Intervju Halida Bešlića, objavljen u magazinu Ljiljan 27. jula 1994. godine, koji je s rahmetli Halidom uradio naš cijenjeni književnik, rahmetli Isnam Taljić.

TALJIĆ: Dok evo razgovaramo, čekate da iz Zagreba krenete u Bosnu…
BEŠLIĆ: Idem. Ako Bog da! Čekam da se vratim u Bosnu. Problema ima, s tim Unproforom, ali će se, nadam se, riješiti. Ne mogu više izdržati. Trebat će mi dva-tri mjeseca dok obiđem roditelje i prijatelje, slobodnu teritoriju Bosne. Prvo ću do Sarajeva, pa ću i do Olova, Tuzle i redom. Roditelji su mi u dolini Krivaje, u selu Ćuništa, nedaleko od Olova.

TALJIĆ: Vi ste s druge strane Olova, od Knežine, iz Vrapčića?
BEŠLIĆ: Da. Tamo je popaljeno još početkom rata, to je u samoj blizini Romanije, tako da su roditelji jedva izvukli živu glavu.

TALJIĆ: A Olovo, dobro se drži!
BEŠLIĆ: Dobro, da ne može biti bolje. Čujem sve povoljnije vijesti. Samo je srušeno, skroz...

TALJIĆ: Jeste li kontaktirali sa svojima, s prijateljima?
BEŠLIĆ: Dok nije moglo telefonom, snalazio sam se posredstvom radioamatera ili drugim kanalima, ali vezu nisam prekidao.

TALJIĆ: Ne odlazite u Bosnu na dan, na dva, kao kad se ide samo nekog vidjeti, nego na dva, na tri mjeseca. Hoćete li to vrijeme u Bosni biti i kao pjevač?
BEŠLIĆ: Apsolutno. Moj život je pjesma. Šta se drugo može i očekivati; ja nisam političar, ja sam samo pjevač.

TALJIĆ: Dolazimo do tog pitanja da sada, izvan Bosne, mnogi pjevaju i pjevaju na razne načine. Kako vidite to stanje s našim pjevačima po Evropi i s našom, bosanskom pjesmom.
BEŠLIĆ: Nas što se tiče, koji smo po Evropi i koji držimo do dostojanstva, raditi se mora, od nečeg se živjeti mora, a mi s našom pjesmom, sigurno je, možemo pomoći i pomažemo. U tom smislu, zadovoljan sam s kolegama. Ima tu i tamo pokoja loša informacija, ali sam u globalu zadovoljan s kolegama šta se tiče pomaganja našem narodu. Ja sam na pola godine prije rata preselio u Njemačku i sve što sam dotad zaradio i što sam poslije radio, vjerujte mi, i poslao sam u Bosnu ili sam davao u Njemačkoj. Dugo je kod mene zanoćivalo po 10-15 muhadžira, jednom se sabralo 27; tako da nisam pjevao, ne bi se moglo preživjeti. Ali halal bilo; ja nisam ni prebrojavao ljude, nego bi se našao neki od musafira, a i to da bi se moglo regulirati spavanje, pokrivači, tanjiri. Supruga je, čim progleda, zakuhavala tijesto za jufke, odmah za tri velike tepsije pite. Halal bilo!

TALJIĆ: Gdje boravite?
BEŠLIĆ: U Stuttgartu. Tu sam predsjednik jednog od bošnjačkih klubova.

TALJIĆ: Za Vaš se angažman čulo, zna se, ali se i da ima pjevača koji po humanitarnom koncertu traže i po 6.000 DEM...
BEŠLIĆ: To su malo više priče. Cijela ekipa može koštati toliko: četiri muzičara, još dva-tri pjevača, to je desetero, i kad se novac podijeli, to i nije toliko. Nego, ja sam održao bezbroj besplatnih koncerata. Problem je što se na zapadu pjeva samo subotom, a to su četiri dana u mjesecu, i od te subote treba i preživjeti. A da je, kao što je bilo u Bosni, pa da se može pjevati i ponedjeljkom i utorkom... Mogle bi se praviti turneje. Ovako, kolege su prinuđene da zarade za život i da pomognu Domovini. U biti, zadovoljan sam s estradom; odradila je dobar dio svog posla. Što je neko više, neko manje, neki su samo bili više pošteni.

