Prva dodjela Povelje Reis Džemaluddin Čaušević uručena je Reisu-l-ulemi dr. Mustafi Ceriću (1993-2012), u utorak, 30. septembra 2025., povodom 113. godišnjice Udruženja „Ilmijje“, u Velikoj sali Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu. Ovom prilikom Reisu-l-ulema Cerić je održao prigodan govor koji objavljujemo nastavku:

Bismillahir-rahmanir-rahim!
Vaša uzornosti reisu-l-ulema Husein ef. Kavazoviću, poštovani predsjedniče Udruženja „Ilmijje“, Nijaz ef. Duzan, cijenjeni članovi Glavnog odbora, nositelji i pronositelji vjere i iluma dini-islama – svjetla znanja i svjedoci istine, časni imami, profesori, prijatelji i nasljednici velikih djela naših predaka, draga braćo i sestre – Assalamu Alaikum!

Na početku, izražavam duboku zahvalnost „Udruženju ilmijje“ Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini na ukazanoj časti da budem prvi laureat „Povelje Reis Džemaluddin Čaušević“, velikog alima, reformatora, učitelja i duhovnog svjetionika našeg naroda.
Ova „Povelja“ nije samo priznanje meni lično – ona je svjedočanstvo kontinuiteta misije koju je Reisu-l-ulema Čaušević započeo, a koju smo mi dužni nastaviti: misije prosvjete, vjere, kulture i slobode duha.


Reisu-l-ulema, dopustite mi da kaže da - ako se ova „Povelja“ dodjeljuje khajru-l-khalefi li khajril selefi, najboljem khalefu od najboljeg selefa, onda sam sretan što sam ja danas na toj liniji živi khajru-l-selef li khajri-l-khalefi.

Dakako, kada spomenemo ime Reis Džemaluddin Čaušević, ne izgovaramo ga kao da je to samo ime iz historije, nego kao živi amanet – kao vječni zavjet da se svjetlo znanja nikada ne smije ugasiti.

On je bio mu’allim, mudžtehid i mudžeddid – obnovitelj vjere i uma, koji je znao da bez prosvjećenja srca i uma nema napretka ni za pojedinca ni za yajednicu.

Njegov prijevod Kur’ana i njegov glas iz minbera i sa stranica listova: „Biser“, „Sarajevski list“, „Gajret“, „Novi behar“, „Islamski svijet“, „Narodna uzdanica“, „Tarik“, „Muallim“ i “Tarik” odjekuje i danas: da je dini-i islam vjera razuma, reda i odgovornosti, vjera koja spaja, a ne dijeli; koja otvara, a ne zatvara um i srce; koja gradi, a ne ruši.

On je bio reisu-l-ulema koji je probudio ummmet i ostavio nam putokaz kako da budemo muslimani svjesni svoje vjere i svoga vremena.


„Udruženje ilmijje“ ili samo „Ilmijja“ bosanska, koja danas obilježava 113. godišnjice svoga postojanja i djelovanja, ima svoje krojene u mišlju i djelu reisu-l-uleme Džemaluddina Čaušivića pa je to posebno važan razlog što se ovom prilikom osjećam počašćenim što ste se sjetili da mi dodijelite ovu „Povelji“ s njegovim imenom. Ovo mi je, zaista, najveće i najdraže priznanje od svih. Hvala vam i neka vas Allah Svevišnji nagradi.

Bosanska „Ilmijja“ je bila i ostala svjetiljka din-i islama ne samo u Bosni, već i na Balkanu, Europi i sve više u svijetu. Ona je bila i ostala most između džamije i škole, između Kur’ana i nauke, između duhovnog i društvenog života našeg naroda ma gdje bio.

U vremenima iiskušenja, imami su bili i učitelji i tješitelji, i glas naroda i glas istine.
Njihov posao nikada nije bio samo služba – to je bila misija, emanet, zavjet i žrtva.

Danas, kada primam ovu „Povelju“, osjećam da je ona zapravo povelja svakom imamu koji je u tišini bosanskog sela učio djecu Elif-ba, svakom muderrisu koji je u skromnoj medresi prenosio svjetlo znanja, svakom hatibu koji je petkom s minbera govorio istinu, makar mu to bilo rizično, i svakom učeniku koji je nastavio putem onih koji su nosili svjetlo, ne radi sebe, nego radi Allahog rizaluka i narodne časti i slobode. Ako nas je historija išta naučila, onda je to da narod koji zaboravi svoje učitelje, gubi svoju čast, slobodu i pravo na budućnost.

Zato je ova „Povelja Reis Čaušević“ više od priznanja – ona je podsjetnik i obaveza.
Da čuvamo našu vjeru od neznanja, našu zajednicu od razdora, i našu domovinu od mržnje.

