IN MEMORIAM: Prof. dr. Ejup - Jupo Hot, prisjećajući se njegovog lika i djela, bio je moj prijatelj, jaran i drug, iste generacije studenata Beogradskog univerziteta, Elektrotehničkog fakulteta.
Bili smo i stipendisti iste firme Željezare Ilijaš, po završetku studija obojica smo se vratili i našli prvo zaposljenje upravo u ovoj željezari.
Eleketrolučne indukcione peći tzv. TH - peći bile su i naša preokupacija, moga jarana Jupu, kako smo ga oslovljavali mi njegovi bliski prijatelji, inžinjera energetskog smjera, a moja uloga je bila u vođenju automatizacije tehnološkog procesa i rukovodioca automatike, kao inžinjera telekomunikacija i elektronike.
Veoma čudna sudbina nas je spojila, kao generacija i budući stručnjaci elektrotehnike, mene kao rođenog Sarajlije i Jupu, rođenog dva dana prije mene 18. marta 1938. godine u Gusinju, sjever Crne Gore.
Naime, po završetku realne Sarajevske gimnazije 1957. godine, kao odličan učenik i dobar matematičar, našao syam se na dilemi da li studirati tehničke nauke na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu, jer u Sarajevu još nije bio otvoren ovaj studij, ali siromašan, odrastao bez roditelj i odgajan sa mojojom divnom tetkom, vešaricom hotela „Beograd“ u Sarajevu, nisam mogao niti pomisliti bez stipendije.
Ukoliko ne obezbjedim stipendiju izbor mojih studija bio bi Medicinski fakultet u Sarajevu.
Međutim sreća mi se nasmješila, te sam uspio ostvariti stipendiju od željezare Ilijaš, kao i moj jaran Hot Ejup - Jupo kojeg susrećem i upoznajem u klupama amfiteatra br. 65 ovoga fakulteta.
Međutim, po završetku studija interesantan je period našeg zajdničkog rada u istoj firmi, njega kao inžinjer enrgetike i mene kao automatičara.
Poslije nekoliko godina zajedničkog rada u firmi, često bi se družili i ponekad dežurali, te sa našim trećim jaranom inžinjerom mašinstva Milenkom Bobićem, igrali bi često preferans, kao veoma intresantnu igru i zabavu.
Ali se tih godina u listu „Oslobođenje“ pojavi veliki konkurs za potrebu predavača i asistenata na novo otvorenom Elketrotehničkom fakultetu, na koji konkurasmo i jaran Jupo i moja malenkost.
Međutim ja, kao mladi nadobudni inžinjer smatrajući da sam poklupio sva ovo zemaljska znaja, konkurišem za predavača, te me iz dekanata odmah pozivaju i kažu mi da sam mlad, ne mogu biti predavač ali mogu biti asistent po izboru predmeta.
Međutim, ja to nisam prihvatio, dok je moj jaran Ejup prihvatio predmet elektro mwegnetike i postiže veliki uspjeh i napredak? Koo stručnjak na indukcionim pećima i problemima elektromagnetne indukcije, veoma brzo je uradio i doktorski rad iz ove oblasti i tako se us, mjerio ka Univerzitetskom pozivu do redovnog, profesora, kao iautora mnogih stručnih knjiga, kao „Osnova elektrotehnike“ ili „Teorije elektromagnetnih polja“ i dr.
Kao redovni profesor veoma brzo Professor Ejup Hot (1976-1980.) postaje i dekan OOUR ETF Sarajevo.
Međutim nastavak moga puta i radnoga vijeka je privreda i samo privreda, što apsolutno nisam pogrešio, jer sam kao stručnjak komplekse automatizacije tehnoloških procesa, od čelika, bakra, zlata, aluminija i električne enrgije, u rijetkoj inžinjerskoj praksi izgradio šest giganata i velikih industrijskih objekata, četiiri u Srbiji i dva u BiH.
Ovim svojim radnim obavezama nisam zanemrio i nauku, te sam obavljaju mnoge specijalizacije u velikom Sovjetskom savezu, Francuskoj i Njemačkoj, nastavio i lični magisterij kao tehnički direktor termoelektrane od 300 MW u Gacku.
Dakle dvije godine sam slušao i polagao predmete iz magistrata na mašinskom fakultetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru, a radsam na temu termoenergetsog bloka od 600 MW uradio u Sovjetskom savezu. Mentor mi je bio, akademik Prof. dr. Hasan Muratović,
Koji je bio rektor i dugogodišnji profesor Ekonomskog i Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, ministar u vladama za vrijeme.
Svakako sam mu mnogo zahvalan na pomoći i uputa šta i kako da uradim do magisterija 1984. godine.
Na izgradnji Termoelektrane Gacko, imao sam priliku da se ponovo susretnem sa mojim jaranom i prijateljom Hot Ejupom, kao iuzuetnim stručnjakom i tadašnjim stručnim kadrom velikoga „Energoinvesta“.
Družili smo se i evocirali naše uspomene, od studija u Beogradu do fakulteta i sticanja naučnoga zvanja, redovnog profesora moga duga Jupe i moga magisterija, sa mnogih velikih termoelektrana u to vrijeme velikog Sovjetskog saveza.
Za razliku, od jarana redovnog profesora Hota Ejupa, ja sam izveo generacije tehničara i majistora elektro struke, na srednjim školama elektrotehnike u gradu Mostaru.
Postao sam i poliglota, sa znanjem stranih jezika i bio veoma aktivan drištveno-politički aktivista, do parlamentarca republičke skupštine BiH U Sarajevu i Savezne skupštine SFRJ u Beogaradu, te vijećnika i predsjednika Gradskog vijeća grada Mostara.
Sve moje godine, od sedme godine do starijih dana, aktivno sam se družio na 64 polja, te imao prilike da se susretnem i sa vrhumskim svjetskim velemajstora, što me posebno raduje i zadržava moja aktivnom znanje i interesovanje o sadržaju i moći ljudske i kompjuterske memorije, što je svakako dostupno jednom šahisti i stručnjaku iz oblasti mikroelektronike sa komponentama memorije i programa šahovske igre.
Posebno mi je zapaženo prijateljsko druženje sa svjetskim prvakom i velikim šahistom doktorom elektrotehnike Mihailom Botvinikom, čiji sam i bio česti gost, boravkom u Moskavi.
Memorija ovih ljudi je fascinirajuća i prosto nedostupna i nedostupna većini običnih ljudi, koji se ne bave šahovskom igrom i stručnim znanjima iz ove oblasti.
Sa velikim poštovanjem i sjećanjima na veličinu i dostignuća moga jarana i prijatelja, in memorija, na Prof. dr. Hot Ejupa i posvećujem ovaj dio teksta i sadržaja, u pomen i spoznaje njegove ljudske, humane i stručne aktivnosti i sposobnosti.