Durakovićev tekst pod naslovom „Totalna fragmentacija države i društva“ objavljen 1. septembra 2025. godine na portalu DEPO.ba, otvara pitanje koje je u našoj javnosti stalno prisutno, a rijetko do kraja promišljeno: kako razumjeti bujanje (kvazi)institucija i, poimence, akademija nauka i umjetnosti u Bosni i Hercegovini? U samom središtu njegove teze stoji optužba da „niču kao pečurke nakon kiše“ i da „u normalnom svijetu akademije osnivaju vlade i ministarstva, a ne individue“, te da je razmnožavanje akademija u BiH dio hibridnog rata koji podriva državu i društvo^[1] . Takav je sud provokativan i poticajan jer nas vraća na temeljno pitanje: kome akademija treba da služi — naciji, državi, ili istini?

Povijesni kontekst:
između države i slobode
Historija evropskih akademija ne potvrđuje jednostavnu dihotomiju „državna“ naspram „slobodna“ akademija. Francuska akademija, ustanovljena 1635. na inicijativu kardinala Richelieua i kraljevskim pismima povelje, od početka je bila u spoju političkog patronata i filološke autonomije^[2] . Kraljevsko pokroviteljstvo nije automatski značilo i ideološku poslušnost; zadaća Académie française bila je da standardizira i njeguje jezik, a ne da propagira dvorsku doktrinu. S druge strane, londonsko Kraljevsko društvo nastalo je 1660. iz druženja „prirodnih filozofa“ i tek potom je 1662. dobilo kraljevsku povelju — primjer simbioze spontanog udruženja i državne legitimacije^[3] .

U jugoslavenskom i postjugoslavenskom iskustvu, taj balans je nerijetko narušen. Srpska akademija nauka i umjetnosti ima slojevitu genezu: institucionalizirana je 1886. „Osnovnim zakonom Kraljevsko‑srpske akademije“, usvojenim u Skupštini i proglašenim od kralja Milana Obrenovića; prve akademike je imenovao kralj^[4] . Nakon 1947. preimenovana je u Srpsku akademiju nauka, a 1960. — zakonom — u Srpsku akademiju nauka i umjetnosti (SANU) ^[5] . U tom se luku ogleda spoj državnog nadzora, nacionalne ambicije i znanstvene reputacije, što će krajem XX. stoljeća dobiti neželjene političke akceleracije.

Dijalog tri stava:
fragmentacija, alternativa, emancipacija
Da bismo napredovali iznad slogana, korisno je „odglumiti“ tri glasa. Prvi je Durakovićev: fragmentacija institucija (uključivo i akademija) učvršćuje raspad državnog tkiva. Drugi je glas apologeta „alternativnih“ akademija: kad „državna“ akademija zakaže, zajednica ima pravo da stvara vlastite institucije slobode i odgovornosti. Treći glas — kritički — ispituje i jedne i druge: svaka akademija, državna ili alternativna, pada kad postane klijent moći ili talac traume.

Durakovićev prigovor ima težinu u mjeri u kojoj parazitske, ceremonijalne „akademije“ šire inflaciju titula i ubijaju kriterije. Ali njegovu tezu da „u normalnom svijetu akademije osnivaju vlade i ministarstva“ osporava sâma povijest evropske znanosti: često su nastajale kao krugovi slobodnih umova, a potom sticale državno priznanje. Prema tome, kriterij nije osnivač, nego funkcija: da li institucija proizvodi znanje, standarde i javnu odgovornost — ili proizvodi simbole, fetive i sinekure?

Studija slučaja:
SANU i ideološki teret Memoranduma (1986)
U javnoj percepciji regije, SANU je postala sinonim za „ideološki servis Velike Srbije“. Izvor te percepcije nije samo kasniji politički razvoj, nego i poznati Memorandum SANU (1986), nacrt koji je — iako nikada formalno usvojen — glasno artikulirao narative o ustavnom diskriminiranju Srba i pozvao na odlučnije nacionalno samopotvrđivanje^[6] . U historiografiji i politologiji vodi se rasprava: jedni u Memorandumu vide ključnu idejnu prekretnicu u pravcu nacionalističke mobilizacije i ratova, drugi upozoravaju da dokument nije službeni akt Akademije i da ga ne treba fetisizirati kao „naredbodavnu“ platformu^[7] . U svakom slučaju, ova epizoda pokazuje kako akademija može izgubiti hermeneutičku skromnost i postati generator afektivnih narativa umjesto korektiva politike.

