Zlatko - Zlaja Mustedanagić, vrhunski fudbalski znalac, trener s elitnim licencama njemačkog i hrvatskog Saveza, sportski menadžer...


• Široko obrazovan; fakultet prometnih znanosti, sportski menadžer, trener sa Saveznim licencama Hrvatske i Njemačke
• Prve fudbalske korake napravio u bosanskonovskoj "Slobodi", gdje su Mustedanagići žarili i palili
• Prošao omladinsku školu zagrebačkog Dinama
• Uvršten u reprezentaciju BiH, utakmica Fortuna (Düsseldorf) – Reprezentacija BiH
• Prva trenerska stanica WSV - Wuppertal, ali bio i trener u VHF – Hilden, tada član Bundeslige-West za mlade do 19 godina (U-19)
• Instruktor i voditelj škole fudbala
• Dva puta, zbog životnog kraha; teže povrede na terenu i teško bolesne supruge, koja je preminula, jedno vrijeme bio izvan fudbala
• Privržen porodici, majci Vikici, kćerki Irmi i sinu Alenu, bratu Jasenku, stričevima/daidžama r. Kemi i Džemi...

Za istinske ljubitelje fudbala porodica Mustedanagić iz Bosanskog Novog ima veliko značenje u glavnoj – sporednoj stvari na svijetu. Ne samo u njihovom rodnom gradu ljepotanu, u kojem se ljube krasotice Una i Sana, nego i u Bosni, bivšoj državi Jugoslaviji i na svjetskoj sceni. Trojica braće; r. Fahrudin, r. Kemal i Džemal u fudbalu su gotovo ostvarili zamišljene ideale iz dječačkih snova. I dok su r. Fahro i Džemo zapažena ostvarenja stekli na svjetskoj fudbalskoj sceni, kao fudbaleri i treneri, Kemo je ostao vjeran bosanskonovskoj „Slobodi“, igrajući jednu od glavnih ulogu u tom najstarijem fudbalskom klubu bivše države, osnovan davne 1910. godine.

Stopama njihovim, smjelo, odvažno i uspješno, korača Zlatko – Zlaja Mustedanagić, sin rahmetli Fahrudina Mustedanagića – Motora. Prve školske dane napravio je u Dubrovniku, jer mu je tada r. otac bio šef Stručnog štaba tog drugoligaša u bivšoj Jugoslaviji. Kada se iz Dubrovnika vratio u Bosanski Novi, nastavlja se baviti fudbalom, završava osnovnu školu i matematičku gimnaziju. Sjeća se i trenera u mlađim kategorijama, a posebno juniorskog, legendarnog r. Satke Ahmetanovića, najboljeg golgetera svih vremena, ne samo „Slobode“, nego i tadašnje države Jugoslavije (postigao preko 1.000 zgoditaka u karijeri). Kuriozitet u vezi sa Zlajom jeste i taj što je u historiji „Slobode“, tada člana Republičke lige, bio najmlađi debitant za prvu momčad, sa samo 16,5 godina. Nakon završene bosanskonovske matematičko-računarske gimnazije prelazi u Zagreb, gdje upisuje Fakultet prometnih znanosti i pridružuje se momčadima Dinama . S odlaskom na odsluženje vojnog roka u Ljubljanu, odobreno mu je od zagrebačkog prvoligaša da može trenirati s Olimpijom, tadašnjim prvoligašem u bivšoj državi.

Ovaj rođeni Siščanin (20.04.1970.) kaže da je najviše fudbalskih čarolija naučio od velikog i slavnog golmana beogradskog „Partizana“ Milutina Šoškića, tadašnjeg trenera ljubljanske Olimpije. Ponuđeno mu je da nakon vojnog roka pristupi tom klubu, ali poštuje očevu odluku da se vrati u Zagreb na fakultet i priključi se Dinamovoj mladoj momčadi, koju je trenira tada Rudi Belin. Iz Dinama posuđen je u NK „Goricu“ u Velikoj Gorici, gdje mu je također trener veliki internacionalac Ivan – Đalma Marković. Nakon dvije godine prelazi u drugoligašku ekipu „Trešnjevke“ u Zagrebu, gdje mu je otac trener, a bore se za ulazak u najviši rang takmičenja.

Raspadom bivše države početkom devedesetih, nastaje haos na prostorima Zapadnog Balkana, a potom krvavi sukobi, tako da se mladi i izuzetno talentirani Zlatko, uz suglasnost obitelji, seli u Njemačku, u Düsseldorf, glavni grad pokrajine NRW-a. Uz pomoć Milija Hadžiabdića, bivšeg reprezentativca BiH, igrača Veleža i kapitena Hajduka, dolazi 1993. godine, u četveroligaški ekipu DSV – Düsseldorf. Poslije sjajnih igara postaje igrač tada drugoligaša WSV u Wuppertalu. Na širem spisku našao se i stručnog tima bosanskohercegovačke reprezentacije, gdje igra drugo poluvrijeme u prvoj neoficijelnoj utakmici: Fortuna (Düsseldorf) – Reprezentacija BiH.

I kada je bio u najvećem fudbalskom zamahu, a mnogi Savezni klubovi Njemačke željeli ga vidjeti u svojoj sredini, teška povreda zgloba „izbacuje“ ga sa fudbalskih terena. Nakon podužeg izbivanja i liječenja, vraća se fudbalu. No, to su bili klubovi nižeg ranga, četvrta i peta liga. Godine 2.000 donosi tešku, ali ispravnu odluku. Prvo stručno usavršavanje u toj oblasti, a potom rad u struci. Na düsseldorfskom fakultetu stječe diplomu sportskog menadžera. Usporedo se educirao za nogometnog trenera, gdje dobiva Saveznu njemačku i hrvatsku licencu. Njegova prva trenerska stanica je njegov bivši klub WSV u Wuppertalu. A onda godine 2.013., opet tragedija, ovog puta ne fudbalska, nego obiteljska. Zlajina supruga, porijeklom Poljakinja, teško se razbolijeva. Pažljivi suprug, zanemaruje fudbal i posvećuje se voljenoj osobi. Da je pazi, čuva i tješi svih 24 sata dnevno.
Nažalost, ishod je bio tragičan, preminula je u mukama i na njegovim rukama. Dugo je tugova, a svu svoju ljubav prema njoj, prenio je na djecu, kćerku Irmu i sina Alena. Tek 2023. ulazi u trenersku ekipu VFB – Hilden. Radi s juniorima U-19, koji su osvojili prvo mjesto i ulazak u Bundesligu-West. No, paralelno je bio i trener istoimenog kluba, koji se takmiči u Landesligi. U ovoj sezoni ima nekoliko primamljivi ponuda drugoligaških ekipa i ovih iz nižih liga. Odluku će donijeti do početka iduće nogometne sezone.

Što se tiče struke i nauke zasigurno će se za Zlatka – Zlaju Mustedanagića još (pro)čuti. Jer, Zlaja je imao fudbalske velikane za učitelje, a i sam je kroz školovanje postao profesor fudbala.
Izvan terena, Zlaja je duša od čovjeka. Genetski kod mu je stamen, karakteran, uman... Izuzetne blagosti, uljudnosti, kulture. Potvrda su mu r. otac Fahrudin, mati Vikica, dama sa stilom, stavom i ugledom, stričevi/daidže Đemo i r. Kemo... I Jasenko, mlađi brat Zlajin je njegova kopija, samo malo agresivniji i oštriji u svakom pogledu, pa i fudbalskom.

Zlatku – Zlaji Mustedanagiću želimo uspješnu trenersku karijeru i ljepotu življenja!