Sklonište duše
Autor: Samir 'Sam' Hadžalić
Objavljeno: 29. Sep 2025. 15:09:27

Za mene je ovo više od priče o jednom zdanju – to je priča o mjestu koje je oblikovalo moju unutarnju tišinu i osjećaj pripadnosti.


Bio sam tek dječak kada sam prvi put zakoračio u prostor koji će oblikovati moj unutarnji svijet i ostati upisan u meni zauvijek. Tog dječaka sam sačuvao u sebi, i evo ga sada ponovo, na istom mjestu iz moga djetinjstva.

Džamija u Starom gradu Prijedoru, tada nije blistala ovim sjajem. Bila je skromna i pomalo umorna od vremena. Svjetlost se probijala kroz stara, zamagljena stakla, mekša i tiša nego danas. U njoj je sve disalo sporije – i zidovi, i prozori, i ljudi.

Bilo je više mirisa: miris istrošenih ćilima koji su podnosili težinu bezbrojnih koraka, miris svježe okrečenih zidova nakon ramazana, pa i miris vlage koji se uvijek negdje skrivao u starim temeljima. A iznad svega, bila je prisutna tišina – ona koja ne pritiska, nego te obgrli i nauči da se zaustaviš.

Sjećam se svog prvog ulaska. Bio sam nesiguran, stajao na pragu i gledao u prostor koji mi se činio beskonačan. U ćoškovima su šaptale sjene, a predamnom su se nizali redovi ćilima. Nisam znao riječima opisati zašto je to mjesto posebno, ali sam osjećao da tu postoji dubina vječnosti, zaklon koji ne govori glasno, a ostaje u nama.

Tada je džamija bila puna. Stariji ljudi dolazili su polako, razgovarali tiho, pozdravljali jedni druge kratkim osmijesima. Djeca poput mene tražila su svoje mjesto, posmatrala starije i učila šta znači pripadati. Sve je bilo jednostavno, a opet neobjašnjivo veliko.

A onda je došao trenutak kada je to mjesto nestalo. Nije to bilo samo rušenje zidova – bio je to pokušaj da se izbriše trag, da se zatomi pamćenje i ugasi svjetlost koja je stoljećima tinjala u srcima ljudi. Zidovi su pali, tišina je razbijena, mirisi su nestali.

Ostala je praznina, i u njoj rana koja je dugo pulsirala u svima nama. Kao da je neko isčupao komad duše grada i ostavio nas bez orijentira.

Godine su prolazile, a u meni je ostajala slika praznine na mjestu gdje je nekada stajala džamija. Kada bih zatvorio oči, još uvijek sam mogao prizvati onu mekšu svjetlost i miris ćilima, ali svaki put kada bih pomislio na stvarnost, javila bi se rana.

Danas, kad ponovo stojim ovdje, gledam obnovljene zidove i svjetlost koja se prelijeva njihovom bjelinom. Na istom mjestu gdje je bila srušena, džamija ponovo stoji. Visok i vitak minaret pokazuje prema nebu, novi prozori propuštaju svjetlost snažnije nego ikada, a zidovi odišu svježinom.
Ona nije samo zid i krov – ona je povratak sjećanja, dokaz da ono što se htjelo izbrisati živi još jače.

Ipak, dok hodam po obnovljenom prostoru, osjećam i neku prazninu. Iza ljepote novih zidova, ja i dalje tražim ono staro sklonište. Tražim onaj polumrak kroz stara stakla, tražim ćilime izlizane od koraka generacija, tražim tišinu koja je disala sa mnom. Prepoznajem dječaka u sebi, ali prepoznajem i odsutnost ljudi koji su nekada činili da prostor bude živ.

Ponovo sam u rodnom gradu. Svugdje oko mene lebde sjene onih koji su ove prostore ulazili prije mene. Zidovi svijetle, ali praznina odjekuje između njih. Nekada je ovdje bilo života, glasova, mirisa i koraka. Danas ostaje tišina koja podsjeća da se ljudi, više nego kamen, rasprše u vjetar.
To je najveća rana: kada mjesto preživi, a oni zbog kojih je postojalo ostanu odsutni.

Da li će neki novi dječaci imati prilike da ovdje uđu prvi put, širom otvorenih očiju, i da osjete kako prostor može oblikovati njihov unutarnji svijet? Da li će ovdje ponovo biti života, molitve i zajedništva koje vraća toplinu zidovima?

Postoje mjesta koja nas prate kroz cijeli život. Ali i ona trebaju nas, da bismo im udahnuli smisao. Bez ljudi, ni najljepši zidovi ne znaju kome pripadaju. A s ljudima, i kamen može postati duša.
Nikada se nisam ni udaljio od tih prostora. Oni su nastavili da žive u meni, kao što sam i ja nastavio da živim u njima. Povratak ne treba onome ko u srcu nikada nije otišao.

© Samir ‘Sam’ Hadzalic, 2025