Bosna i Hercegovina je zemlja u kojoj je ezan i zvono odjekivalo jedno uz drugo.
To je blagoslov koji moramo čuvati – jer to nije dar slučajnosti, već plod vjere, mudrosti i žrtve naših predaka.

Ovu „Povelju“ primam u ime svih bosanske uleme, učenjaka, imama i mu’mina, u ime generacija koje su sačuvale vjeru u najtežim vremenima, i u ime mladih koji tek kreću tim putem – da znaju da se znanje, vjera i narod ne mogu i ne smiju razdvajati.

Braćo i sestre, cijenjeni članovi „Ilmijje“,

Ako je u prošlosti naša ulema bila svjetiljka u tami neznanja, danas mora biti čuvar plamena u olujama iskušenja. Jer ulema je nasljednik vjerovjesnika — „al-‘ulamāʼ warathat al-anbiyā ʼ. To nije titula počasti, nego amanet odgovornosti.

Naslijediti vjerovjesnike znači nositi njihovu brigu za čovjeka, njihovu hrabrost u suočavanju s nepravdom, njihovu ljubav prema znanju i istini, i njihovu spremnost da podnesu žrtvul za ono što je ispravno, čak i kad su sâmi protiv zla i nepravde.

U vremenu kada se svijet urušava u buci informacija, laži i straha, ulema mora biti glas razuma i svjetla, ona koja ne šuti i kada istina boli, i ne govori kada laž hoće da potisne istinu. Ulema mora biti savjest naroda – ona koja pamti da znanje bez morala postaje oružje, a moral bez znanja postaje slijep.

Mi, Bošnjaci muslimani, nosimo težak, ali svet emanet – zavjet historije. Jer mi znamo šta znači kad se svijet okrene leđima nepravdi. Znamo šta znači kad šutnja postane saučesništvo, i znamo koliko vrijedi jedan glas koji se usudi reći – “Dosta!”

Genocid nad našim narodom nije samo rana, on je opomena. Ako priča o prošlom genocidu nije pouka da se spriječi budući – onda ta priča nema smisla. Ako sjećanje ne rađa svijest i spremnost i sposobnosti, onda to sjećanje postaje samo sjena bez duše.

Zato, uloga bosanske uleme danas nije samo da tumači tekstove – nego da tumači vrijeme. Nije samo da čuva tradiciju – nego da čuva narod. Nije samo da poziva na vjeru – nego da gradi moralni štit protiv svake buduće nepravde.

Jer ako ulema ne vidi dolazak tame, ko će upaliti svjetlo?

Bosanska „Ilmijje“ mora biti laboratorij bosanske svijesti, mjesto gdje se planira prevencija zla – ne oružjem, već znanjem, vjerom i jedinstvom uma. Jer fizička snaga naroda počinje iznutra – u duhovnoj budnosti i umnoj zrelosti.


Bez te spremnosti, svaka druga odbrana je kasna.

Zato, misija naše „Ilmijje“ danas jeste da razvije duhovnu strategiju opstanka, da u svakom imamu probudi čuvara istine i domovine, da u svakom učeniku zapali iskru znanja i odgovornosti, da u svakom srcu rodi osjećaj emaneta – jer svaki narod koji zna ko je i zašto postoji, taj narod se ne može poraziti.

Bosanska ulema mora gledati dalje od horizonta današnjih briga. Naša budućnost zavisi od naše sposobnosti da spojimo vjeru i misao, duhovnost i nauku, tradiciju i viziju.

Moramo odgojiti generaciju koja zna da Kur’an nije knjiga prošlosti, nego plan za budućnost; da islamska tradicija Bošnjaka nije zatvoreni krug, nego živa rijeka koja se ulijeva u more svjetske civilizacije.

I zato, ulema Bosne mora govoriti glasno, ali s mudrošću; mora biti hrabra, ali ponizna;
mora biti svjesna da svaki njen govor odjekuje kroz stoljeća — kao što i danas odzvanja glas Reisa Čauševića, koji nas je naučio da bez vjere nema naroda, a bez znanja nema slobode.

Zato danas, kao sin ovog naroda i sljedbenik njegovih učitelja, kažem: budimo ulema koja pamti, koja misli, koja vidi i koja štiti. Jer svjetlo koje nam je povjereno nije naše – ono je amanet koji moramo predati dalje. I neka taj plamen ne ugasi ni vrijeme, ni strah, ni zaborav.

