Tko istinu misli svakog dana
Treba da ima konja osedlana

Tko istinu misli a ne zna da krije
Sa jednom je nogom na uzengije

Tko istinu misli pa i reče
Treba da ima krila da uteče.

Postoji nada koja se izražava kroz uvjerenje koje se povremeno javlja, prema kojem “možda moja riječ zaista ne znači ništa, ali to nikako ne znači da nema ništa reći”. U korijenu ove misli nalazi se tenzija između vrijednosti govora i vrijednosti istine. Ova nada predstavlja tihu snagu, neugaslu iskru koja opstaje usred sumnji i neizvjesnosti. Ona nije samo poruka o riječima i značenju, već i o čovjekovom unutarnjem preživljavanju i traganju za smislom.
Zato je malo tvrdoglavo što pišem o vrijednosti riječi i subjektivnom svijetu, i to baš u vremenu koje sve više cijeni rezultat, mjerljivost, učinak, čovjeku se sve češće čini da njegova riječ nema efekta. Ali, otom potom. Dok, gledano po etičkom mjerilu, prava vrijednost riječi nije u njenom učinku, već u njenoj bliskosti sa istinom. Poneka riječ, iako bez odjeka, može biti potpuno istinita, kao što ima riječi koje se mogu klaficirati krikom ili urlikom, ali su otkačeni od istine.
Riječ koja je u skladu sa istinom, jeste kao svjetionik koji stoji na pustom ostrvu, možda ga niko ne vidi, ali svjetlo postoji. Kaže se da je svijetlo te riječi drevno, staro koliko i sam čovjek, jeste, baš zato skreće pažnju, potvrđuje. Upravo ova nada, ovaj paradoks, jeste nit koja spaja sve epohe ljudske misli, od sokratske ironije do egzistencijalnih traganja savremenog čovjeka. Vjerovanje da postoji smisao čak i u ćutanju koje je izrečeno, u riječi koja ostane nečujna; jeste duhovna konstanta koja traje onoliko koliko traje svijest u nutrini čovjeka. Možda je zapravo to istina, jer svaki put kada je čovjek propustio izgraditi svoju subjektivnost, u većini slučajeva, ako ne uvijek, pokušavao je svoje neuspjehe pripisati ne nedostatku svojih sposobnosti, već nedostatku želje, volje, pa čak i hirovima vanjskog agenta.
Ovdje se otkriva ključna pogreška čovjekove samopercepcije, izbjegavanje istine kroz prebacivanje odgovornosti. Kad čovjek ne može artikulisati vlastiti glas, ne priznaje nemoć kao svoju granicu, nego traži uzrok izvan sebe. Tako subjektivnost biva zamijenjena narativom žrtve, “nisam mogao jer mi nisu dali”, “htio sam, ali okolnosti nisu dozvolile”, itd. Ovakvo opravdavanje, premda zvuči psihološki i racionalno razumljivo, ipak vodi ka potpunom udaljavanju od istine kao egzistencijalne kategorije. Međutim, kao i jučer, tako i danas, istina je da subjektivnost nikako nije rezultat djelovanja ili nedjelovanja vanjskog agenta, već odnosa sa istinom, koja ontološki nije nikako konstrukcija, ni fizička, ni psihička, niti je mentalna, već je to otkrivenje, uzajmma manifestacija.
Drugim riječima, istina nije proizvod, već događaj, otkrivenje; da bi joj se približio, mora se prihvatiti izazov nužne uzajmne manifestacije. Subjektivnost nije plod interakcije sa svijetom, već unutarnji odgovor na istinu koja se otkriva. Otuda proizlazi ona klasična misao o čovjeku kao biću odgovornosti; odgovornost ne pred zakonima drugih, nego pred istinom kao vječnim pozivom, kao usađeni princip u biti čovjeka. Suštinski, subjektivnost se ne može graditi spolja, već mora da nastaje iznutra, to zato što istina se manifestuje kao otkrovenje, isključivo neuhvatljiva spoljašnjim mjerilima. Ona dolazi u trenucima najdubljeg unutrašnjeg suočenja sa samim sobom.
Upravo to, time se izbistri situacija i jasno je da subjektivnost nije gradnja, već odziv, nije arhitektura, već svjedočanstvo. Način na koji se razvija subjektivnost, jeste budna rasprava sa sobom, neprestani dijalog sa mogućnostima drugačijeg ubjeđenja, i sve to, u prisutnosti istine koja mu se otkriva, uglavnom bez buke, bez dokaza, ali sa bistrom strašću i dubokom odgovornošću. Subjektivnost raste ne kada govorimo ono što želimo, nego kada izgovaramo ono što moramo, čak i ako nas niko ne sluša.
Svaka nada u svojoj biti ne traži odobrenje, ona se uklapa od sitnih iskrica i razvije se u svetionik koji poslije svakog koraka sija jače. A nastaje tiho, često u vremenima kad čovjek osjeti da se njegov glas gubi u buci svijeta. Ipak, ona nije nemoćna. upravo u tom neharmoničnom prostoru između značenja i nevažnosti, nada otvara potreban prostor za ono što se ne može prešutjeti. Radi se o staroj nadi koliko i šutnja pred zlom, a snažna koliko i prvi pokušaj da se toj šutnji suprotstavi riječju. U toj misli leži dostojanstvo govora, zapravo, čovjek ne govori uvijek zato što zna da će biti shvaćen, ne, nego čovjek govori jer zna da je istina veća i važnija od tišine.
To uvjerenje, iako prosto, nosi duboku antropološku rezonancu. Riječ/logos oduvijek je bila i sredstvo teoretskog izražavanja, kao i sredstvo odlučnog otpora. Čovjek koji sumnja u moć svoje riječi, a ipak govori, stoji u najčistijoj liniji tragičnog heroja, čiji čin ne zavisi od ishoda, već od nužnosti. Starost tog osjećanja ne mjeri se kalendarima, već otporima. Prva riječ čovjeka bila izgovor zahvalonosti, ali prva nepravda na zemlji možda je izazvala krik bez suštinskog značaja, ali prema drugoj nepravdi krik je već nosio kristalisanu smisao; zahtjev za pravdom, za prisustvom drugoga, za potvrdom postojanja.
Vratimo opet na ono što smo maloprije načeli; odgovornosti. Znači, to je stara ljudska strategija, kad izostane unutrašnja arhitektura ličnosti, javlja se poriv da se krivica raspodijeli. Tako se odgovornost seli van bića. U tom seljenju odgovornosti nastaje iluzija nevinosti. Ali ta nevinost je naduvana i prazna, upravo zato nije ni čista, već se iselila iz vlastite težnje, i samo glumi postojanje. U svakom izostanku subjektivnosti javlja se pokušaj opravdanja u obliku zadnjeg žestokog otpora prema kazni, ili agresivan napad bez osnove. Ipak, sve to govori ne o zlim vanjskim silama, već o unutrašnjem raskoraku između mogućnosti i istinske volje.
Tačno ovdje leži izlazak iz haosa; mora se temeljno i precizno odrediti razlikovanje pojmova, što znači da se subjektivnost ne gradi poput kuće na narudžbu, niti se polaže kao da je mozaik utisaka. Subjektivnost se jednostavno događa; događa se u trenutku istine, u susretu sa nečim što je veće i važnije od svih naših definicija, sa istininom, koja nije ni blizu ni daleko, jer ona je obuhvatila sve što je stvoreno, i nas. Istina se ne konstruira, jer nije arhitektonski plan, nego je zračenje i još nezamislivo više. Ona nije sabrana po zbiru iskustava, već je možda nama poklon kao virtualna pukotina kroz koju se svjetlo provaljuje u biće. Subjektivnost je ono što se u čovjeku probudi kada stane pred tu svjetlost, bez štita, bez dogme, bez opravdanja.
Činjenica je da čovjek, uprkos svim svojim neuspjesima, i dalje uporno vjeruje u vrijednost svojih riječi. A to je tako, zato što njegova riječ jeste refleksija njegove subjektivnosti, jedinstvene i neponovljive prisutnosti u svijetu. Čovjek ne može sebi dopustiti da njegova riječ nema težinu, jer bi to značilo negaciju vlastitog postojanja. Ali njegova riječ mora pronaći onaj zračak istine, kako bi postigla valentnu težinu i time postala važan učesnik manifestacije koja učestvuje u izgradnji i podržavanju subjektivnosti.

