Objavljeni su podaci o javnim prihodima BiH, odnosno Federacije BiH. S obzirom da sam u prethodnoj kolumni (Kako USK dovesti u prihvatljiv položaj pri raspodjeli javnih prihoda od indirektnih poreza?) objasnio detalje, nema potrebe da to ponavljam. Ovaj put fokusirao sam se samo na ostvarene (uplaćene) javne prihode po kantonima u Federaciji BiH. Da bi se prvo usmjerili na traženje rješenja problema, a tek zatim na krivce, navodim podatke o apsolutnim iznosima i njihovom procentualnom učešću po kantonima za period januar - juni 2025. godine.

1. Sarajevski kanton 1.648 miliona 36,92%
2. Tuzlanski kanton 765 „ 17,52%
3. Zeničko-dobojski kanton 564 „ 12,63%
4. Hercegiovačko-neretvanski kanton 497 „ 11,13%
5. Srednjobosanski kanton 344 „ 7,70%
6. Unsko-sanski kanton 270 „ 6,05%
7. Zapadnohercegovački kanton 189 „ 4,23%
8. Kanton 10 (Livanjski) kanton 86 „ 1,93%
9. Bosansko-podrinski kanton 52 „ 1,16%
10. Posavski kanton 47 „ 1.05%
_________________________________________________________
Ukupno: 4.464 „ 100%

Umjesto traženja krivca (krivaca) potrebno je naći rješenje koje je korektno sektorski i teritorijalno za sve kantone Federacije BiH. Jer, nedopustivo je da Tuzlanski i USK kanton uplaćuju do 30. juna 2025. godine 1.035 miliona, a ne dobivaju ni marke za brze ceste i autoputeve, a Zapadnohercegovački kanton uplati 189 miliona ili manje od ova dva kantona za 846 miliona KM, ali za to mu je odobreno za brze ceste i autoputeve stotine miliona KM, a nas nema ni u fusnoti. Dakle, rješenje problema je u kredibilnim kadrovima Bošnjaka, odnosno korektna raspodjela prvo teritorijalno, pa onda sektorski. Ako to nisu sposobni učiniti naši ministri, a natjerati ih naši izvrsno plaćeni poslanici, onda smo mi za žaljenje, a ne za uvažavanje!

Da neko ne pomisli da filozofiram, kažem da sam na ovu temu poslao opširan i analitički potkrijepljen tekst nadležnim osobama. Reakcije nije bilo. Zar je potreban bilo koji komentar?!

Emitovanje dugoročnih obveznica u iznosu 370 miliona eura na Londonskoj berzi posebna je priča. Ne čudi me što je Vlada Federacije posegnula za ovim potezom, već šutnja akademske zajednice. Jer, emitovanje dugoročnih obveznica na inostranoj berzi trebala je biti zadnja opcija, budući da se emitent obveznica (Federacija) obavezuje na isplatu fiksnog iznosa kupcu na određeni dan uz fiksnu kamatnu stopu 5,5% godišnje. To što namjena upotrebe sredstava, dobijenih po ovom osnovu, nije definisana, Vladi Federacija pruža mogućnosti manevra, odnosno upotrebe za krpljenje budžetskih rupa, odnosno za finansiranje nerproduktivne javne potrošnje, te dalje sijanje iluzuja života na kredit. Samo se postavlja pitanje: dokle?!

Čitaocima se moram izviniti što ih „davim“ ovim tekstom. Prvo sam pokušao ukazati Vladi Federacije da to ne čini, jer „rasprava“ o ovom potezu Vlade trajala je dovoljno dugo i nije bila tajna. Naime, ja sam se zalagao da se ide na jednu od dvije opcije: kredit od MMF-a ili na emitovanje domaćih dugoročnih obveznica. S obzirom da nose pristojnu zaradu, uz minimalan rizik, ove obveznice kupili bi veliki „domoljubi“ koji su maznuli novac po različitim osnovama, ali sa leđa bošnjačke sirotinje. MMF im nije bio opcija, budući da on traži ispunjavanje određenih kriterija (reformi), na što Vlada očigledno nije bila spremna. Usput, SAD imaju izdatih pariticipalnih obveznica u iznosu od oko pet hiljada milijardi dolara. Njima se dominantno finansiraju infrastrukturni projekti gradova i/ili lokalnih zajednica. Vlada SAD isplaćuje uglavnom kamatu po osnovu ovih obveznica, a glavni dug ostaje godinama isti ili se povećava. U rješavanju problema lokalnih zajednica sličan model primjenjuju i evropske zemlje. Dakle, nikako da preuzmemo nešto racionalno od pametnih, odnosno kreatora dobre makroekonomske i lokalne politike.

Kada sam pročitao tekst da će Slovenci prebaciti tvornicu za proizvodnju obuće u Tešanj i da će buduća tvornica zapošljavati 270 radnika, istovremeno sam bio sretan, jer će ona ipak biti locirana u Bosni, ali i tužan, jer je bila potrebnija izrazito nerazvijenom Bužimu. U konkurenciji za ovu tvornicu bili su i drugi (van Bosne), ali su prevagnuli manji transportni troškovi, povoljna stopa poreza na dobit i plate budućih radnika. I pored svega, moram čestitati poduzetnim Tešanjcima, ali i uputiti kritiku inertnim Bužimljanima, budući da njihovo rukovodtvo konačno mora shvatiti da se Država i Nacija brane i dobrom razvojnom politikom, a ne fraziranjem.