- Predsjedniku Vlade Federacije BiH (Nikšiću),
- Predsjedniku Skupštine USK (Durakoviću),
- Predsjedniku Vlade USK (Hušiću),
- Predsjednicima Kantonalnih odbora stranaka i
njihovim poslanicima u Federaciji i na nivou BiH
- Predsjednicima općinskih vijeća u USK.
- Načelnicima općina USK

Činjenica je da su USK i Tuzlanski kanton u podređenom položaju kada je u pitanju izgradnja autoputeva i brzih cesta u Federaciji BiH. Naime, nijedan od njih nema ni metra brze ceste, ni autoputa, iako uplaćuju sredstva na Jedinstveni račun Uprave za indirektno oporezivanje BiH u istom i/ili većem iznosu nego oni kantoni koji povlače stotine miliona KM, kao što je slučaj sa Zapadno-hercegovačkim kantonom. Stoga opravdano postavljam pitanje: zašto su određeni kantoni apsolutno zapostavljeni, a drugi apsolutno privilegovani? Uz to, USK ima tri granična prelaza, ali nijedan za robni prevoz, tako da je najbliži onaj u Bos. Gradiški, udaljen oko 160 km. Ali, zato područja u Zapadnoj Hercegovini imaju dvocifren broj graničnih prelaza prema Hrvatskoj, što jednostavno nije objašnjivo, s obzirom da se svi granični prelazi finansiraju iz istog izvora. Zbog toga se neizbježno postavlja pitanje: po kojim kriterijima se vrši raspodjela ovih sredstava i ko određuje prioritete u pogledu putnih trasa i graničnih prelaza? Činjenica da je ubjedljivo najviše sredstava za izgradnju auto-puteva i brzih cesta dobio Zapadnohercegovački kanton, što je nedopustivo, te da su izvođači radova isključivo iz ovoga Kantona bili najbolji na tenderima (Široki Brijed i Posušje), prenaivno je i za čobana sa Vlašića. Da li i za zvaničnike USK, nisam siguran.
Zvaničnici Federacije BiH već više od decenije pred izbore obećavaju Krajišnicima da će se graditi brza cesta Bihać – Cazin - Velika Kladuša, zatim magistralni put Velika Kladuša - Vrnograč - Bužim - Bos. Otoka, te saobraćajnica Bihać - Grmuško plato - Bos. Krupa. Ali, čim prođu izbori, obećanja se utope u Uni. Zanimljivo je da Skupštin USK, Vlada USK i općine oštro ne reaguju povodom ovih (lažnih) obećanja, kao ni poslanici u parlamentu Federacije i na nivou BiH. Uz to, ni građani ih ne pitaju za koje (i čije) interese se oni bore, osim za odlične plate i druga primanja, koja uredno ubiru.

Raspodjela sredstava sa Jedinstvenog računa UIO BiH posebna je priča, što i ne čudi kada se vidi sastav Fiskalnog vijeća UIO BiH, gdje je zastupljen samo jedan Bošnjak (Zijad Krnjić), a predsjednik je Ministar finansija i trezora BiH (Srđan Amidžić). Mjesto ekspertnog člana Fiskalniog vijeća iz Federacije nije ni predviđeno, ali zato jeste iz entiteta RS (sada je to Dalibor Tomaš), a ono ispred Vijeća ministara BiH ne popunjava se već dvije godine. To, što po logici stvari, on treba biti Bošnjak, nikoga od probosanskih snaga ne interesuje. Zašto i dokle? Stoga nije nimalo čudno da su koeficijenti uplata po osnovu indirektnih poreza na Jedinstveni račun UIO BiH od strane entiteta i Brčko distrikta i njihovog povlačenja, toliko nerazumni i nedopustivi. Naime, entitet RS procentualno povlači neuporedivo više ovih sredstava nego što uplati. Jer, ako se stave u odnos iznosi uplata indirektnih poreza RS-a (18,18%, zadnji javno objavljeni podatak UIO BiH) i iznosi povlačenja (35,25%) sredstava sa ovoga računa, onda je apsolutno jasno svima, osim „odgovornim“ Bošnjacima da smo mi (Bošnjac) oštećeni na godišnjem nivou od oko milijardu KM. O nedopustivim odnosima u raspodjeli javnih prihoda od indirektnih poreza sa Jedinstvernog računa UIO BiH po entitetima i Brčko distriktu, javno ukazujem već godinama, kao i na činjenicu da javna preduzeća sa prefiksom „hrvatski“ po osnovu dividende u budžet Federacije uplaćuju između 2,68 i 5,1%, ali bez efekta. O samovolji i gubicima Aluminija, da i ne govorimo, budući da je to zabranjena zona čak i za federalne revizore!? Razlog je vjerovatno u činjenici da ne bi bio uznemiren Jevrej Kadiri.
Na odsnovu naprijed iznijetog, proizlazi da Federacija već godinama od bankrota spašava entitet RS i pogoduje Čovićevoj družini, koja uz to tvrdi da su Hrvati ugroženi. Stoga tzv. probosanskim strankama postavljam pitanje: da li zagrljaj u vlasti sa Dodikom i sa Čovićem vrijedi stotine miliona i da jedne, rušioce Države (RS) spašavamo od bankrota, a druge (Čovićevu interesnu skupinu) stavljamo u privilegovan položaj i to sredstvima sa grbače bošnjačke sirotine. Drugo pitanje je: ko je tzv. probosanske stranke ovlastio da to čine i dokle? Nadalje, „kreatorima“ kadrovske politike na nivou BiH i Federacije BiH, postavljam pitanje: zašto od rata pa naovamo ministri finansija, prava i vanjske trgovine i ekonomskih odnosa sa inostranstvom (s jednim izuzetkom) nikada nisu bili Bošnjaci?!