Shodno tome, spoznaji je vrlo bliska jer istina nije ni perceptivna, niti je racionalno izložena kako bi bila rizikovana, ona je obuhvatila svo stvorenje, čitav univerzum, baš zato što niko od stvorenja nije i ne bi odlučio da je takva (jer bi sebe izvukla iz tog pokrića), samim tim nije ni povoljna, niti je nepravedna. Ona je nešto što se izražava u manifestaciji, što se očituje, i što se pojavljuje pred čovjekom kao neupitni svjetionik.
Subjektivnost, s druge strane, nije samo psihološki fenomen ili društveni konstrukt; ona je način na koji se čovjek odnosi prema tom zraku istine koji se pojavio usred tmine, kako je prima, kako je priznaje i kako je primjenjuje. A nešto tako je vrlo važno, zato što uklanja iluziju da možemo sami stvarati stvarnost po svojoj volji, a usmjerava nas na odgovornost prema onome što je već otkriveno, prema kojoj moramo usmjeriti pažnju radi ličnog dostojanstva.
E sada, baš zato što subjektivnost je odnos sa istinom, i nije proizvod ljudske volje, time se moramo i trebamo zapitati i pokušati odgovoriti na pitanje; “kako onda izgleda odnos istine i ljudskog mišljenja(?)”. Šta to znači za našu praksu zaključivanja i definicija, za sve one termine što ih nazivamo “pretpostavkama”, “stavovima”, “uvjerenjima”? Upravo ova pitanja otvaraju jedan drugi sloj razmatranja.

