Refleksija dana

Moje nedavne spoznaje, produbljene nakon posjete Iraku, otvaraju novu dimenziju promišljanja o Bosni i Bošnjacima. U Bagdadu, u Najafu i Kerbali, u sjenama ruševina i pod svodom džamija u kojima se i dalje čuje šapat vjere, shvatio sam da svaka zemlja na Istoku danas stoji na razmeđu između nade i straha. Irak, nekoć civilizacijsko središte čovječanstva, danas je paradigma – kako se sudbina jednog naroda može prelomiti pod pritiskom imperijalnih interesa, vjerskih podjela i geopolitičkih lomova.

Ta slika Iraka u meni je probudila zebnju za Bosnu. Jer i Bosna, premda manja, nosi istu sudbinsku težinu: ona je most i tampon, raskršće i žrtva, zemlja koja svjedoči da male nacije nisu oslobođene vrtloga globalnog kaosa. Od Gaze do Damaska, od Bagdada do Kabula, niz krvlju ispisanih geografija podsjeća nas da Bosna ne može ostati po strani. Globalni lomovi ulijevaju se u balkanske klisure i prijete da ponove tragediju na Drini, na Neretvi, na Uni.

Bosna i Bošnjaci, nakon genocida, moraju se probuditi u svijesti da nisu samo narod Balkana, već i narod svijeta. Njihova sudbina nije samo lokalna nego i globalna, jer Bosna je ogledalo svjetske pravde – ako ona opstane, svijet ima šanse za pravdu; ako nestane, to je znak da pravde više nema.

Sudbina mosta između civilizacija
Bosna nije zamisliva bez Bošnjaka, niti su Bošnjaci zamislivi bez Bosne. Ta simbioza nije samo politička ni historijska činjenica, nego ontološka datost – sudbinska isprepletenost naroda i prostora. Bosna je matrica u kojoj se oblikovala posebna civilizacijska formula: susret islama i kršćanstva, Orijenta i Okcidenta, Istoka i Zapada. Ona je dokaz da među civilizacijama ne mora vladati samo sukob, već i mogućnost zajedničkog života. Ali taj dokaz je uvijek bio iskušavan – križem i mačem, ognjem i genocidom. Bošnjaci su u svom fizičkom opstanku više puta dovođeni do ruba nestanka. Danas, u 21. stoljeću, taj rub je suptilniji, ali nipošto manje opasan: to je rub asimilacije, duhovnog osiromašenja i civilizacijskog zaborava.

Za duhovni opstanak Bošnjaka, pitanje islama u Bosni ključno je. Islam je ovdje stoljećima bio civilizacijska norma – umjeren, otvoren, suživotan, ali i duboko ukorijenjen. Pitanje je: može li islam u Bosni sačuvati svoju autentičnost i čistoću u doba globalnog pritiska – s jedne strane sekularizma i konzumerizma, s druge strane kršćanskog fundamentalizma koji u Evropi poprima novu energiju?

Kur’an kaže da su muslimanima najbliži „nasara“ – kršćani, oni koji su skrušeni u molitvi i blagi u naravi. Ova poruka nije puka teološka napomena, nego geopolitička vizija: mogućnost da u budućnosti upravo muslimansko-kršćanski dijalog bude ključ opstanka Evrope. Ako je Zapad stoljećima oblikovao koncept „judeo-kršćanstva“ kao kulturni temelj, može li 21. stoljeće donijeti ideju „islamo-kršćanstva“ ili „krislama“ – ne kao doktrinarnu sintezu, već kao civilizacijski savez mira?

Bosna je ukliještena: između pravoslavnog Istoka i katoličkog Zapada, između ruskog utjecaja i evropskog projekta. Ona je i tampon i most. U toj dvostrukoj ulozi leži i prijetnja i šansa. Ako Bošnjaci prihvate samo pasivnu ulogu „tampona“, riskiraju da nestanu u međusobnom guranju velikih sila. Ako se nametnu kao aktivni most, mogu postati nezaobilazni faktor mira i sigurnosti.

Genocid 1990-ih bio je krvava potvrda da se fizički opstanak ne smije uzimati zdravo za gotovo. Zato je danas pitanje: mogu li Bošnjaci institucionalno i duhovno osmisliti svoj „državni uzorak“ – model države u kojoj su i narod i vjera zaštićeni, ali i otvoreni prema drugima?

Nacionalni i civilizacijski kapacitet
Da bi se odgovorilo na izazove, Bošnjaci trebaju četiri stuba:
1. Fizički ostanak – demografska obnova, ekonomsko jačanje, povratak iseljeništva.
2. Duhovni opstanak – očuvanje autentične bosanske tradicije islama: suštinski vjerničkog, a ne folklornog, kritičkog ali i skrušenog, ukorijenjenog ali i univerzalnog.
3. Nacionalni ustanak – ne u smislu rata, već ustanka svijesti, buđenja dostojanstva i zajedničkog identiteta.
4. Državni uzorak – Bosna kao model multietničke, multireligijske i demokratske države, u kojoj Bošnjaci imaju centralnu, ali ne i isključivu ulogu.

Da, islam u Bosni mogao bi postati evropski putokaz: kako vjera može opstati čista, ali i tolerantna; kako religija može biti most, a ne zid. Autentičnost islama ovdje ne treba tražiti u kopiranju istočnih obrazaca, niti u izolaciji od Evrope, već u vlastitoj povijesnoj praksi – u mevludima, tekijama, džematima koji su opstali stoljećima.

Ako Bošnjaci uspiju spojiti tradiciju i modernost, islam u Bosni može postati civilizacijski model za cijelu Evropu – umjesto da bude problem, on može biti rješenje.
U vremenu kada svijet klizi ka podjelama, Bosna i Bošnjaci imaju priliku biti živi eksperiment pomirenja. Ako Bošnjaci izdrže i osmisle svoj duhovni, nacionalni i civilizacijski projekt, oni mogu pokazati da je „islamo-kršćanski“ model moguć – ne kao spajanje dogmi, već kao bratstvo naroda.

No, ako zakasne, ako prepuste svoju sudbinu drugima, prijeti im sudbina nestanka ili potpunog gubitka identiteta.

Vrijeme nakon genocida nije samo vrijeme pamćenja, nego i vrijeme izbora: hoće li Bošnjaci ostati narod sjećanja ili postati narod budućnosti? Imaju li kapacitet? Da, ako obnove povjerenje u svoje institucije, razviju intelektualnu elitu, izgrade geopolitičku viziju i ojačaju duhovni temelj.

Bosna i Bošnjaci nisu mali narod na periferiji – oni su civilizacijski lakmus-test: ako opstanu, dokazat će da svijet još može živjeti u pluralizmu. Ako nestanu, to će biti znak da je svijet izgubio vjeru u mir.