolja možda od presudne važnosti. Uostalom, ne treba zaboraviti da je odmah nakon što se početkom juna 2022. Dragan Čović (HDZ) vratio iz Izraela ukinuo je ustaška imena ulica u Mostaru. Tako da ne stoje šovinističke i duboko nacionalističke optužbe profesora Borisa Havela sa zagrebačkog Univerziteta koji povlači paralelu između BiH i Palestine, odnosno izjednačava Hamas i Armiju Republike Bosne i Hercegovine. Ovaj profesor, koji zanemaruje „UZP“ i bulazni da "Hrvati u Herceg-Bosni dijele mnoge zajedničke vrijednosti s Izraelcima i u tom kontekstu postoji međusobno prepoznavanje". Koliko znam mostarski Jevreji u II svjetskom ratu i svi antifašisti su osjećali itekakav strah od ustaških doglavnika i ubica Mile Budaka, Vokića, Lorkovića, Jure Francetić i drugih, a sa kojima su se morali suočiti ponovo, po drugi put, 50 godina nakon pobjede nad fašizmom. Ustaše koji su ih ubijali i terorizirali u II svjetskom ratu ponovo su uskrsnuli u novorođenoj „demokratiji“ i ponovo su 30 godina unosilili jezu, pa makar i mrtvi. Toliko o zajedničkim vrijednostima, kako piše dotični Havel.

Neriješen položaj Palestine
Napad Hamasa pokrenut je bez presedana na Izrael, a njeni borci su ušli u izraelska naselja podignuta u blizini Pojasa Gaze, koji je dugo godina geto za Palestince, dug svega 41 km a širok 10 km i nalazi se između Izraela, Egipta i Sredozemnog mora na kojem kao sardine živi 2,3 miliona ljudi u jednom od najgušće naseljenih područja na svijetu. Ovo je sirotinja koja živi bijedno i tu postoji naočigled cijelog svijeta. Nešto me ovaj zatvor na otvorenom podsjetio na jevrejsko pitanje u Varšavi 1943. kada su Jevreji suočeni sa izgladnjivanjem, neviđenim terorom, pokušajem deportacije, podigli ustanak protiv njemačke fašističke vojske svjesni da nemaju šta izgubiti osim vlastitih života. Pa to, objektivno, i nije bio život, kao što nije ni u Palestini. Tada su žrtve bili Jevreji a sada Palestinci. Sada su ovi posljednji suočeni sa groznom osvetom Izraelaca koji osjećaju nevjerovatan stid zbog krupne greške u odbramenom sistemu zemlju. Slom zaštitnog sistema i krupni podbačaji obavještajnih službi Mossada i Shin beta danas je glavna percepcija sredstava informiranja. Zapad iz svojih razloga zanemaruje činjenicu o ropskom položaju Palestinaca, skoro svi su „zaboravili“ na okupaciju arapskih teritorija, a i neki arapski režimi iz okoline kao da ne žele tu temu pominjati. Izrael je proglasio ratno stanje, a zna se šta to znači. Odredi smrti su u osvetničkoj akciji Željezni mač, a Nijemac Olaf Scholz priča “osigurati da Izrael može obraniti sebe i svoje građane od gnusnih napada”.

Na stotine mrtvih i hiljade povrijeđenih danas se prebrojavaju na obje strane. U isto vrijeme izraelski ministar odbrane Yoav Gallant najavljuje masivnu ofanzivu na Gazu koja je počela velikim raketnim napadom iz zraka i sa kopna. Proglašeno je ratno stanje, a zna se šta to znači. Za tu akciju protiv golorukog palestinskog naroda koji se napada u Gazi (veličina Beograda) avionima i raketama mobilizirano je 300.000 izraelskih rezervista, a sada se već spominje i kopneni ulazak vojske Izraela u Gazu. SAD, koje su duboko involvirane u izraelsku politiku, šalju oružje ali kažu da ne namjeravju slati trupe u Izrael nakon napada palestinskog pokreta Hamas.

Umjetnički svijet je, također, podijeljen. Madonna je dala bezrezervnu podršku Izraelu, da bi joj protivnici napisali da „nije vidjela mrtve stanovnike Palestine“, ili „zar nisi vidjela zločin, rasizam i ubijanje porodica, između njih ne postoje razlike. Palestinci su samo branili svoju domovinu, Izraelci ovo rade Palestini više od 60 godina“. Stvarno jeste tako. U osude Hamasa uključila se i Evropska komisija koja „nedvosmisleno osuđuje terorističke napade koje je Hamas izveo protiv Izraela. Nakon ovih događaja, Komisija je objavila da pokreće hitnu reviziju pomoći EU-a Palestini. Ovako jednostrana ocjena bez pominjanja užasavajućeg i neljudskog položaja Palestinaca, brzo je međutiom „popravljena“ na zahtjev Španije tako da je zasada zahtjev Mađara Olivér Várhelyi odbijen. Objašnjeno je da bi obustava isplata bilo kažnjavanje cijelog palestinskog naroda, što bi svakako naštetilo interesima EU-a u regiji „i samo bi dodatno ohrabrila teroriste“. Hamas su u zajedničkoj izjavi osudili SAD, Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija i izrazili su “stalnu i jedinstvenu podršku Izraelu i nedvosmislenu osudu Hamasa i njegovih užasnih terorističkih djela”. Ponovo smo čuli otrcanu frazu da zemlje potpisnice „priznaju legitimne težnje palestinskog naroda i podržavamo jednake mjere pravde i slobode za Izraelce i Palestince“. Ali , kakve koristi od tih potpuno neučinkovitih fraza koje ne obavezuju stranu u sukobu, a to je Izrael, da narodu Palestine dade pravo na suverenu i nezavisnu državu.