***
Za sve gorenavedeno, sa jedne strane znači, da se istina ne gradi niti zavisi od ljudskih pretpostavki i procjena, a s druge strane, da ljudska subjektivnost nikako nije stvar pretpostavki i procjena, bilo da su individualizirajuće ili generalizirajuće, niti ima zadatak osiguravanja pretpostavki za ljudske procjene, jer dimenzije, kao što je subjektivnost, niti djeluju niti mogu djelovati kao bića sa jasno definisanom egzistencijom.
Trebamo napraviti jasno razlikovanje; istina je neovisna od svi stvorenja jer ih obuhvata, a subjektivnost nije stub koji nosi svijet, već odraz svjetla koje dolazi izvan empirijske konstrukcije. Čovjek često pokušava da subjektivnost svede na kalkulaciju: “kako ću izgledati”, “kako će me procijeniti”, “koji je moj položaj”, i druga ubjeđenja koja su vezana za tuđe oči, tuđe uši i tuđe ukuse. Time umjesto da bude ono što jeste, on pokušava biti ono što bi drugi mogli potvrditi da jeste.
Ali subjektivnost nije tržišna vrijednost, već ontološka pozicija, ne gradimo je da bismo prodali, već da bismo svjedočili. Iz toga proizlazi da dodjeljivanje subjektivnosti “zadataka” ili “misije” prije svega predstavlja mistifikaciju. Jedna od najsuptilnijih savremenih zabluda jeste vjerovanje da čovjek “mora pronaći svoju svrhu”. U tom traganju za funkcijom, subjektivnost se počinje mjeriti kroz učinak; koliko doprinosim(?), kome sam koristan(?), gdje je moje mjesto(?), itd. A istina je da subjektivnost nije mašina. Njoj nije potrebna funkcija da bi bila. Dovoljna joj je prisutnost istine. Mistifikacija počinje onog trenutka kada čovjek, umjesto da bude otvoren, postaje orijentisan, ne prema istini, nego prema nekoj svrsi, ili ukazanom cilju.
Vid nadalje, dodjeljivanje subjektivnosti misije kao što je “osiguravanje pretpostavki za ljudske procjene” jeste iluzija, “prevara oka”, ne samo zato što subjektivnost nije jasno definisan entitet, već i zato što, čak i da jeste, ispada da svakako između unutarnje stvarnosti, subjektivnosti i vanjske stvarnosti ne postoji nikakva stabilna i suštinska ontološka i egzistencijalna veza, već je to samo konjunkturalna veza. Zamišljati subjektivnost kao stalni entitet, kao neku dušu u kutiji, predstavlja epistemološku grešku. Subjektivnost nije komad metala u čovjeku, nego plamen koji se pali kad čovjek stoji pred istinom.
Veza između unutrašnjeg i vanjskog svijeta nije fiksna linija, to je treptaj, dodir, ponekad tek uzdah koji se jedva osjeti, ali što će kad tad, užasno da boli. Konjunktura, dakle, ne označava stabilnu vezu, već povremeni “spontani” susret, kojeg nameće nužnost, neophodnost. U tom smislu, subjektivnost se ne može “zadužiti” da osigura istinu u vanjskom svijetu, niti se može “programirati” da ispuni neku očekivanu funkciju u toj oblasti u unutrašnjom svijetu. Ona je odgovor, ne uređaj.
E sad, zašto je pogrešno tražiti od subjektivnosti da ima misiju? Zato što je subjektivnost ontološka reakcija, a ne operativna jedinica. Njoj nije cilj da nešto “postiže”, nego da bude iskrena u svom svjedočenju. Čim je svedemo na funkciju, izgubili smo kontakt s njenim izvorom, istinom. A kako onda treba pristupiti subjektivnosti? Tako što ćemo je shvatiti kao prostor slušanja, a ne kao oružje izražavanja. Subjektivnost ne traži zadatak, nego hrabrost da se ostane otvoren pred onim što jeste. Ne da se gradi, nego da se prepozna.
U vremenu kad se teži da je sve postalo relativno, kada se istina svodi na “moje mišljenje” i “tvoje mišljenje”, zaključiti da ljudska subjektivnost osim egzistencije, nije u ničemu drugom ovisna od čovjeka, to udara kao onaj tihi šapat koji ruši zidove. Ona raskida iluziju da je istina proizvod dogovora ili rezultat savršenog ljudskog konsenzusa. Ne, istina nije ono što većina kaže da jeste, niti je ono što manjina brani. Istina ne nastaje u žestokim debatama i raspravama, niti izvire iz njih, ne oblikuje se pod rukom nekog strogok učitelja, niti je ishod nekog govorničkog umijeća; ona se samo pokazuje.
Ljudska subjektivnost nije ukras svijesti niti zbir mišljenja koje imamo u sebi, o sebi. Ona nije funkcija naših uvjerenja o tome ko smo, već refleks istine koja nas dotiče. Pretpostavke su vrlo često korisne u logici, razumu, ali u ovosvijetskom životu duše one su ili ograničene, ili tako providne da se ne primjećuju. Čovjek nije “ono što misli da jeste”, već ono što postaje u susretu sa stvarnošću, osobito kada se ta stvarnost opire njegovim mišljenjima. Subjektivnost se ne izgrađuje ponavljanjem; “Ja sam ovakav, ja vjerujem u to i to!”. Ne. Ona se rađa kada tišina razbije sve pretpostavke, i nešto dublje uroni, pa tek poslije izroni, jasnija, bistrija.
Prema tome, subjektivnost nije ni instrument, ni garancija. Ona nije tu da posluži našem mišljenju, kao što duša nije tu da služi jeziku, već obratno. Govoriti o subjektivnosti kao da je ona neka vrsta “tvornice uvjerenja”, znači, zamijeniti funkcijom ono po čemu potencijalno u biti jeste sve, kao što potencijalno može da bude ništa. No subjektivnost nije entitet koji hoda svijetom sa zadatkom, ona ne misli, ne planira, ne posreduje. Ona samo jeste, kao duboka ontološka tenzija čovjeka prema istini. Nazvati je “definisanim bićem” bila bi velika greška kategorije; subjektivnost nije biće među bićima, već je raskrsnica između bivanja i svijesti.
Još dodatno, kako se ne bi mnogo udaljili; mistifikacija počinje da se upotpunjava onda kad subjektivnost pokušamo racionalizirati. Kad joj dodijelimo zadatke, svodimo je na funkciju, a funkcija je uvijek operativna, nikada ontološka. Mistifikacija je, dakle, pokušaj da se sveto pretvori u obično i korisno, da se biće upregne kao sredstvo. Ali subjektivnost nije konj u jarmu naše logike, nije dijete razuma; ona je drhtaj koji se javlja kada istina dotakne naše unutarnje lice. Dati joj “misiju”, prvenstveno znači ne razumjeti je, kao što ne razumijemo ogledalo kad mu ozbiljno naredimo šta treba da odrazi, a on “ne prihvata”.
Drugačije rečeno, to je optička varka duše. Kao kad gledamo sjenku i vjerujemo da je stvarna, a ne znamo od čega je, niti znamo zašto pada na tlo. I u ovom slučaju, mi projektujemo vlastitu potrebu za redom i kontrolom, pa pokušavamo staviti i subjektivnost pod strogu službu svojih misaonih konstrukcija, kao što to radimo obično u našem djelovanju. Ali to je fizički neodređena oblast, slično je kao da hoćemo vjetar pretvoriti u stub. Subjektivnost ne nosi pretpostavke, ona ih skroz pročišćava, ili raskida sve veze. Da, jeste, u susretu sa istinom, mnoge “pretpostavke” se tope kao led pod suncem.
Kada se koncept subjektivnosti ne pobrka sa principom (ljudska sveta veza sa istinom), dobija se znatno jasnija slika, jeste, ali to je baš ono što jako boli od prošlih pogrešnih veza, i što istovremeno potpuno oslobađa pogled u budućnost. Subjektivnost nije kablom spojena na stvarnost, nema stabilne znakove, kao što nema ni predvidive veze. Ponekad se unutrašnja dubina i vanjski svijet poklope, a ponekad se mimoilaze u potpunoj tišini. I to nije greška sistema, ne, to je tako zato što priroda stvarnosti i nadpriroda vječnosti unutar čovjeka, već uspostavljaju kreativnu saradnju (istovremenu kreacija spajanja i razdvavanja).
Veza između unutrašnjeg i vanjskog je isključivo konjunkturalna, trenutna, vrlo je često i neponovljiva. To je poput munje (ilustracije uvijek hrame) koja ustraši čovjeka do užasa zbog prizora u nutrinu, a istovremeno, osvijetli i čitavu noć samo na trenutak, i to je to, samo tada čovjek vidi krajolik duše i svijeta. I tek poslije toga vrlo jasno razumom dotakne i dozna, da zapravo, to dvostruko svjetlo nije on ni izmislio, ni proizveo.
Zapravo, ovdje se ukazuje na granice ljudskog mišljenja i samorazumijevanja. Često, ako ne vrlo često, zaboravljamo da subjektivnost nije statična ili samostalna supstanca koju možemo koristiti kao alat za vlastite ciljeve. Umjesto toga, ona je dinamičan proces, fluidan odnos između čovjeka i istine. Zašto je ova razlika presudna? Zato što sprječava reduciranje čovjeka na puki instrument koji “stvara” ili “kontrolira” stvarnost, vraćajući ga u stvarni, egzistencijalni dijalog sa onim što jeste, a u čemu doživi poraz. Iz toga proizlazi da dodjeljivanje subjektivnosti “zadataka” ili “misije” prije svega predstavlja mistifikaciju, a onda, i konceptualnu grešku.
Ovdje se ističe koliko je pogrešno vjerovati da možemo kontrolirati ili programirati našu percepciju i našu kritčnu analizu svijeta. Subjektivnost nije mehanizam koji treba služiti isključivo individualnim interesima, ili društvenim pritiscima. Ne. Činjenica je, da se to vrlo često zanemaruje, i to, jer je ljudska duša sklona stvaranju jednostavnih objašnjenja i iluzija sigurnosti, čak i kad je to na štetu istinskog razumijevanja.
Dakle, čovjekova percepcija je subjektivna, a istina je ontološka, a nama je poterbno osvijetliti prirodu njihove međusobne veze, što ćemo pokušati objasniti tokom ovih redova. I još, komplikacija je ozbiljna, jer tamo gdje prestaje čovjekova slika stvarnosti, moguće je (možda i naznakom ovih redova), da bi se u budućnosti tamo trebalo pronaći substanca stvarnosti, ili možda samu stvarnost. I u nastavku, da li je moguće da se istina vidi pogrešno, čak i kad nas ona obasjava?