Budući da je stanje u BiH najteže od rata i da komšije i susjedi imaju svoje filijale u državi BiH, koju nastoje da podijele po njihovim interesnim sferama, a da je u odbrambenom smislu u najgorem položaju USK, koji je i praktično geografski odsječen, da se ne bi ponovila 1992. godina, predlažemo da baš svi subjekti u USK (Skupština USK, Vlada USK, predsjednici općinskih vijeća, načelnici gradova/općina, predsjednici kantonalnih odbora svih stranaka, te akademska zajednica), od Vlade Federacije imperativno zahtijevaju:
1. da tri naprijed navedena putna pravca u USK moraju biti u prioritetu u 2026.godini,
2. da se na području USK izgradi jedna ozbiljna tvornica naoružanja, a ne pogon,
3. da se na Stijenskoj Gomili instalira jedan radarski sistem.
Analitička obrazloženja svakog od tri navedena zahtjeva voljan sam dati na skupu koji treba biti organizovan u Bihaću, uz prisustvo nabrojanih subjekata iz USK i premijera Federacije (Nikšića), koristeći tzv. simpleks metodu.
Osporavanje ovih prijedloga može biti samo od onih koji nam žele nestanak sa ovih prostora. Jer, zar još nekoga treba podsjećati na činjenicu da smo 1992. godine bili prepušteni sami sebi i da smo gole živote branili otimajući naoružanje od neprijatelja, uz vrlo visoku cijenu.
Da se ne bi „pogubili“ u formalno-pravnoj proceduri i prepisci sa Vladom Federacije, predlažem da se u sali Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću održi javni skup, gdje bi bili prisutni svi naprijed navedeni subjekti iz Kantona i gdje bi Premijer Federacije (Nikšić) čuo naše imperativne zahtjeve i izjasnio se o njima. Bilo kakvu priču tipa riješićemo to u narednom periodu treba odbaciti, „budući da smo na dugi rok svi mi mrtvi (Kejns). Jer, ako nema dovoljno sredstava za ove namjene u budžetu Federacije, onda treba da se zadužimo da bi realizovali navedene projekte. Cijenim da je i ta opcija bolja nego da plaćamo hazarderska zaduženja Dodika i njegove interesne družine.
Na kraju, mi moramo biti svjesni činjenice da su nad nama u zadnja dva rata (1941-1945.) i 1992-1995.) izvršeni zločini najgore vrste (genocid), a da se sada nad nama vrše zločini finansijske naravi. Bojim se da ćemo mi (Bošnjaci) pameti doći onda kada nam ona više neće biti od koristi (M. Selimović). Jer, finansirati rasturače Države, nije ništa drugo nego zločin. Ako u političkoj i akademskoj sferi kod Bošnjaka ne postoji shvatanje da smo uvaženi samo u mjeri koliko preko UIO BiH finansiramo rušioce Države, onda smo mi za žaljenje, a ne za uvažavanje. Integrativni faktor moramo biti mi, a ne da u drugima tražimo krivce za ono što smo sami morali, a nismo učinili. Uz to, moramo prestati sa sijanjem iluzuje života na kredit, na rasprodaji preostalih prirodnih resursa i doznakama od ljudi koje smo lošom ekonomskom politikom otjerali u inostranstvo, a okrenuti se kredibilnom razvoju (sa kredibilnim ljudima), jer se Država najbolje brani stabilno rastućim razvojem i korektnom raspodjelom javnih prihoda teritorijalno i sektorski. Pozivati se na Visokg predstavnika (Šmita) u situaciji kada se Dodik i bukvalno piša na njega i njegove odluke, kada očigledno podržava Čovića, samo je još jedna gorka opomena da je igri najveća subverzija prema državi BiH. Na pitanje moga komšije (poljoprivrednika) šta činiti u ovoj situaciji, odgovoirio sam mu „da bi naši, probosanski političari, bili u funkciji odbrane Države, oni moraju biti sa narodom i uz narod i organizovati svebosanski kongres, čije odluke bi pripremili ne samo političari, već i ugledni ljudi iz svih sfera života i reći da smo mi Država ranopravnih, ali ne i onih koji radi ličnih i uskostranačkih interesa podilaze rasturačima Države. To mora biti obaveza dvije trećine naroda ove Države, koji neće savijeti kičmu pred politikom koja hoće secesiju i treći entitet.

Bužim, 6. 7. 2025.