ANUBiH:
između normativne misije i realne nemoći
Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (ANUBiH) utemeljena je Zakonom usvojenim 22. juna 1966. godine u tadašnjoj Skupštini SR BiH^[8] . Normativno, to je najviša znanstveno‑umjetnička institucija u zemlji; stvarno, njen autoritet je decenijama erodirao pod pritiscima destrukcije države, krize financiranja, politizacije i „federalizacije“ znanja. Duraković u svome tekstu ide i dalje, tvrdeći da je čak i „jedinu državnu akademiju“ neko bio spreman birokratski obesnažiti, odbijanjem upisa u Registar pravnih lica „uprkos presudi Ustavnoga suda“ ^[9] . Čak i ako ostavimo po strani verifikaciju ove tvrdnje u konkretnom predmetu, simptom je očit: u zemlji gdje sudske odluke imaju slab performativni učinak, institucije znanja lahko postaju žrtve administrativnog nihilizma.

BANU:
između periferije i centra
Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti (BANU) osnovana je 9. jula 2011. u Novom Pazaru, kako bi obuhvatila i sandžački krug bošnjačkih intelektualaca, a potom je razvila organizacijske cjeline i u Sarajevu^[10] . Osnivačka volja bila je — barem u proklamacijama — emancipatorska: napraviti instituciju koja neće čekati državni blagoslov da artikulira potrebe zajednice i standarde izvrsnosti. U tom je smislu BANU prepoznala prazninu i pokušala je ispuniti.

No svaka „alternativa“ nosi iskušenja. Prvo je „uski identitetski luk“: ako se izgradnja institucije previše oslanja na traumu i nacionalno oslobodilački narativ, postoji opasnost da ona reproducira emocijske obrasce kojima se suprotstavlja. Drugo je iskušenje personalizma: ako autoriteti vjerskog ili političkog polja arbitriraju o znanstvenosti, BANU rizikuje zamjenu „državne dominacije“ simboličkom dominacijom drugih moći. Treće je iskušenje paralelizma: umjesto da bude korektiv i partner, alternativna akademija može se pretvoriti u paralelni svijet koji ne mijenja standarde javnog prostora, nego ih samo multiplicira.

Evropske paradigme i lekcije
Primjeri Académie française i Kraljevskog društva sugeriraju tri pouke. Prvo, institucije se rađaju na presjeku slobodne inicijative i političke legitimacije; fetišiziranje „državnosti“ ili „spontanosti“ nije korisno. Drugo, status nije garancija kvalitete: i SANU i ANUBiH posrću kada izgube kriterije, kao što i BANU posrće kad kriterije zamijeni identitetskom retorikom. Treće, akademija je pozvana da bude korektiv vlasti, ali i korektiv vlastitih zabluda.

Ako se složimo da je kriza u Bosni i Hercegovini prije svega kriza institucionalne odgovornosti, onda treba zamisliti „pakt o znanju“: minimalni set standardâ koje prihvataju sve relevantne akademije. Ti standardi uključuju transparentno biranje članova, javno evaluirane projekte, međunarodnu recenziju, otvoren pristup rezultatima i strogo razdvajanje nauke/umjetnosti od dnevne politike. Ne treba nam jedna „državna“ niti deset „privatnih“ akademija; treba nam „javna“ akademija — skupovi i prakse, umrežene i mjerljive, s autoritetom koji dolazi iz rada, a ne iz pečata.