***
E sada, to što je stvarnost otvorena za percepciju, ne olakšava ljudski pristup definiciji, jer svaka percepcija nije ujedno i dio stvarnosti. U ovom jedinom suštinskom razdvajanju između pogleda i istine leži korijen gotovo svih filozofskih zabluda našeg doba. Svijet jeste otvoren, pristupačan čulima, ukusima i umu, ali to ne znači da sve što oko i čuli zapažaju, kao i ono što um oblikuje, automatski pripada onom čime se dobija percepcija o istini.
Čovjek posmatra oblake i vidi kako se sa njima razvijaju i neki zmajevi, a nisu; posmatra nestašne sjenke i vjeruje u čvrste zidove, uživa u nekom lijepom mirisu od čega zakunja i zaspe, itd. No istina nije ono što se nudi na prvi pogled; ona je ono što ostaje kad pogledi padnu, kada su čula u otkazu nevažnosti, kada um prestaje sa manipulacijama. Kada savremeni čovjek, slobodnjački izjednačava osjećaj s činjenicom, kad je pod istom stavio doživljaj sa suštinom, on time ne ulazi u prostor subjektivnosti, on zapravo napušta taj prostor.
Pri tome, percepcija je most, što znači da nije odredište. Prelazna zona između onog što nam svijet nudi i onog što možemo shvatiti o tom svijetu. Činjenica da se ekstremni oblik skepticizma ponovo pojavio u savremenom diskursu, te da su virtualnost i takozvane moguće ili paralelne stvarnosti, dobile na značaju zahvaljujući razvoju telematske tehnologije i vještačke inteligencije, ali to nikako ne znači i nije dokaz njegove održivosti na standartu nekog etalona, a još manje da se prihvati kao manifestacija istinitosti. Samo se vratila stara iluzija u novom ruhu.
Znači, skepticizam, nekada ezoterijska filozofska provokacija, sada se pojavljuje kao svakodnevna praksa: strogo programirani i filtrirani svijet, pun personalizovanih univerzuma, paralelne “istine” za svakog pojedinca. Vještačka inteligencija nudi svakome njegovo ogledalo, ali ni jedno od tih ogledala nije prozor. U ovkvoj virtualnoj “stvarnosti”, digitalna sredstva ne potvrđuju skepticizam; ona ga samo hrane. Ali činjenica da je nešto popularno, u veliko primijenjeno, skoro pa sveprisutno, to nikako ne znači da je i tačno.
Zapravo, mnoštvo iluzija ne stvara stvarnost. Broj pogleda ne stvara ni mnoštvo iskrica, a još manje je moguće da stvori jedno sunce. Osim toga, dodjeljivanje subjektivnosti ovakve zadatke ili misije, predstavlja i optičku iluziju, jer na taj način pobrka se proizvođač sa proizvodom, tvorca nečega sa njegovom tvorevinom, zidara sa zidom. Subjektivnost nije entitet koji upravlja stvarnošću, već prostor u kojem se ona dočekuje. Ako je subjektivnost plod odnosa sa istinom, tada ona ne može biti ni pokretač ni mjera te istine. Zidar nije zid. Ruka koja postavlja kamen ne može biti kamen.
Čovjek često griješi kada svoj odjek zamijeni za izvor, kada sliku sebe zamijeni za suštinu postojanja. Subjektivnost je dimenzija koja nastaje i oblikuje se isključivo kroz egzistencijalne odnose čovjeka sa istinom koja mu se otkriva. Kao takva, subjektivnost nije autonomni graditelj značenja, već odraz, odgovor, usmjerenje. Nije ona ta koja kreira svjetlost, već ona koja se oblikuje pod njenim zrakom.
Odnos sa istinom nije mehanička veza, već egzistencijalna napetost, znači, ne radi se o posjedovanju, već o dozrijevanju. Subjektivnost je proces stajanja pred istinom, proces koji uključuje volju, ranjivost, i sposobnost da se bude mijenjan. Tako, čovjek gradi i spoznaje sebe pod svjetlom i kao projekciju istine, ali ne kao rezultat svoje sposobnosti da konstruira vlastite istine. Spoznaja nije samogradnja – spoznaja je svijetlo, svitanje unutar sebe. Čovjek koji vjeruje da “gradi sebe” bez svjetla istine, zapreavo gradi sjenku; on možda vidi visinu, ali nikada ne zna dubinu. Jer istina ne počinje sa “ja mislim”, već sa “otkrilo mi se”.
Činjenica je da subjektivnost nije sposobna da gradi istinu, zato što istina nije konstrukcija, već otkrovenje. Istina nije ni proizvod mentalnog napora, ni sinteza doživljaja; istina je ono što se pokazuje i što zahtijeva iskreno priznanje, ne potvrdu. Način na koji subjektivnost dolazi do istine, nije zato što je proizvodi, već zato što je prihvaća tako što joj pristupa. Putem odnosa, putem smirenog i hrabrog prihvatanja onoga što nije samo naše. Tek tada subjektivnost postaje lice, a ne maska; jeste prizivanje, a ne prikaz.
Kao što otvoren prozor ne znači i to, da je sve što ulazi kroz tu otvorenost, u isto vrijeme i dobrodošlo, tako ni otvorenost stvarnosti za percepciju ne znači da je svaka naša percepcija stvarna. Čovjek gleda, ali ne vidi uvijek. Čuje, ali ne razumije. Postoji fina, često nevidljiva granica između onoga što jeste i onoga što izgleda. Ta granica je mjesto gdje se rađa zabluda, i upravo tu se često smješta i laž, ne kao namjera, već kao pogrešno viđenje. Percepcija, bez sidra istine, može biti poput oblaka koji se pretvara da je planina, a nije.
Kao što smo i gori naveli, skepticizam sa svojim teoretskim ekspozeom da je sve što postoji samo u mojoj glavi, možda se sad vratio na velika vrata, ali to nikako ne znači da nosi istinu sa sobom. Možda ima sasvim novi izgled, manifestuje se u obliku avatara, algoritama, virtuelnih svjetova, ali konceptualno ništa novo nema tu, principijalno je stara iluzija to, da je stvarno samo ono što je meni dostupno.
Čovjek je danas, više nego ikad, uronjen u prostor gdje ekran zamjenjuje lice, a elektronska veza zamjenjuje prisustvo. Ipak, to što se množe mogućnosti stvarnosti, ne znači da se sama stvarnost širi; samo se fragmentira naše iskustvo. U tom haosu, istina ostaje tamo gdje je uvijek bila; nepokretna, mirna, ali neumoljiva.
Kada očekujemo da subjektivnost “stvori” stvarnost, činimo istu grešku kao dijete koje misli da je plastični zmaj stvoren njegovim disanjem i puhanjem. Mi smo pozvani da u stvarnost stupimo, ne da je izmišljamo. Miješati unutarnji doživljaj sa vanjskim zakonima svijeta znači miješati zemljopisnu kartu sa samim pejzažom. Tvorac nije tvorevina. Čovjek nije ono što je stvorio, već ono što odgovara na poziv nečeg većeg. Zid ne zna za ruku zidara, ali čovjek mora znati da njegova percepcija nije konačni oblik postojanja.
Subjektivnost je dimenzija koja nastaje i oblikuje se isključivo kroz egzistencijalne odnose čovjeka sa istinom koja mu se otkriva. To znači, da subjektivnost nikako nije spontana, nego odgovorna. Ona nije dar bez težine, već poziv sa posljedicama. Nastaje u onom trenutku kada se istina ne samo vidi, već kada se s njom nešto učini, djeluje. U tom odnosu; ne u pasivnom mišljenju, već u aktivnom stavu; čovjek se oblikuje. Subjektivnost ne raste na mislima, već na istini koju prihvatimo, čak i kad je bolna. Kao što plamen preobražava metal, tako istina oblikuje dušu.
I tako, čovjek gradi i spoznaje sebe pod takvim svjetlom i kao projekciju istine, a ne kao rezultat svoje sposobnosti da konstruira vlastite istine. Čovjek nije i ne može biti arhitekta svog bića izvan odnosa sa istinom. Sve što gradi mimo nje, rušiće se kad naiđe prvo pitanje koje ne može podnijeti. Zato su istine koje sami konstruiramo poput kuća od karata; lijepe, možda čak složene, ali nestabilne. Čovjek koji se ogleda u istini, koliko god ga ona uzdrmala, stoji na čvrstom tlu. Jer ono što dolazi od istine, ima trajanje. A ono što dolazi iz nas, traje koliko i mi.
Ova činjenica nas upozorava na opasnost velike, velike zablude, da je svijet onakav kakvim ga mi zamislimo ili “programiramo”. Tehnološki napredak donosi nove fenomene i iskustva, ali to nikako ne znači da se stvarnost može svesti na subjektivne ili virtualne verzije. Zašto je to važno? Jer zamjena istinske stvarnosti za simulaciju vodi ka otuđenju i gubitku dublje egzistencijalne veze sa onim što jest. Razumijevanje ove razlike oslobađa od samosažaljenja i samozavaravanja. Zašto? Jer uvid u to da nismo tvorci istine, već njeni učenici, donosi mir i snagu za autentični život, oslobođen od iluzornog osjećaja kontrole i moći.
Ali, ako subjektivnost ne gradi istinu, već se u njoj ogleda, u čemu onda leži njezina sloboda, i kako obnaša svoj dio integriteta kao sastavni dio manifestacije sa istinom? Može se neko poslužiti sa paradoksom i da nam time predloži; ako je istina toliko zahtjevna; nije li prirodno da čovjek pokuša da je zaobiđe(?). Jeste, o tome ćemo u nastavku.