Budimo ulema koja vidi i razumije mjesto i vrijeme; budimo ulema koja ne bježi od svijeta, nego ga razumije; budimo ulema koja zna da se vjera ne brani zidovima, nego znanjem, dobrotom i djelom; budimo ulema koja zna da ni tehnika, ni moć, ni lažna slava ne mogu zamijeniti ono što je čovjeku dano — srce koje zna razlikovati istinu od zablude.

Pred nama danas stoje izazovi kakvih naši preci nisu poznavali.

Izazov lažne vjere:
Lažna vjera danas se širi brže od istine — bez abdesta, bez knjige, bez odgovornosti. To je vjera koja služi interesu, a ne Bogu; vjera koja se prodaje za klik, a ne prenosi iz srca u srce. Na nama je da je razotkrijemo – ne galamom, nego znanjem i primjerom.

Izazov nasilja u ime vjere:
Ništa ne oskvrnjuje vjeru kao nasilje počinjeno u njeno ime. Vjera koja rađa strah nije vjera, nego izdaja. Vjera je svjetlo, a ne plamen koji pali tuđe domove. Budimo oni koji gase vatru mržnje, prije nego što proguta sve što je sveto.

Izazov umjetne vjere i umjetne inteligencije:
Danas se i vjera pokušava “proizvesti”. Rađa se “umjetna vjera” — stvorena algoritmom, bez srca i bez suze. Ako ulema ne bude budna, mašine će govoriti o Bogu, a ljudi će šutjeti. Zato, budimo oni koji spajaju znanje i vjeru, nauku i duhovnost, razum i objavu — kao što su to činili naši velikani, od Imama Gazalija do našeg Reisa Čauševića.

Izazov islamofobije:
Islamofobija nije samo mržnja prema muslimanu; to je bolest duha svijeta koji se boji smisla. Na nju ne odgovaramo bijesom, nego dostojanstvom. Ne kuknjavom, nego djelom. Neka svaka naša džamija bude škola, svaka riječ — svjedočanstvo, svaki čin — odgovor.

Izazov podjela u Ummetu:
Ummet koji se dijeli — sâm sebe ranjava. Podjele po naciji, mezhebu, partiji, interesu — sve su to rane na jednom tijelu. Učimo ljude da je raznolikost bogatstvo, ali da razdor vodi u propast. Jer, vjera koja dijeli ne spašava, nego razara.

Izazov podjele Bosne i pokušaja novog genocida:
Naša Bosna nije samo zemlja — ona je zavjet. Na njenoj zemlji pomiješana je krv šehida i nevinih, i svaka stopa je svjedok vjere, trpljenja i nade. Ko god pokuša da je dijeli, dira u srce njenog naroda i sije sjeme novog zla. Na nama je da to spriječimo znanjem, jedinstvom i pravednošću.

Izazov sitnih interesa u našem narodu:
Nijedna zajednica ne propada od velikih neprijatelja, nego od malih sebičnosti. Kad sitni interes postane važniji od zajedničkog dobra, onda i najljepša ideja gubi dušu. Zato budimo ulema koja ne služi ličnim interesima, nego Božanskoj Istini; ulema koja ne pripada nikome osim Bogu i narodu kojem je dana na amanet.

Neka ova “Povelja Reis Džemaluddin Čaušević” ne bude samo pergament, nego svjetionik. Neka nas podsjeća da ulema nije čast, nego odgovornost; nije počast, nego misija. Da služiti vjeri znači služiti čovjeku, da ljubiti domovinu znači čuvati pravdu, i da nema Bosne bez vjere, ni vjere bez Bosne.

U ime uleme prošle i buduće, kažimo danas: Mi ne bježimo od vremena — mi ga razumijemo; mi ne čuvamo prošlost — mi svjedočimo budućnost. I u toj budućnosti, neka Bosna bude zemlja svjetla, a ulema njen plamen.

Allahu Svevišnji, podari našoj ulemi mudrost vjerovjesnika, snagu istinoljubivih, i ljubav onih koji znaju da brane život kao Tvoj dar.

Allahu Svemogući, učvrsti nas na putu istine, da budemo dostojni nasljednici naših učitelja, da nosimo njihovu riječ i njihovo svjetlo u srcima, i da ga predamo onima koji dolaze poslije nas – svjetlije, čišće i jače nego što smo ga primili.

Neka Allah Milostivi podari rahmet Reisu-l-ulemi Džemaluddinu Čauševiću, snagu i mudrost „Udruženju ilmijje“, i neka domovina naša - Bosna i Hercegovina, bude dom svjetla, pravde i dobra.

Neka Allah Svevišnji mom najboljem khalefu podari dug život i dobro zdravlje! Amin!

Es-selamu alejkum wa rahmetullahi wa berekatuh!