Bez Palestine nema mira na Bliskom istoku
Bilo kako bilo, proboj izraelskog „neprobojnog“ zida je prva značajna pobjeda Palestinaca, od Jonkipurskog (okobarskog) rata koji se vodio prije 50 godina. Ovaj proboj im je vratio samoupozdanje. Ne samo Hamasu nego svim borbenim grupama u Palestini. Pokazalo se da izraelska strana nije nepobjediva, da postoje ne rupe nego rupetine u obavještanoj toliko hvaljenoj zajednici Mossada i Shin Beta (Shabak) i da ništa više neće biti isto. Problem palestinske države mora biti stavljen na sto i odgovorno početi da se rješava. Za to postoje temelji iz Osla. Mir koji je postignut 1993. u norveškoj prijestolnici nakon 9-mjesečnih pregovora trebalo je da vrati mir na Bliski istok i omogući formiranje palestinske autonomne vlasti odnosno međusobno priznanje. Mir se činio nadohvat ruke kada su Yitzhak Rabin i Yasser Arafat pred Bijelom kućom pružili ruku jedan drugome. Neprijatelji su tako postali partneri. Od tada je prošlo 30 godina a nekadašnji partneri danas su ponovo udaljeni jedni od drugih za svjetlosnu godinu. Od tada do danas se promijenilo dosta toga. Samo je ostala nepromjenjiva izraelska politika nasilja, grubog terora i naseljavanja okupiranih teritorija. Prema Human Rights Watchu, Izrael “čini zločine protiv čovječnosti, aparthejd i progon” nad Palestincima. Između 2008. i 2021. ubijeno je najmanje 5.739 Palestinaca i 251 Izraelac. Od ubijenih na palestinskoj strani najmanje 1.255 (22 %) su djeca i 565 (10 %) su žene. Prema UN-ovoj kategorizaciji ubijeno je 121 (48%) Izraelac koji su bili pripadnici snaga sigurnosti. Na spoljnopolitičkom planu Izrael se uspio infiltrirari među Arape i danas sa Egiptom, UAE, Marokom, Mauritanijom ima diplomatske odnose, sa Jordanom, Bahreinom i Katarom razvijene (političke) veze, a sa Saudijskom Arabijom je uspostavio obavještajnu saradnju. Vidjećemo kakvi će stavovi biti zauzeti na sastanku Arapske lige koji je tražila Palestina. Ovaj sukob prijeti da se razbukta u širem regionalnom kontektu, jer ne treba zanemariti Hezbolah, Iran i njoj blisku Siriju. Slažem se sa kolegom Gideonom Levyem iz Haaretza (Jerusalim) da za ovu provalu mržnje i bijesa u redovima Hamasa odgovornost snosi Benjamin Netanyahu „i mora za to platiti“. Morat će ako ništa zbog najavljenog etničkog čišćenja i rečenice: „Napustite Gazu, sve ćemo pretvoriti u ruševinu“. Kao i za urbicid, zato što je 190.000 ljudi dosada moralo napustiti svoje domove a što je protivno međunarodnom pravu. Sada treba oplakivati sve žrtve, i izraelske, ali i one iz Gaze, jer su to „većinom izbeglice koje je stvorio Izrael i koja nikada nije doživela nijedan dan slobode“.

Kažu poslije kiše sunce izlazi. Ratovi će morati naposlijetku da se završe. Ali, bez rješenja palestinskog problema (ovdje izuzimam Hamas), nema mira na Bliskom istoku. Jer, sada je iz boce izašao duh slobode i on se više nikada neće moći vratiti u nju (zarobljeništvo), po cijenu hiljada ubijenih i ranjenih Palestinaca kojima su izloženi u ovoj neravnopravnoj borbi. U Gazi na primjer procenat mladih je izuzetno visok, svi oni će biti indoktrinirani osvetom i mržnjom prema svom zakletom neprijatelju. Među mladima se nalaze najbolji borci i nema te sile, razarača, nosača aviona, „patriota“ i nekog drugog oružja koji mogu uništiti glad za slobodom. Svaki narod koji čezne za slobodom na kraju je i ostvari. I zato treba tražiti sveobuhvatno rješenje palestinskog problema koji je danas aktuelnije više nego ikada. Ne treba zaboraviti da je ovo izduvni ventil ne samo za Hamas nego za sve Palestince, kojima je napokon vraćena vjera u vlastitu snagu ali i povredivost do jučer nepovredivog Izraela. Kao uostalom i za sve muslimane diljem svijeta, koji očigledno vide nepravdu prema palestinskom narodu, koji je kao i BiH, sastavljen od muslimana, kršćana i hrišćana. Razlika je u tome što Palestinci nisu nacionalno podijeljeni i što predsjednik ‒ musliman redovno odlazi na katolički ili pravoslavni Božić da učestvuje u radosti pripadnika abrahamske vjere, koji svoje porijeklo vuku iz ovoga podneblja.