***
Istina nije nešto što čovjek konstruiše ili što je može izmisliti, u tom smislu, ljudska subjektivnost ne leži u konstrukciji ili “otkrivanju” istine, već u njenom razumijevanju. Ova rečenica, sa njenom oštricom, mislim da presijeca gordijski čvor modernih zabluda; znači, istinu ne pronalazimo kao izgubljeni predmet, niti je izmišljamo poput simbola, već joj prilazimo kao biću koje diše unutar nas, kao što diše i van nas.
Razumijevanje nije čin osvajanja, već čin slušanja i kreiranja značenja onoga što nam je osvjetljeno i dato. Nešto tako, podrazumijeva tišinu, spremnost na razliku, pokornost pred veličinom onog što se ne može u potpunosti posjedovati. Ako je subjektivnost ognjište čovjekove duhovne topline, onda istina nije gorivo koje sam sakuplja, već je to svijetleći plamen koji mu je darovan. Prema tome, subjektivnost je providna rezultanta volje i sposobnosti čovjeka da pojmi istinu.
Drugačije rečeno, ovde se jasno definiše dinamička narav subjektivnosti; ona nije fiksna i nepromjenljiva pojava, već rezultat, odnosno, ona je plod iskrenog napora i otvorenosti. Volja, sa jedne strane (kao etička sila), spremnost da se krene putem istine bez obzira na cijenu, i sposobnost, a sa druge strane (kao intelektualna i duhovna zrelost), da se ono što je otkriveno primi sa dubinom, a ne samo sa površinom. Subjektivnost nije predefinisana datost, već ostvareni susret; susret čovjekove želje da zna, i postojanja istine koja treba da se otkrije.
U tom kontekstu, riječi Immanuela Kanta: “Ako je istina smrtonosna za nekog čovjeka, onda neka takav čovjek umre!”, imaju snažno značenje. zapravo, ova Kantova izjava (oštra poput mača), razotkriva moralnu suštinu odnosa prema istini. Istina nije tu da nas poštedi, već da nas promjeni, da nas učini drugačijem. Ako nas istina ranjava, to ne znači da je ona surova, to znači da je naše biće još uvijek nepripremljeno da je nosi.
Ipak, Kantov ton ne odobrava bijeg, već podstiče žrtvu; znači, bolje je umrijeti pred istinom nego živjeti u iluziji. Jer iluzija možda nudi komfor, ali istina jedina donosi dostojanstvo. Iz te perspektive, nije ni neosnovano ni pretjerano reći da čovjek, u nastojanju da izgradi vlastite istine, ne pokušava samo prikriti nedostatak volje ili sposobnosti da shvati istinu koja mu se otkriva, već i izbjeći smrt, pa čak i onu smrt koja se duboko skriva unutar instinkata njegove vlastite prirode.
Vid dalje, ovdje se otvara mnogo dublji antropološki sloj; znači, čovjek ne bježi od istine zbog njene nejasnoće, već zbog njenog zahtjeva da se umre. Ne nužno da se umre fizički, već duhovno, da umru stari ustaljeni način ponašanja, sa time i šablon, i rutinski umišljaji, i lažne sigurnosti. Svaka prava istina, kad se pojavi, razara udobnost prethodnog svijeta. I zato je instinkt, koji traži samoodržanje, često neprijatelj spoznaje. Drugi riječima, čovjek ne štiti razum od zablude, već štiti zabludu od istine.
Uvjerenje koje smo ranije spomenuli, skroz na početku ovih redova, očito je dio togvog nastojanja. To uvjerenje; da “moja riječ možda ne znači ništa, ali da to ne znači da nema ništa reći”; odražava unutarnju borbu između želje za smislom i straha od ništavila. Ono je mladica koja izbija iz korijena jedne vrste duhovne borbe; čovjek pokušava zadržati dostojanstvo govora čak i kada je preplavljen osjećajem nemoći. Ali upravo ta borba, između želje da se kaže, i straha da se ništa ne može reći, otkriva koliko je subjektivnost vezana za istinu, i to, jer samo u prisustvu istine riječ ima težinu.
Kako bi izrazili što bolji dojam shvatanja, trebamo postaviti i ovakvo pitanje; zašto subjektivnost zavisi od istine, a ne obratno? Zato što istina nije proizvod volje, već njen horizont. Ona ne izvire iz čovjeka, nego ga uključi u proces promjene. Subjektivnost bez istine jeste soba bez svjetla; ona može imati savršen oblik, ali ne i orijentaciju. Prema tome, to da kako subjektivnost dolazi do razumijevanja istine; to se obavlja putem volje koja se ne boji smrti iluzije, i putem sposobnosti koja zna razlikovati svjetlo od sjene. Priznavanjem da istina prethodi subjektu, ali ne poništava subject, već ga usmjerava, prosvjetljuje i, u konačnici, uzdiže, jeste jedan veliki korak čovjeka ka bistrijem načinu shvatanja svijeta i događaja.
Vratimo se opet; ljudska subjektivnost ne leži u konstrukciji ili “otkrivanju” istine, već u njenom razumijevanju. Da bi došli u susret riječima; razumjeti istinu ne znači posjedovati je, već joj se približiti polahko, bez predrasuda, bez nasilja. Čovjek često zamjenjuje otkrivanje sa osvajanjem, kao da istina stoji negdje zakopana, i čeka svog arheologa. Ali istina nije fosil. Niti je rudnik. Istina je svjetlost koja se pokazuje, ali ne svima jednako, niti uvijek istim intenzitetom.
Subjektivnost postaje zrela tek kada nauči da ne traži od istine da se savije, već da se ona sama, subjektivnost, ispravi prema istini. To je odnos poštovanja, ne dominacije. I u tom odnosu se ne “pronalazi” istina, ona se samo prepoznaje.
Prema tome, subjektivnost je rezultanta volje i sposobnosti čovjeka da pojmi istinu. Volja da se pojmi istina, dolazi prije sposobnosti, poput žeđi koja prethodi vodi. Ako čovjek ne želi istinu, nikakva inteligencija mu je neće približiti. Ako je, ipak, želi, tada i skromna sposobnost biva uzdignuta; jer istina ne traži genijalnost, nego srce spremno da bude otvoreno, raskrivano. Sposobnost bez volje najčešće se pretvori u cinizam, dok volja bez sposobnosti traži pomoć, traži put, traži učenika u sebi. A kada se spoje; tada subjektivnost postaje prostor gdje se zrači istina, koliko god djelimično, nesavršeno, ali dovoljno i iskreno.
U tom kontekstu, gorenavedene riječi Kanta: “Ako je istina smrtonosna za nekog čovjeka, onda neka takav čovjek umre”, imaju snažno značenje, ali rečenica nije okrutna – ona je poziv na hrabrost. Ako čovjek može opstati samo u laži, onda njegovo postojanje nije dostojno života. Smrt o kojoj Kant govori nije biološka, već duhovna. Jer ako je jedini način čovjekove zaštite, to da se laž sačuva, onda se i čovjek i istina gube. Ali ako čovjek dopusti istini da ga otklopi, rastavi, razotkrije, i sve to preživi, tada se rađa nova subjektivnost, ona koja ne bježi ni od smrti, jer zna da je istina jedina vrednija i od života.
Laž je često štit, a istina oštrica. I zato nije čudno što se čovjek često odluči za štit; ne zato što voli laž, već zato što se boji. Boji se gubitka slike o sebi, gubitka sigurnosti, gubitka svijeta koji je navikao da zamišlja. I kad pravi vlastite istine, on ne stvara svjetove; on gradi zaklone. Ali zaklon nije dom. U svakom takvom zaklonu čuči smrt; ne smrt kao kraj, već kao usporavanje, kao zatvaranje očiju koje bi mogle da vide. Taj strah jeste iskonski, dubok i korijenit, nije protiv istine, nego protiv promjene koju istina donosi. Čovjek, u biti, ne izbjegava istinu zato što smatra da je lažna, nego je izbjegava jer je ubijeđen da mijenja njega samog.
Baš zato, uvjerenje koje smo ranije spomenuli očito je dio tog nastojanja. Jer kada neko kaže; “Možda moja riječ ne znači ništa, ali to ne znači da nema ništa reći”, on istovremeno priznaje nemoć i brani smisao. To je zapravo gest čovjeka koji stoji na granici između istine i straha, između potrebe da progovori i stida što se njegov glas možda neće čuti. Ali upravo taj glas, slab, ali nepokoren, jest temelj subjektivnosti. Jer subjektivnost se ne mjeri jačinom, već iskrenošću pred istinom. I tu počinje snaga koja ne traži dokaze, nego odgovornost.
Upravo zbog ovih razloga, Kantova tvrdnja, podsjeća na neizbježnost sukoba između čovjeka i istine, koji nije samo misaoni nego i životni. Zašto je to tako? Jer prihvaćanje istine može značiti konačni kraj iluzija koje nas drže na površini života. To je iskustvo koje zahtijeva hrabrost, a ponekad i potpunu transformaciju ili odricanje. Iz te perspektive, nije ni neosnovano ni pretjerano reći da čovjek, u nastojanju da izgradi vlastite istine, ne pokušava samo prikriti nedostatak volje ili sposobnosti da shvati istinu koja mu se otkriva, već i izbjeći smrt - pa čak i onu smrt koja se duboko skriva unutar instinkata njegove vlastite prirode.
Ovdje se govori o dubokoj egzistencijalnoj obrani, živoj reakciji za samoodržanjem koji može voditi i u samozavaravanje. Neko se može naletjeti i pitati; zašto(?). Zato što smrt u ovom kontekstu simbolizira kraj egocentričnih iluzija i početak susreta s realnošću kakva jeste, što za mnoge može biti najteži i najstrašniji čin.
Ali pravo pitanje jeste; ako istina zahtijeva tu vrstu iskrenosti, može li je jezik zadržati(?), ili jedno drugo pitanje; može li riječ ostati čista u svijetu u kojem svaka istina ima svoju verziju?