TALJIĆ: Da li su naši pjevači u inostranstvu organizirani i da li bi se, tim putem, moglo više pomoći Bosni?
BEŠLIĆ: Mi smo razbacani u pet-šest zemalja... Ali bi se makar morao poštivati sistem vrijednosti. Svi bi da su zvijezde, a morale bi biti lige: prva, druga, treća...

TALJIĆ: Ko je u prvoj?
BEŠLIĆ: Ima i mlađih kolega, ah, zna se. Safet kao prvi i naj-naj: on je najveća legenda, makar je i u godinama. Pa ono što ih u Sarajevu ima: Hanka, Meho, Rizo Hamidović. Iz moje generacije, tu smo dva Halida — Šerif Konjević, Enes Begović, Nedžad Salković u Tuzli. Ima i mladih pjevača, ali im treba zaista hit-pjesma, reklama; to je posao. Ali, eto, zadovoljan sam.

TALJIĆ: Čuli smo Hankine primjedbe. Baš iz Sarajeva dolaze zamjerke na pjevače koji nisu u Bosni...
BEŠLIĆ: Njima, u Bosni, nije lahko. Nije im nimalo lahko i ja se na njihove izjave ne mogu ljutiti, šta god kažu. Ko je dolje, ko je taj Džehennem preživio — ima pravo da se ljuti. Imamo jednu grešku, mi koji smo vani. Jer svaka branša pomaže svojoj branši. Slikari — slikarima, novinari — novinarima, a u tom smislu mi nismo odradili. Jesmo pomagali, ali nismo, koliko je moglo, kolegama. Oni se i zato ljute. Imaju i pravo. Ali, ako Bog da, objasnit ćemo se, popravit ćemo.

TALJIĆ: Kako Vi započinjete svoje koncerte? Pitam zato jer sam čuo, a imao sam i prilike vidjeti, kako se pjevači Bošnjaci, Muslimani, obraćaju publici sa "dobro veče" i pjesmičuljcima, kao da ni rat nije bio, kao da u publici nisu samo Bošnjaci — i to oni dijelovi našeg naroda koji su se i prije odazivali isključivo na "selam alejkum "...
BEŠLIĆ: Zavisi ko je organizator. Da li je to klub, Islamska zajednica, Merhamet... Meni je bitno da mi je zastava iznad glave, i da se s ljudima i ispitam, i selamim, kako i dolikuje. I ima nekih koji to malo više ističu, a nekih malo manje...

TALJIĆ: A neki nikako?
BEŠLIĆ: A neki nikako! To ćeš, evo, doći i sam vidjeti. Ima ljudi koji još nisu navikli ili bi se kao nešto stidjeli. A ovo je vrijeme našeg ponosa. Samo polahko – naviknut će se.

TALJIĆ: Da govorimo o sadržaju pjesama...
BEŠLIĆ: Ja pjevam svoje pjesme. O Bosni. Uvijek sam ih pjevao. I dok je bila ta Jugoslavija – ja sam uvijek znao ko je majka, a ko maćeha majci, ako majke ima, pripadam. Jer ja sam iz Bosne. Samo Bošnjak i bio.

TALJIĆ: Koja vam je najdraža pjesma?
BEŠLIĆ: "Sarajevo, grade moj", "Ljiljani". Onda "Ja se Bosni spremam", "Okuj me, care". Imam 11 albuma, to je 100 pjesama, ali ubacim i dosta sevdalinki.

