Bosna i Hercegovina je kroz povijest bila središnja tačka nesigurnosti na prostoru zapadnog Balkana. Danas, u kontekstu globalnih geopolitičkih pomicanja, sigurnosne ranjivosti regije te nejasno definiranog odnosa Srbije prema susjedima i euroatlantskim integracijama, pitanje članstva Bosne i Hercegovine u NATO-u i Europskoj uniji postaje pitanje opstanka stabilnosti. Hrvatska, kao članica EU i NATO-a, pozicionirana između europske jezgre i balkanske periferije, ima jedinstvenu povijesnu, političku i stratešku odgovornost da postane ključni akter u procesu integracije Bosne i Hercegovine. Ne iz puke solidarnosti, već iz duboko ukorijenjenog nacionalnog interesa – jer sigurnost Bosne i Hercegovine znači sigurnost Hrvatske.

Geopolitika Balkana rijetko dopušta neutralnost. Regija, povijesno opterećena sukobima, razgraničenjima i suprotstavljenim imperijalnim interesima, i danas je prostor gdje se sudaraju različite sfere utjecaja. Bosna i Hercegovina, sa svojom unutarnjom višeslojnom političkom strukturom i etničkom raznolikošću, ostaje najosjetljivija tačka na toj mapi. Njen institucionalni dizajn, oblikovan mirovnim sporazumima iz 1995., napravljen je za prekid rata – ne nužno za učinkovitu državu.

U tom kontekstu, Hrvatska nije tek susjedna država. Ona je povijesni suputnik, ponekad saveznik, ponekad suparnik, ali uvijek prisutna u bosanskoj stvarnosti – političkoj, kulturnoj i sigurnosnoj. Danas, kada je Hrvatska članica euroatlantskih integracija, njena pozicija postaje ključna u određivanju buduće arhitekture mira i sigurnosti na zapadnom Balkanu.

Dok se europski lideri često koncentriraju na tehnička pitanja reformi, pravosuđa i tržišnih sloboda, ključno pitanje Bosne i Hercegovine nije prvenstveno političko, već sigurnosno. Krhkost institucija, etno-nacionalne podjele, vanjski utjecaji (posebice iz Moskve i Beograda), te trajna prijetnja političke destabilizacije kroz djelovanje secesionističkih snaga – sve to čini Bosnu jednim od najranjivijih prostora u Europi. NATO-integracija je zato imperativ, a ne puki politički cilj.

Ne ulazak Bosne i Hercegovine u NATO ostavlja prostor za ruski utjecaj, političku manipulaciju i eventualnu destabilizaciju. Ruska agresija na Ukrajinu podsjetila je Europu koliko brzo kriza može prerasti u rat – osobito u regijama koje ostaju izvan sigurnosne arhitekture Zapada. Hrvatska, imajući više od 1.000 km granice s Bosnom, ne može i ne smije ignorirati tu stvarnost.

Kao punopravna članica Europske unije i NATO-a, Hrvatska ima pristup institucijama koje oblikuju sigurnosnu politiku Europe. Njena vanjskopolitička strategija, međutim, prečesto ostaje defanzivna ili jednodimenzionalna – usredotočena na bilateralna pitanja, prava Hrvata u Bosni i Hercegovini ili unutarnje političke bodove. No, Hrvatska može – i mora – iskoristiti svoj položaj za proaktivno oblikovanje europske politike prema Bosni i Hercegovini.

To uključuje:
1) Aktivno diplomatsko lobiranje unutar NATO-a i EU za ubrzanje integracijskih procesa Bosne i Hercegovine;
2) Zauzimanje jasne pozicije u vezi s reformom daytonske strukture – ne kao hegemon, već kao saveznik koji zna kako mir treba izgledati da bi bio održiv;
3) Stvaranje sigurnosnih partnerstava s europskim državama koje imaju interes za stabilnost Balkana (Njemačka, Italija, Francuska);
4) Regionalno djelovanje kroz suradnju s Crnom Gorom, Sjevernom Makedonijom i Kosovom – državama koje već jesu članice NATO-a, a dijele iskustvo otpora prema velikodržavnim ambicijama Srbije.

Srbija, iako kandidat za članstvo u EU, ostaje duboko nedosljedna u svojoj vanjskoj politici. Njena formalna neutralnost prema NATO-u, snažno oslanjanje na vojnu i političku suradnju s Rusijom, te konstantno zveckanje oružjem u retorici prema Kosovu, Crnoj Gori, pa i Bosni i Hercegovini, čine je izvorom potencijalne nestabilnosti. Hrvatska, stoga, ne može računati na regionalnu suradnju kao temelj sigurnosti. Sigurnost se mora izgraditi kroz jasne saveze i obrambene strukture.

U takvom okruženju, Bosna i Hercegovina izvan NATO-a je otvorena rana – ranjiva ne samo iznutra, već i izvana. Hrvatski državni interes nalaže zatvaranje te sigurnosne praznine.

Hrvatska, kao susjed i strateški partner Bosne i Hercegovine, treba zagovarati jasno definiranu i vremenski ograničenu europsku perspektivu za Bosnu i Hercegovinu. To znači uvjetovano, ali odlučno proširenje, koje ne smije biti talac birokracije i političkog oportunizma u Bruxellesu. Europska unija mora konačno shvatiti da proširenje na zapadni Balkan nije „nagrada“, nego obrambena mjera. A Hrvatska mora biti glas koji to neumorno ponavlja.

U konačnici, pitanje euroatlantske integracije Bosne i Hercegovine nije više pitanje želje ili spremnosti same Bosne i Hercegovine – to je pitanje strateške nužnosti za cijelu regiju. Hrvatska, kao najsnažnije sidro Zapada u ovom dijelu Europe, ima moralnu i političku obvezu da bude predvodnik tog procesa. Jer ne postoji sigurnost u Zagrebu ako postoji nesigurnost u Sarajevu. A mir u Bosni – istinski, institucionalni i trajan – moguć je samo ako bude usidren u strukture koje jamče mir već više od sedamdeset godina: Europsku uniju i NATO.