***
Zapravo, iz tog razloga, ili jednog od razloga Allah dž.š. u Kur’anu kaže: “Kad govorite, govorite samo istinu…!”, ali ne one vaše istine, niti istinu kako je samo vi vidite. Ne. Ova poruka čovječanstvu, koja je za sva vremena, nosi u sebi ne samo religijsku zapovijest, već duboku filozofsku konfrontaciju sa modernim relativizmom. U savremenom diskursu, istina se često predstavlja kao pluralni entitet, kao skup subjektivnih gledišta, ličnih “istina” koje su izmislili neko pravo da koegzistiraju čak i kad su međusobno kontradiktorne.
Međutim, Kur’anski imperativ jasno razlikuje istinu od viđenja; ona nije to što “vi” mislite, osjećate ili konstruirate. Govoriti istinu ne znači govoriti ono što nam je subjektivno uvjerljivo, već ono što je objektivno prisutno, a često i neugodno otkriveno. Ta razlika je presudna: istina nije vid, nego svjetlo; nije oko, nego izvor. Ako bismo nastavili metaforu, tada bismo mogli reći da “vaša istina” jeste kao ogledalo koje iskrivljuje ono što odražava, ne zato što ne želi biti tačno, nego zato što nije dovoljno čisto, mirno, ili pravilno postavljeno.
Istina koju Kur’an nalaže nije odraz naše unutrašnje percepcije, već zračenje jedne višeslojne i sveobuhvatne stvarnosti koja nas nadilazi, ali kojoj pripadamo. Ona je upisana u tkivo stvaranja, a ne samo u tok mišljenja. Govoriti istinu, stoga, nije samo čin poštovanja prema drugome, već i priznanje vlastitih granica; priznanje da nismo mi mjera svega, niti naše oko izvor svjetlosti. U ovom kontekstu, subjektivnost se još jednom pojavljuje ne kao izvor istine, nego kao prostor u kojem se ona može prihvatiti, razumjeti i nositi, ali se može i odbaciti na sobstvenu štetu.
I upravo u toj mogućnosti odbacivanja istine, razotkriva se tragedija čovjeka koji, na osnovi podarene slobode, bira da govori “svoju istinu”, svjestan da time izbjegava zahtjev one istine koja nadilazi sve njegove definicije. Jer istina nije proizvoljna, niti sporazumna; ona je poziv, poziv koji traži prihvatanje i odgovor, a ne glumu prepravku. Zato rečenica iz Kur’ana ne završava s dozvolom za nijanse, nego sa imperativom; “govorite samo istinu”, čime se isključuje igra jezika, manipulacija značenja i relativizacija vrijednosti. Taj imperativ ne dolazi iz autoritarne volje, već iz spoznajne pravednosti; jer ako istina nije jedno značna i nadređena, onda ni pravda ne može biti univerzalna, a bez pravde, znase, nijedno društvo, nijedna subjektivnost, nijedna riječ; ne može opstati.
Zašto Kur’an isključuje “vaše istine” kao nevalidne, neadekvatne? Zato što istina nije konstrukcija, već otkrivenje. Ono što nazivamo “svojom istinom” često je emotivni, perceptivni ili interesni odraz stvarnosti, a ne stvarnost sama. Kur’an time brani ontološki dignitet istine, da ona ne smije biti dovedena na nivo potrošnog ili relativnog. A to, kako govoriti istinu ako je ona nedokučiva u potpunosti(?), jeste možda jedna zagonetka kojoj se treba gledati u oči dok se odgovara. Ali u takvoj situaciji se prihvata izazov, govoreći istinu sa strahopoštovanjem, sa sviješću o njenoj veličini i našoj ograničenosti. Ne govorimo istinu kao gospodari, nego kao svjedoci. Čin govora o istini mora biti čin poniznosti, a ne arogancije; jer istina nije naš alat, već naš horizont.
Znači zapovijed “Kad govorite, govorite samo istinu…!” ima duboku težinu, jer ukazuje na univerzalnu, nepromjenjivu istinu kao mjeru govora i mišljenja. Ona odbacuje subjektivni relativizam koji često služi kao izgovor za selektivno tumačenje stvarnosti. “Vaša istina” postaje tako samo sjenka stvarne, nepromjenjive istine koja postoji izvan individualnih želja, strahova ili predrasuda. Kada čovjek govori, pozvan je da njegovi izrazi budu odraz nečeg što prevazilazi njegovu ličnu perspektivu, da budu glas razumijevanja, a ne samo projekcija njegove subjektivne slike.
Drugim riječima, jedan ovakav pristup postavlja zahtjev etičke odgovornosti; znači, govor ne smije biti sredstvo manipulacije, nego kanal koji donosi jasnoću i poštenje. U svijetu ispunjenom lažnim vijestima, površnim mišljenjima i konfuznim interpretacijama, ova poruka ostaje izazov svakom pojedincu i društvu; ponuda da se suoči sa sobom i s onim što zaista jeste. Istovremeno, riječ se time ne svede na hladnu činjenicu.
Istina u govoru i riječi nije puka replicirana tvrdnja, već živi izraz koji nosi težinu samog postojanja. Govoriti istinu znači unijeti duhovnu dimenziju u svakodnevni dijalog, znači dati svoj glas onome što se ne može podvesti pod subjektivne interese. Ovdje se pojavljuje i razlika između obične istine i “objavljene” ili “otkrivene” istine, koju Kur’an poziva ne samo da se prizna, nego i da se širi. To nije samo zahtjev religijske obaveze, već filozofsko učenje o jednom moralnom horizontu, u kojem subjektivnost ne smije biti utočište za opuštenost i proizvoljnost, nego mjesto u kojem se susreću volja, razum i istina.
Kada to troje susreću, čovjek je u stanju da ističe univerzalnu moralnu i ontološku dužnost prema istini, koja nadilazi individualne perspektive i subjektivne interpretacije. Kad bi težili da objasnimo važnost tog postupka, možda bi dovolno bilo reći, zato što nas podsjeća da istina nije relativna ili nije bez strogo određenih pravila, već nešto što nas obavezuje na odgovornost i poštenje u govoru i djelovanju. Ako je govor istine temelj ljudskog djelovanja, kako onda razumjeti odnos između jezika, stvarnosti i onoga što nazivamo znanjem?

