U povijesti čovječanstva postoje putovanja koja nadilaze geografiju i vrijeme. Ona nisu samo koraci po zemlji, već hodočašća kroz historiju, u srce duhovnosti, gdje se susreću tradicija i suvremeni izazovi. Takvo je bilo i moje nedavno putovanje u Irak – zemlju vjerovjesnika, evlija i učenjaka, zemlju gdje svaka čestica prašine svjedoči o traganju za Istinom, gdje se prošlost i sadašnjost sjedinjuju u jedinstvenom duhovnom horizontu.

Na poziv Sejjida Džavada Al-Khūija, generalnog sekretara Instituta Imama Al-Khūija, utemeljitelja miroljubive linije ši’izma i učitelja velikog autoriteta današnjeg doba, al-Sajjida ʿAlī al-Sistānija, imao sam čast da u Nedžafu prisustvujem obilježavanju Mevluda Allahovog Poslanika, Muhammeda, a.s. Među okupljenim uglednim predstavnicima sunnitske i ši’itske uleme Iraka, pripala mi je počast da se obratim na otvaranju i zatvaranju konferencije. Bila je to prilika da riječi postanu mostovi, a prisustvo dokaz da različitosti mogu biti bogatstvo, a ne prijetnja.


Domaćini su se potrudili da naša posjeta bude pobožna, poučna i ugodna. Još od prvog trenutka dočeka, osjetila se toplina i iskrenost koja je krasila svaku gestu i svaki susret. Naša posjeta turbetu hazreti Alije i velikoj biblioteci u haremu hazreti Alijine džamije, 9. septembra 2025. godine, ostavila je neizbrisiv trag. U toj riznici znanja, gdje se čuva i prenosi mudrost stoljeća, poklonili smo monografiju o „Srebrenici – Srebrenička dova“ simbolu naše boli, ali i naše ustrajnosti. Impresioniralo me bogatstvo rukopisa i knjiga u biblioteci, kao i uredan sistem bibliotekarstva.

Sutradan je otvorene konferencija, koja je trajala dva dana – vrijeme razgovora, sabura i zajedničkog razmišljanja o izazovima s kojima se Ummet danas suočava. A zatim, put nas je iz Nadžafa poveo ka Kerbeli, mjestu gdje svaki kamen i svaka suza pamte žrtvu hazreti Husejna. Susret sa Šejhom Abdulmehdijem Kerbelāijem, zamjenikom al-Sajjida ʿAlī al-Sistānija i načelnikom za Husejnijje, ostao mi je upisan kao prizor dostojanstva i mudrosti. Njegova bijela brada, smireni osmijeh i ruke koje su držale moju sliku i biografiju, govorile su više od riječi.


U razgovoru sa ši’itskom ulemom, kao sunnit u Revdi hazreti Husejna, ponio sam osjećaj za kojeg ranije nisam znao – osjećaj da je moguće spojiti velika čista mora, samo ako mali mutni potoci ne bi zamućivali njihovu bistrinu. Taj osjećaj nije bio tek misao, već doživljaj: da Ummet, unatoč ranama i podjelama, može pronaći snagu u jedinstvu, ako ga temelji na kelime-i tewhidu i tewhid-i kelime.

Noć u Kerbeli – rana koja ne zacjeljuje
Nakon razgovora sa ši’itskom ulemom u uredu Šejha Abdulmehdija, obišli smo mezar hazreti Husejna. Nismo mogli prići samom mezaru zbog nepregledne gužve – ljudi svih uzrasta, iz svih krajeva svijeta, dolazili su kao rijeka bez kraja. Žene, obučene u crninu, hodale su dostojanstveno, dok su mladići, mnogi od njih još u cvijetu mladosti, stajali su skrušeno, spuštenih glava, šapćući ili glasno kličući: „Lebbajke ja Husejni!“ – „Odazivamo ti se, o Husejine!“ Između tih klicaja čuli su se tihi jecaji i glasni plač.

Bilo je to more duša okupljenih oko jednog imena – Husejin. Jedni su učili Kur’an, drugi dizali ruke u dovu, treći ulazili i izlazili, poput rijeke što se provlači kroz uske klance. Ta rijeka ljudi nije presušivala, a svaka kap u toj rijeci nosila je suzu, uzdah ili molitvu.


