Svekrva, snajka, okultizam i cajka
Autor: Said Šteta, književnik i novinar
Objavljeno: 17. May 2025. 13:05:31
Nisam ni slutio da ću u gradu zahrđalih ideja, pokondirenosti do bogohuljenja, morati ponovo reagovati isto na pošasti kao prije koju godinu. Gradu, kojeg sam u ratu branio a nije moj rodni grad. Samo ga eto volim kao da je moj Konjic ili Stolac, grad moga oca, dede i pradede. Gradu u kojem gradski sveci i nakon skoro četrdeset godina mog bivstvovanja i pet objavljenih knjiga, ne teftere me u gradskog. Sada sam im još i zahvalan jer poput mog konjičanina Zulfikara “trošim” korake, svijetla obraza za sve što sam učinio i činim. Odlučan, pokoran samo Uzvišenom Stvoritelju, ostajem na putu Istine makar gorio vatrom Ibrahima alejhiselam i Galilea zajedno. Kao i kad sam direktoru sportskih terena ukazivao da nije poslovni poduhvat dovesti narikaču “priju” u arenu koja nosi ime bivšeg gradonačelnika.

Naprotiv, to je opasan atak na identitet mladih koji se nije u potpunosti razvio. A majmun radi šta majmun vidi, reći će prijeratni kontroverzni “pjevač”. Rekao sam mu javno, kao i sad, da to nije njegova babovina. Arena pripada svim građanima grada i njih se treba ponešto pitati. Nije me poslušao!

Nakon “prije” po otrcanoj frazi da sve što je moglo prije može i kasnije, isti dovodi svekrvu. Sada će jugonostalgičari po meni osuti paljbu, pa ću im odmah poput uvaženog Selima, meni najdražeg načelnika u ratnoj i poratnoj povijesti Tuzle, reći “ja nemam druge države osim Bosne i Hercegovine! Kakva Jugoslavija bolan?” Nemam ja ništa protiv naricanja svekrve i snajke i njima bliske cajke, da se razumijemo. To u mom viđenju nije nikako pjesma a pogotovo ne umjetnost. Ustvari, to nije ništa što bi se dalo definisati u sferi kulture osim što ostavlja nebrojeno vrlo opasnih nus pojava na konzumente istog.

Da pojasnim!

Taze, na sarajevskoj televiziji prvi čovjek televizije iz susjedstva. Na pitanje voditelja, šta je najgore na estradi, pored droge, prostitucije, trgovine bijelim robljem, alkohola, ucjena i ubistava, on odgovara:
“Crna magija, okultizam!” Voditelj pomalo zatečen gleda ga a prvi čovjek televizije pojašnjava. Okultizam je zahvatio estradu i nastavlja. “U sred Beograda, na sceni, podij na kojem bi se trebalo plesati, F.J., njena snajka, stari teniser i C.R. dovode malodobnu osobu koja će pružati usluge zadovoljstva starom teniseru.”

Ustajem do kupatila da se umijem. Loše mi je. Odzvanjaju riječi u mozgu kao čekić od nakovanj između kojih sam ja. Smrtnik, što samo ukazuje na loše i poziva na dobro i biva iznova spaljivan na lomači osuda. Kako znam za sebe volim djecu i njihove uspjehe u znanju, sportu, kulturi. Radujem se svakom kao da je moje rođeno. Sve što sam poželio svojima dvoje djece, danas akademski obrazovanih i ostvarenih porodičnih ljudi, to želim svakom djetetu, ali svakom. Očinski, drugačije ne umijem. Obli me hladan znoj.

U mislima rijeka obnaženih djevojčica odlazi u arenu i jedino “pametno” što imaju uz sebe jeste telefon. Dolazi svekrva!

Šta je to okultizam (lat. - tajno, skriveno)? Okultizam je vjera u mračne sile koje su skriveni dio ljudske duše i samo čekaju trenutak da izbiju na površinu. U okultizmu čovjek pokušava da se probije do duhovnih moći “zaobilazeći” Boga. U tome i jeste kvaka! Jer je u okultizmu skriveno sredstvo impresioniranja sljedbenika, potvrda nadmoći nad običnim čovjekom, i ono preko čega se može gospodariti njime. Čak su i “Rolingstonsi” to osjetili 1968.godine, prilikom snimanja pjesme čiji su autori Kit Ričards i Mik Džeger u kojoj se obraćaju muškoj magičnoj inkarnaciji –đavolu. Inspiraciju su našli u knjizi „Majstor i Margarita” Mihaila Bulgakova u kojoj je đavo „bogat čovek i sa ukusom.” Tokom snimanja kompozicije u studiju je eksplodirao reflektor i izazvao požar. Izgorjeli su svi instrumenti a traka sa snimcima je ostala neoštećena.

Sreća je da sam još šezdesetih godina spoznao da čovjek nosi suknju samo onda kada je bolestan. Naime kao dijete, povredom prepone u predjelu gdje sam znakovno obilježen vrlo jasno, majka mi od kišobranskog platna sašila suknju. Tako danas, kada vidim muškarca u suknji ja dobro znam da je bolestan.

Nakon najave da se na ulici grada u maju ove godine “slika” erotska poezija, bezbeli gologuzo, o čemu sam već pisao, uporedo već mjesec dana, karte za “svekrvu” se u sred grada prodaju ko halva. Dok kritikovani direktor, menadžer za snajke i cajke trlja ruke da nam objavi još jedan poslovni uspjeh, umjesto da zavrne rukave za još četri zavrtaja i organizuje neki primjeren sportski događaj, pa i kulturni, po džamijama se uče Jasini za rahmetli gradonačelnika po kojem arena dobi ime, zaslužnog za dobro.

Ali što bi rek’o stari Hemigvej, “Kome zvona zvone?”