***
Istina se, dakle, ne pojavljuje kao funkcija subjektivnosti, niti kao njena potreba, već kao njen orijentir. U vremenu kada je subjektivnost uzdignuta na prijestolje odlučivanja, znači, u vremenu u kojem se govori „moja istina“, „tvoja istina“, „naša istina“, gorenavedena rečenica djeluje kao suštinski korektiv. Istina nije ono što subjektivnost traži, želi, zahtijeva ili proizvodi. Naprotiv, istina je ono čime se subjektivnost mjeri. Ona je zvijezda vodilja, a ne plod naših htijenja. U tom smislu, subjektivnost ne stvara istinu, već se kreće prema njoj, ili bježi od nje. Nema međustanja.
Subjektivnost se, poput jedrenjaka na moru, orijentira prema svjetioniku koji joj nije u vlasništvu. Ona je, dakle, uvijek u odnosu prema istini, bilo kao tragač, bilo kao bjegunac. U svakom slučaju, istina nije funkcija, jer funkcija podrazumijeva uslužnost; istina nije u službi ničemu osim istini samoj. Ona nije sredstvo, nego mjera.
Govoreći da istina nije “potreba subjektivnosti”, ne negiramo da čovjek osjeća potrebu da zna, razumije i utemelji se u svijetu. No, istina ne postoji zato što je čovjek treba, nego zato što je stvarnost nezamisliva bez nje. Istina nije odgovor na ljudsku potrebu, već preduslov za ljudsko postojanje. U tom svjetlu, istina je prethodna svakoj potrebi, jer bez nje potrebe ne bi ni imale smjer, ni značenje.
Čovjek može žeđati za znanjem, ali bez istine, i znanje bi postalo zabluda u drugoj formi. Zato reći da je istina orijentir subjektivnosti znači priznati da je ona temeljna tačka etičke i egzistencijalne orijentacije. Subjektivnost koja se ne orijentira prema istini, kao orijentiru koji je izvan nje i koji je ne može apsorbirati, gubi pravac, pa čak i samu sebe. U tom gubitku, rađa se moderna praznina: subjekt bez istine, bez cilja, bez smisla
A to, zašto istina nije funkcija subjektivnosti, nego njen orijentir, treba malo stati i lijepo složiti riječi kako bi se istinito sleglo u ovaj mozaik. Istina nije funkcija subjektivnosti zato što subjektivnost nije ni početak ni kraj istine. Istina ne postoji da bi se prilagodila unutrašnjim stanjima subjekta. Ona prethodi subjektu, nadilazi ga, i poziva ga. Time se razbija zabluda modernog individualizma koji vjeruje da se sve rađa iznutra.
Ne, ako ćemo tehnički se poslužiti onda istina nam dolazi spolja, ali ako ćemo istinu poštovati, onda istina nam dolazi od Stvoritelja čovjeka i univerzuma, da bi nam osvjetljio unutrašnjost, kako bi se pravedno okolinom poslužili. Naravno, odmah se rađa pitanje; a kako subjektivnost može prepoznati istinu kao orijentir(?). Vrlo jednostavno, tako što je ne pokušava posjedovati, niti se u bilo čemu nameće. I još, tako što joj prilazi s poniznošću, spremnošću na promjenu, i istinskim traženjem. Orijentacija prema istini nije afirmacija ega, već njegovo preobražavanje; jer samo onaj ko prizna da nije mjera svega, može otkriti ono što zaista jeste mjera.
Vratimo se našem zadatku; znači, ako je govor istine temelj ljudskog djelovanja, kako onda razumjeti odnos između jezika, stvarnosti i onoga što nazivamo znanjem? Jezik je najprije alat čovjekove percepcije i izraza, ali on nije neutralan niti apsolutan posrednik između čovjeka i stvarnosti. Naprotiv, jezik je složen fenomen koji oblikuje ne samo komunikaciju, već i samu strukturu ljudske misli. Kroz jezik, stvarnost postaje razumljiva i dostupna, ali istovremeno je i filtrirana kroz slojeve značenja, metafora i kulturnih kodova, itd.
Ovdje se pojavljuje paradoks: jezik je neophodan da bismo govorili o istini, ali je on istovremeno ograničen i subjektivan. Njegove riječi nikada ne mogu potpuno obuhvatiti puninu stvarnosti, jer stvarnost je višedimenzionalna i neprestano promjenjiva, dok je jezik apstraktan i stalno pokušava da se predstavi kao statičan u svojoj formi, ali nije, i on se razvija. Stoga, znanje nije samo puko skladište činjenica, već proces stalnog tumačenja i reinterpretacije stvarnosti.
Jedna brzinska definicija bi glasila; znanje je dinamičan odnos između subjekta i objekta, između čovjeka i istine, u kojem jezik služi kao most, ali nikada kao sam kraj. Ova kompleksnost jezika i znanja uvodi nas u svijet filozofskih pitanja o granicama ljudskog razumijevanja i mogućnosti da istina bude u potpunosti artikulisana. Zato se pitamo; može li jezik ikada do kraja izraziti ontološku stvarnost, ili je njegova uloga uvijek djelimična i simbolička?
Jezik i istina izviru iz istog iskonskog izvora; oni su dar Gospodara svjetova. Svaki ljudski pokušaj da ih zatvori unutar ograda definicija osuđen je na ograničenost. Imena su darovana Ademu (a.s.), ali ne kao vlasništvo, već kao privilegija korištenja; svjedočanstvo o prolaznosti ljudskog znanja. Jezici su odraz slabog pamćenja potomaka zajedničkog pretka čovječanstva; svaki put kada čovjek imenuje nešto, on ne stvara novo, već priziva zaboravljeno. Tako svaki razvoj jezika, svaka nova artikulacija, nije ništa drugo do buđenje davno uspavanih imenica. Ova tema zaslužuje dublji tretman, možda će se jednog dana razmotriti, ja ili neka druga pera.
U svjetlu svega rečenog, čovjekova potraga za istinom nije samo intelektualni ili emocionalni čin, već i duhovni put, na kojem se susreće sa sobom, svojim ograničenjima, ali i mogućnostima. Ova potraga je istovremeno i izazov i dar, jer istina oslobađa, ali i zahtijeva hrabrost da se prihvati ono što je otkriveno, pa čak i ako to mijenja sam pogled na svijet i na vlastiti život.
Nećemo se povući iz još jednog pitanja; zašto je potraga za istinom tako kompleksna(?), pa da ispadne da izbjegavamo odgovor. Kompleksna je zato što je ona dijalog između onoga što jeste i onoga što želimo da bude, ne uzevši u focus određenje jer to je iznad ljudski mogućnosti. To nije jednostavan izbor ili preferencija, već stalno preispitivanje, prihvatanje i uronjenje u dubine vlastite egzistencije. Istina je put koji oblikuje čovjekovu slobodu, ali i njegovu odgovornost.
Što se tiče jezika i riječi, smatram da je vrijeme za novu stranicu; u ovoj oblasti već 200 godina ništa se suštinski ne mijenja, već se samo reciklira. Ako nam se jezik u odnosu prema istini čini ograničenim, isto važi i za znanje, ali to je samo privid. Jer kada bi jezik i znanje bili podložni statičnoj realnosti, tada bi svaka novina nailazila na zatvorena vrata. Ako bismo govorili o njihovoj stvarnoj ograničenosti (poštujemo svačiju ograničenost, ali ne smijemo se upuštati u spekulacije o budućnosti), onda bi ključno pitanje bilo: šta zapravo znači čovjekova volja da pojmi i prihvati istinu kao takvu? Činjenica; kad se pojavi neki fragment istine koji se “ne može” imenovati, i kada za to “neimenovanje” nećemo moći pronači proctor u zoni znanja, onda smijemo proglasiti neku oblast ograničenom.