Nakon obilaska, pozvani smo na večeru u Revdi hazreti Husejna. Riža sa zelenom salatom i piletinom bila je ukusna, ali hrana tog trenutka nije mogla nadjačati osjećaj svetog mjesta. Okus hrane bio je prolazan, dok je osjećaj prisustva u srcu Kerbele bio dubok i trajan.

Vratili smo se u hotel, ali sna nije bilo. Vrućina je pritiskala, ali još više od nje odjekivao je glas ibadeta iz Rawde hazreti Husejna, koji se razlijegao cijelu noć. To nije bio običan zvuk – to je bio glas vjekova, plač historije, molitva Ummeta. Ipak, ono što mi nije dalo sna bile su misli koje su me obuzele: misao o Jezidu ibn Muaviji, čovjeku bez srca i duše, koji je mogao podići ruku na unuka Allahovog Poslanika, hazreti Husejna, i njegovu porodicu.

Pitao sam se – i opet nisam našao odgovora, niti ga ikad može biti: kako i zašto je bilo moguće da se dogodi ta krvava rana na Kerbeli? Rana koja i danas krvari na tijelu Ummeta. Oni koji su mislili da će Kerbela biti zaboravljena, prevarili su se, kao što se i danas varaju oni koji misle da će krvava rana Gaze biti zaboravljena. Niti je Kerbela zaboravljena, niti će Gaza biti zaboravljena.


Sunnitska tradicija nije razvila običaj oplakivanja Husejna onako kako to čine ši’ije, ali nijedan musliman koji ima srce i dušu ne može ostati ravnodušan pred njegovom krvavom sudbinom. To sam posebno osjetio one noći, između četvrtka i petka, 11. na 12. septembar 2025. godine, kada sam ostao budan u Kerbeli – budan u snovima o sreći i spasu Ummeta.

Baghdad – džuma u sjeni Imama Abu Hanife
Ranom zorom napustili smo Kerbelu i uputili se prema Bagdadu, gradu hiljadugodišnje povijesti, centru hilafeta, raskršću civilizacija. Naš cilj bio je džuma-namaz u džamiji al-Imam al-A’zam Abu Hanife, jednom od najveličanstvenijih mjesta sunnitske tradicije.

Naša dva dobra vodiča, Alā’ i Ali, doveli su nas na vrijeme do džamije Imama Abu Hanife, gdje nas je u svom uredu srdačno primio Imam i hatib Abdulwahhab Al-Sāmarāī. Mlad, energičan i miroljubiv, al-Sāmarāī je odmah pokazao svoju gostoljubivost osiguravši mi počasno mjesto u džamiji.

Džamija Imama Abu Hanife, smještena u srcu al-A’zamijje, na obali rijeke Didžle, nosi duh Andaluzije u svom dekoru. Na lijevoj strani mihraba nalazi se turbe Imama Abu Hanife, jednostavno i skromno, mirno i dostojanstveno, bez raskoši i simbolike koju nose turbeta ši’itskih imama. To skromno turbe bilo je još snažniji podsjetnik na veličinu čovjeka koji nije tražio sjaj dunjaluka, već ostavio svjetlo znanja i mudrosti koje i danas obasjava Ummet.

Hutba al-Sāmarāīja bila je elokventna, sugestivna i sadržajna. Impresionirao me njegov fokus na aktualna pitanja Iraka i Gaze, povezana sa izraelskim napadima na Katar, a sve u svjetlu mjeseca mevluda. Njegovo spominjanje poezije u hutbi dalo je poseban ton – spoj znanja, mudrosti i ljepote, što je podsjećalo na tradiciju velikih učenjaka.

Nakon namaza, Imam al-Sāmarāīja je ukazao na moje prisustvo iz Bosne. Bio je to trenutak koji je otvorio srca prisutnih, pa su mnogi prilazili da mi nazovu selam, s riječima dobrodošlice. Bilo je i onih koji su mi se obratili na bosanskom jeziku, jer su nekada studirali u bivšoj Jugoslaviji. Bio je to most koji je povezivao prošlost i sadašnjost, Balkan i Irak, bosanske doline i obale Didžle.