Dijaloški epilog:
što znači ne fragmentirati se?
Durakovićev uvid o fragmentaciji pogađa jednu važnu istinu: inflacija institucija bez standarda jeste oblik društvene dezintegracije. Ali odgovor ne može biti povratak na puku „državnost“ osnivanja, jer su i najuglednije evropske akademije nastajale kao hibridi spontanosti i pokroviteljstva^[11] . Od istinski „slobodne“ akademije očekujemo tri stvari: (1) „etičku odgovornost“ (izbjegavanje ideologijske proizvodnje ressentimenta); (2) „metodološku strogoću“ (provjerljivost, recenzija, internacionalizacija), (3) „javnu orijentaciju“ (prevođenje znanja u opće dobro). Bez toga, svaka akademija — državna ili alternativna — postaje dio problema.

Na toj osnovi, BANU se može promatrati kao pokušaj da se iz periferije potakne središte na reformu; ANUBiH kao okvir koji treba dubinsku obnovu standardâ; a SANU kao opomena o cijeni ideologizacije znanstvenog autoriteta. Povijest nas uči da se institucije ne spašavaju deklaracijama, niti prijetnjama propasti, nego mukotrpnim građenjem epistemološke i javne vjerodostojnosti.

Zaključak:
korektiv, a ne servis
Ako je „državna“ akademija servis vlasti, a „alternativna“ servis identiteta, obje promašuju misiju. Akademija koja vrijedi ne mjeri se brojem naslova, već spremnošću da uđe u konflikt s vlastitim komforom: da ne fetizira naciju ni državu, da njeguje autonomiju kriterija i da proizvodi znanje koje se može provjeriti, koristiti i kritizirati. To je jedini izlaz iz zamora intelektualne pameti: „prevesti fragmentaciju u pluralizam odgovornosti“. Sve drugo su pečurke poslije kiše.

FussNote:
^1] Esad Duraković, "Niču kao pečurke nakon kiše: Mala BiH ima čak 6 akademija nauka...", DEPO.ba, 1. 9. 2025, dostupno online.
^2] Académie française – službena stranica: "Depuis sa fondation en 1635..." (pristupljeno 2. 9. 2025).
^3] Royal Society – "History of the Royal Society" i "Governance" (osnivanje 1660; Kraljevska povelja 1662) (pristupljeno 2. 9. 2025). Encyclopædia Britannica, "Royal Society" (pregled povijesti i uloge) (pristupljeno 2. 9. 2025).
^4] SANU – službena stranica, hronologija: ustanovljenje Osnovnim zakonom Kraljevsko‑srpske akademije (1886); imenovanja kralja (1887).
^5] Wikipedia (sr), "Srpska akademija nauka i umetnosti" – promjene naziva 1947. i 1960. (pristupljeno 2. 9. 2025).
^6]"SANU Memorandum" – pregled i kontekst (Wikipedia); te Christian Morus, "The SANU Memorandum: Intellectual Authority and Nationalism", 2007.
^7] World History Commons, "Serbian Academy of Arts and Sciences (SANU) Memorandum (1986)" – nastavni modul s analizom dokumenta.
^8] ANUBiH – "Historijat" (Zakon usvojen 22. juna 1966. u Skupštini SR BiH) (pristupljeno 2. 9. 2025).
^9] Esad Duraković, "Niču kao pečurke nakon kiše: Mala BiH ima čak 6 akademija nauka...", DEPO.ba, 1. 9. 2025, dostupno online.
^10] Bosniak Academy of Sciences and Arts (BANU) – Wikipedia: osnivanje 9. 7. 2011. u Novom Pazaru; razvoj podružnica (pristupljeno 2. 9. 2025).
^11] Académie française – službena stranica: "Depuis sa fondation en 1635..." (pristupljeno 2. 9. 2025); Royal Society – "History of the Royal Society" i "Governance" (osnivanje 1660; Kraljevska povelja 1662) (pristupljeno 2. 9. 2025). Encyclopædia Britannica, "Royal Society" (pregled povijesti i uloge) (pristupljeno 2. 9. 2025); SANU – službena stranica, hronologija: ustanovljenje Osnovnim zakonom Kraljevsko‑srpske akademije (1886); imenovanja kralja (1887).