***
U tom svjetlu, subjektivnost nije stub koji podupire istinu, već sjenka koja postoji jer istina svijetli. Kada se kaže da subjektivnost nije temelj, već rezultat svjetla istine, onda se time iz korijena osporava ideja da čovjek stvara smisao. Ne, smisao postoji prije čovjeka. Ono što čovjek može, jeste da ga prepozna, da ga prihvati, ili da od njega pobjegne. Ako se odluči za bijeg, subjektivnost se pretvara u tamu koja ne samo da skriva istinu, već i samu sebe. Sjenka, da bi postojala, mora stajati nasuprot izvoru svjetla. Ako se subjektivnost udalji od izvora, ako svjesno negira istinu, više ne ostaje ni sjenka, nego ništavilo. I tako, paradoksalno, čovjek koji odbacuje istinu ne postaje slobodniji, već postaje nepostojeći, bez temelja, bez smjera, bez sjene.
Ovdje se zatvara krug: od početne nade da “možda moja riječ ne znači ništa, ali to ne znači da nema ništa reći”, pa do uvida da sve zavisi od odnosa prema istini, koja nije niti moj proizvod, niti moj plijen, niti moj alat, već moj poziv, moja granica i moj smisao. U ovom konačnom uvidu, subjektivnost prestaje biti projekat ega i postaje prostor za istinsko prebivanje: prebivanje u istini. Nije važno da li sam je izgovorio, shvatio, objasnio ili dokazao, važno je da sam pred njom stajao. Da, obasjala me. Da, u tim trenucima ja sam postojao.
Baš zato, što istina je samostojeća, viša, neovisna od naših misaoni konstrukcija, upravo to nam omogućuje da dotaknemo neke oaze mira u ovom velikom i bezdušnom ratištu. Čovjek nije arhitekt istine, nego stanovnik njenog svijeta. Ako sebi pripiše ulogu tvorca istine, izlaže se opasnosti da stvori privide, a ne stvarnost, i da u njima nestane. A to da subjektivnost postaje sjenka koja postoji jer istina svijetli, jeste jer priznaje svoju zavisnost od istine. Kao što sjenka bez svjetla ne postoji, tako ni čovjek bez odnosa prema istini ne može biti istinski subjekt. Samo onaj koji dozvoli da istina baci svjetlo na njegovu unutrašnjost može biti sjenka, trag, svjedočanstvo, i tako ostati živ, iako ograničen. Jer ograničenje nije poraz, nego okvir istinskog postojanja.
Čovjekova volja da pojmi istinu nije samo intelektualni čin, već duboka egzistencijalna odluka. Volja za istinom nadilazi pukog promatrača koji želi razumjeti svijet; ona je temeljni čin hrabrosti i autentičnosti. Prihvatiti istinu znači stati pred neizvjesnost, suočiti se s mogućom boli i razotkrivanjem vlastitih iluzija. To je izbor koji se ne donosi samo umom, već i srcem, jer istina, kada je prihvaćena, oblikuje identitet i preobražava postojanje.
Svakome je poznat osjećaj kada istina može biti teško breme, ono što se skriva iza maske svakodnevnice. Ali upravo u toj težini leži njena moć; istina oslobađa, jer razara laži i iluzije koje sputavaju čovjeka. Ona je svjetlost koja osvjetljava put prema dubljem smislu života. Iz tog razloga, volja za istinom zahtijeva neprekidnu spremnost na samopropitivanje, na odbacivanje udobnih zabluda i na trajni rast. To nije laka staza, ali je jedina koja vodi prema slobodi i autentičnoj sreći.
Istina je čovjeku data, kako bi njome prepoznao ono što mu se otkriva, kako bi lakše došao do zaključka i ličnog stava i kako bi njome uticao na sebe, na događaje i na stvari, čime bi sledećem koraku olakšao pristup u budućnosti i time izbjegao nepoželjno iznenađenje. Svako ljudsko vrijednovanje je čvrsto vezano sa istinom, sa time da kada je u skladu sa njome, čovjek osjeti novi doživljaj sebe i nove mogućnosti izražavanja ličnosti, dok kada je vrijednovanje u sukobu sa istinom, čovjek osjeti rutinu ponavljanja sebe i dosadni izražaj zatvorenog kruga. Samo kada čovjeku postane jasno da istina nije ovisna od našeg svijedočenja, nego je sasvim suprotno, nije mu više teško zaključiti da svako istinito djelovanje počinje sa dimenzijom suđenja prema sebi, što je osnova zauzimanja ličnog stava.

*- Prvo nadahnuće je bila ova poezija, koja je pisana prije 7-8 godina, a od ovih stihova se pokrenula meditacija za gorenavedeni tekst:

O ISTINI

Istina ne teži da bude,
Nikada:
Ni pod bljeskom jakog svijetla,
Ni sunčanim svijetlom osvijetljena,
Niti je tmina može prekriti,
Jer istina je takva,
Njome se vaga,
I zadnja iskrica svijetla,
Njome se mjeri,
I sitno zrnce tmine.

Istina ne teži da bude,
Nikada:
Ni prva koja će da stigne na cilj,
Ni da se nametne kao cilj,
Niti je može smetnja spriječiti,
Jer istina je takva,
Njome se vaga,
Dostignuće svačijeg cilja,
Njome se mjeri,
I svako odustajanje.

Istina ne teži da bude,
Nikada:
Ni pod nekom sjajnom krunom,
Ni sjajna kruna na nečijoj glavi,
Niti je prosjačka ruka smanjuje,
Jer istina je takva,
Njome se vaga,
Svačija tamna ili sjajna kraljevina,
Njome se mjeri,
Prava ili lažna bijeda.

Istina ne teži da bude,
Nikada:
Ni u posjedu nekog bogatsva,
Ni bogatstvo skrivenoga blaga,
Niti nestaje sa izgubljenim draguljima,
Jer istina je takva,
Njome se vaga
Za svaki radosni ili gorki trošak,
Njome se mjeri,
Svaka namjera skupljanja i čuvanja.

Istina neće pristati da bude,
Nikada:
Ni odsutnost na svačijem mjerilu,
Ni nemar za mjerilo svakom odsustvu,
Niti može postati prosta prošlost,
Jer istina je takva,
Ona jeste vaga i mjerilo,
Za svačiju namjeru i put,
Za sve korake svakog od nas,
A mi niti imamo vagu,
Niti znamo za mjerilo,
Kako bi istinu mogli vagati i izmjeriti.