Poslije džume-namaza slijedio je zajednički ručak u divanhani Imama al-Sāmarāīja. Nakon toga pridružio nam se u posjeti turbetu Imama Abu Hanife. Tu smo, stojeći pred kaburom velikog Imama, proučili Fatihu čovjeku koji je, svojim znanjem i mudrošću, zadužio islamsku civilizaciju kao rijetko koji učenjak u povijesti islama.

Ispit pred Abu Hanifom i noć na obali Didžle (Tigris)
Bio sam umoran, ali svaki trenutak Bagdada osjećao sam u punoj gustoći misli koje su mi se rojile u glavi dok smo se vraćali iz džamije u hotel u Kazimijji. Tijelo je osjetilo olakšanje kada sam spustio glavu na krevet, ali misli nisu mirovale – množile su se, vraćale na Nedžef, Kerbelu i al-A‘zamijju.

U tim trenucima poželio sam nekako da se predstavim Imamu Abu Hanifi. Da mu kažem da sam iz Bosne, da mu kažem kako mi Bošnjaci – muslimani Bosne – slijedimo njegov mezheb u fikhu i maturidijski mezheb u akaidu, koji je od njega usvojio i prenio proslijedio nama u Bosni. Htio sam mu reći da sam doktorirao na Čikaškom univerzitetu iz maturidijskog akaida.

Htio sam mu ispričati da mi u Bosni primjenjujemo njegov princip olakšica u ibadatu i muamelatu, da čuvamo njegovu brigu za siromašne i nemoćne, da njegujemo njegovu misao o zaštiti slobode i dostojanstva čovjeka, posebno žene, te da se slijedom njegove tradicije borimo za jednakost ljudi bez obzira na vjeru i naciju.

Eh, kada bi to bilo moguće, volio bih da sam mogao sjesti pred Imamo Abu Hanifom, da mu poljubim ruku i da slušam njegov ders na obali rijeke Didžle, gdje je nekad šetao sa svojim učenicima. Govorio im je o dokazima Božije jednoće i svemoći u stvaranju svijeta. Pokazivao im je na lađu koja prelazi rijeku i pitao: „Je li se ova lađa sama napravila ili je morala imati svog majstora?“ Odgovor je bio jasan – ništa ne nastaje samo od sebe, već ima svog Stvoritelja.

Sjećam se i onog pedagoškog argumenta o pet vakata namaza: duša koja se čisti pet puta na dan bit će čista od grijeha, kao što se i tijelo, ako se kupa pet puta u rijeci Didžli, čisti od prljavštine.

Kao da su naši vodiči Alā’ i Ali znali šta mi prolazi kroz glavu dok sam odmarao, pa su nas pozvali na večeru na obalu rijeke Didžle. Noć na Orijentu – i to ne na bilo kojem, već na onom bajkovitom iz „Hiljadu i jedne noći“. Priča o Alibabi i četrdeset hajduka činila se nedovršenom, kao da se nastavlja u sjaju mjesečine i svjetlosti svijeća, u dimu nargila i tihom žuboru rijeke. Ta noć na Didžli bila je slađa od svih bagdadskih jela.

Nismo propustili priliku da se provozamo rijekom. Ne onom barkom od dasaka iz vremena Abu Hanife, već barkom od korejskog metala i plastike. Azra je to doživjela na svoj način – u očima joj se ogledala ljepota trenutka, dok sam ja u tom prizoru doživio spoj slavne prošlosti, uzburkane sadašnjosti i zanimljive budućnosti Ummeta. I nostalgiju za slavnim vremenima islamske civilizacije, koja je obasjavala svijet vjerom, znanjem i mudrošću.
__________________________________________

Riječ na otvaranju Mevluda u Nadžafu
Srijeda, 10.09.2025


Uzvišenost morala Poslanika Muhammeda, a.s.,
u izgradnju Ummeta

Hvala Allahu koji je poslao Svoga Poslanika s uputom i vjerom istine da je uzdigne iznad svega, učinivši ga darovanom milošću, svjetiljkom koja obasjava svjetlom koje vodi kroz tmine neznanja, zuluma i grubosti.

Hvala Allahu koji je poslao Svoga časnog Poslanika Muhammeda, a.s., da upotpuni plemenite osobine, i da na temelju rahmeta, pravde i dostojanstva izgradi ljudsko biće i podigne građevinu čovječnosti.

