SIJANINI STIHOVI
Autor: Avdo Metjahić
Objavljeno: 21. Mar 2024. 23:03:29
„Mudrost je stablo koje u srcu raste a na jeziku donosi plodove“

Ovaj tekst počeh sa arapskom mudrošću, jer tako mi nalaže ono što sam otkrio prije nekoliko dana. Uvijek sam znao i osjećao da se svaki čovjek rađa za nekakvu misiju na ovom dunjaluku, a meni bi sudbina da upoznam jedno insansko stvorenje i to iznenada, i da otkrijem veliki pjesničku dušu.
Prema imenu i prezimenu nikad ne bih rekao da je to insansko stvorenje rođeno u našoj rodnoj grudi. Jest, to je Sijana Poturović, rođena Šahmanović. Rođena i odrasla u lijepoj plavsko-gusinskoj ljugi i pjesnički nadahnuta od malih nogu, ali život i sudbina je odvede na drugom kraju bošnjakluka. Odmah sam krenuo u istraživanje, gdje doznadoh mnogo toga o našoj Sijani i da se ne bavi samo poezijom nego i prozom, ali meni su dojmili njeni stihovi poezije. Čuo sam se sa našim velikim akademikom prof. dr Feridom Muhićem, kojem poslah neke njene pjesme. Odgovor nije čamao, dužio, kako izgleda da je i on bio začaran Sijaninim poetskim stvaranjem i odgovor mi je stigao u kratkom roku, gdje u par riječi reče: „Sijana i prosijana“... „od kog' ima finog brašna za pjesnčki hljeb“.

I Sijana, kao i skoro mi svi muhadžeri, nosimo rodnu grudu u srcu, ali malo nas ima pjesničku dušu da to otpjeva kako to ona radi.

Često u mislima vratiš se svoj rodni kraj i ugodno se nađeš kao nekad u gužvi ispraznih dana, nađeš se kao u Džennetu u rodnoj grudi u djetinstvu, dijelu života kad si bio bezbrižan u igri sa prijateljima. Vratiš se onoj lijepoj mladosti, kojoj zavidiš tek kad počneš starati, ali opet ne znaš pjevati, jer ti to nije misija života.

Rodna gruda, nije to tamo neki krajolik, to je mjesto gdje si rođen i odrastao, to je najljepši kraj na dunjaluku, to je tvoj vatan. Rodna gruda je poput majke, pa čak i cvijeće tamo miriše drugačije i ljepše, pa i duša postaje komotnija i lakše se diše. Ljubav prema svom rodnoj grudi, zavičaju, domovini, to je domoljublje, to je tamo gdje si rođen. Rekoše, da domoljublje ne leži u velikim riječima, već u osjećaju za svoju zemlju za svoj rodni vatan.


Seneka reče: Oni vole svoju domovinu, ne zato što je velika, već zato što je njihova.
A Aleksa Šantić nam poručuje: „Sunce tuđeg neba neće vas grijat' k'o što ovo grije“.
Nego da propustim Sijani, neka nam ona kaže svojim riječima, šta je to rodna gruda:

RODNOJ GRUDI
Ne znam zašto pokraj nove kuće,
prolaznici zastajaše nijemo,
diveći se ljepoti bogatstva,
a ja pamtim kad tu bješe sjeno.

Na livadi ispod stare kuće,
mirisaše trava pokošena,
a mi djeca u noćima ljetnim
skrivasmo se iza plasta sijena.

Do u kasno trajale su igre,
svici su nam osvjetlili put,
sjećajući se tih srećnih vremena
mislim da sam i na sebe ljut.

Žureći u sreću nepoznatog,
ostavio svoj sam rodni kraj,
misleći da svjetske metropole
nadjačat će rodnog mjesta sjaj.

Dobio sam ono što sam htio,
sa afalta ulazim u stan,
samo ne znam zašto više nisam,
kao nekad čovjek nasmijan.

I dok zurim u plave daljine,
sjećajuć se onog čega nema,
sanjam Majku, sanjam rodnu grudu...
S tugom živim od prošlih vremena.

Te sitnice što mi život znače,
vezuju me čvršće nego ikad',
da sam znao ovo prije tri'est ljeta,
što kroz glavu prolazi mi sad,
otišao nikad, nigdje, ne bih,
jer bez svojih, sa svima si sam.

Prije nekolko mjeseci Sijanina rodna gruda, a i moja, bi u crno zavijena, ona to pjesmom lijepo zavi i previ, tako da čitajući ove stihove duša zaboli.


Zastave na pola koplja
Teške jutros duše naše,
Dunjaluk se pomračio, a
na grudi svih Plavljana
Visitor se naslonio.

Naša bratstva i plemena
Skupljaju se u tegobi,
Ovdje teško riječ je naći,
Kami koga zlo pogodi.

Zastave na pola koplja,
Tišina i muk zavlada
Preseliše četiri duše
na pragu od rodnog grada.

Djeco naša, braćo, sestre,
Halalite svojoj braći,
Svi ćemo se jednog dana
Na boljeme Svijetu naći.

Ove stihove posvećujem svojim sugrađanima Mirzi Mekuliju, Nerminu Cirikoviću, Mersinu i Eldini Hadžaj koji u saobraćaju tragično izgubiše svoje živote. Da vas Allah dž. š. svojom milošću uvede u Džennet, a porodicama da sabura, napisala je Sijana Šahmanović – Poturović.