Neka je salavat i selam na najboljeg Allahovog stvorenja, prvog učitelja morala, za kojeg Gospodar kaže: - Ti si, Muhammede, zaista, najljepše ćudi, kao i na njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i one koji ih slijede do Sudnjeg dana.


Poštovani učenjaci, braćo i sestre u ovom časnom gradu, gradu al-Nedžefu al-Ešrefu, gradu znanja, imana i duhovnosti, čast mi je da u ovom blagoslovljenom danu govorim o uzvišenosti morala Poslanika, a.s., u izgradnji našeg Ummeta.

Živimo u vremenu ispunjenom bolom i nepravdom, u kojem ljudskost guše interesi i hladni materijalizam. Zato je potrebno više nego ikada da se vratimo svjetlu Poslanika, a.s., ne samo kao historiji, već kao moralnoj, duhovnoj i intelektualnoj inspiraciji.

Poslanik Muhammed, a.s., došao je u vrijeme kada su vrijednosti bile pogažene, a čovječnost bila izgubljena pod ruševinama džahilijjeta (neznanja), plemenskog fanatizma, društvene nepravde, ekonomskog zuluma i moralnog rasula.

U tom mraku zasjalo je svjetlo Muhammedovog, a.s., vjerovjesništva, noseći poruku morala, počevši s popravkom pojedinca i završavajući s izgradnjom pravednog i skladnog društva.

Uzvišenost Poslanikovog morala nije bila teorija već praksa: bio je iskren i zato je dobio časno ime: „Al-Amin“ prije poslanstva; bio je milostiv čak i prema neprijateljima; blag i strpljiv prema onima koji su mu nanosili zlo; nikad nije srdžbu osjećao zbog sebe, već radi istine i zaštite potlačenih.


Njegov moral bio je temelj izgradnje zajednice. Tako su se oko njega okupljali ljudi iz svih plemena i naroda; neprijatelji postajali prijatelji, mušrici vjernici, a slabi su postajali snažne vođe. Naučio nas je da se Ummet (nacija islama) ne gradi sabljom, već prije svega moralom.

U Medinskoj povelji, koju je sastavio Muhammed, a.s., postavljen je moralni sistem zasnovan na pravdi, zaštiti prava i mirnom suživotu različitih zajednica.

Danas, dok svijet svjedoči urušavanju vrijednosti, širenju mržnje i nasilja, razaranju porodice i zajednice, još je potrebnije osloniti se na uzvišeni moral Poslanika, a.s., da iznova gradimo Ummet na čvrstim temeljima.

Njegov moral bio je sažet u nekoliko osobina: milost koja budi srca, pravda koja postavlja mjere, skromnost koja okuplja ljude, sabur koji gradi historiju, vjernost koja čuva zavjete i mudrost koja upravlja umovima.

Te osobine nisu bile samo njegova lična svojstva, već temelji izgradnje zajednice koja je svjetlo ponijela svijetu. Kad god od tih osobina odstupimo, Ummet slabi i raspada se; a kad im se vratimo, vraća nam se snaga i ugled.

Gledajući danas stanje Gaze, gdje se ubijaju djeca, ruše kuće, a svijet šuti, vidimo koliko je potrebno vratiti se njegovom moralu – da ne šutimo pred zlom i da budemo svjetlo pravde i rahmeta.

Neka nam Poslanik, a.s., bude uzor u svim segmentima: za čovjeka u njegovoj ljudskosti, za vođu u pravednosti, za učenjaka u mudrosti i za potlačenog u saburu.

Zato, braćo i sestre, učimo iz njegove sire, ne da bismo samo pričali priče, nego da bismo živjeli njegove vrijednosti i gradili budućnost dostojnu njegove poruke.

Na kraju, ovdje u svetom Nedžefu, gradu koji nosi naslijeđe Ehl-i bejta, obnavljamo zavjet da ćemo ostati vjerni Poslanikovoj poruci i moralnim vrijednostima koje je donio: ljubavi, rahmetu i pravdi.

Allah Svevišnji kaže: - Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor, za onoga koji se nada Allahu i Danu sudnjem i koji Allaha mnogo spominje.