TALJIĆ: Za Vas, za Safeta, naravno, pa za Šerifa Konjevića, zna se da dajete sve od sebe Bosni; i na koncertima i prihodima s koncerata. U kojoj mjeri to čine i ostali pjevači, koji u publici imaju samo pjevače Bošnjake, samo muslimane — jer im drugi, i kad bi oni htjeli, ne bi ni došli?
BEŠLIĆ: Estrada jeste u očima, ali ljudi daju. Samo kad bi se to bolje organiziralo – kao što je bio slučaj sa Ljiljanovim koncertom u Essenu – da se zna gdje sigurno novac odlazi... Hajde da se vratimo na Essen. Snimala je naša televizija. Meni su noge klecale... Nakon tri godine, prvi put su me gledali naši u Sarajevu, Tuzli, Zenici. Treme nemam, ali sam je imao.
I kada me još, javljajući se telefonom, javno spomenuo naš predsjednik, naš Alija:
"Allah moj dragi, više nisam znao ni kako mi je ime, osim da sam Bošnjak, a da sam Musliman – jer se to nije smjelo ni kazati, pa su mnogi šutjeli..."
Kažem, i mi kao država smo mladi, u povoju, ali ide sve bolje. Imamo sada ambasade, konzulate, kontaktira se sa Sarajevom, pa možemo biti ekspeditivniji i u pomaganju.

TALJIĆ: Ima li smisla u ovakvoj situaciji pjevati o kafanama, o pijanstvu, pa te neke diskać-pjesmice ili bi repertoar morao biti u smislu bošnjačkog duha?
BEŠLIĆ: Malo ko više pjeva te neke pjesmice. Svaki pjevač snimio je bar po dvije-tri pjesme koje su patriotske.

TALJIĆ: A pretpjevači? Na koncertu vas bude desetak; jedan, dva, trojica iz prve lige, a ostalu su pretpjevači koji ga znaju uprskati?
BEŠLIĆ: Naučit će. Ima ih dosta koji traže mjesto pod suncem. Preporučujem im da se opredijele za kvalitet, i za dobre tekstove, da biraju šta će snimati.

TALJIĆ: Baš o tome; šta mislite o toj novokomponiranoj muzici, o pjesmi, koja je pristajala, umjesto da se oslanja na tradicije sevdalinke, pristajala da nam se podmeće s onu stranu Drine, čime su poljuljivane naše vrijednosti, mijenjan naš mentalitet, s obzirom na popularnost u masama, a svi oni pjevači koji su Srbi ili nisu Srbi po rođenju, nego su ostali tamo, u ovom ratu legitimirali su se da su uvijek i bili samo četnici; kako nastaviti s tom novokomponiranom pjesmom kad rat stane?
BEŠLIĆ: Ja, recimo, pjevam čistim bosanskim glasom. Tako sam naučio. Bio sam popularan i izvan Bosne — da ne kažem sad, jel'te, gdje sam sve bio popularan, jer to više i nije važno — ali gdje god sam pjevao, pjevao sam po svome, i gdje god sam bio — bio sam Bosanac. Znao sam, kažem, ko je meni majka, a ko maćeha. Istina je da je sevdalinka bila zapuštena. Radio Sarajevo i ova generacija starih pjevača su je ipak održali. A na nama, ovim mlađima, je da je oživimo.
Svaki mlađi pjevač mora obavezno snimiti po jedan album sevdalinki. A i nove pjesme treba da su inspirirane zdravim, bošnjačkim melosom, mirisom Bosne.

TALJIĆ: Čuje se da muhadžiri po Njemačkoj i dalje kupuju kasete onih pjevača s one strane Drine – čime, simbolično, kupuju metak za ubijanje svoje rodbine, onih koji su do sada preživjeli u Bosni...
BEŠLIĆ: Trgovina je napadna, navikli smo na moćne sisteme, ali ovaj rat mora sve dozvati pameti. Sloboda je najveće bogatstvo. Samo da se oslobodimo četnika, pa da pokušamo napraviti novu Bosnu. Dok se svaki žitelj Bosne ne vrati na svoje — što je, opet, teško pretpostaviti — i dok se ne kazne zločinci, ali zaista kazne, sreće neće biti.

TALJIĆ: Kakva su Vaša iskustva u susretanju s muhadžirima? Kakvi su ti kontakti? Kako oni razmišljaju?
BEŠLIĆ: Kad je počeo rat, bio sam u Beču. Odmah sam obišao kamp s izbjeglicama iz Bijeljine i Zvornika. Kad mi tada srce nije puklo – neće nikad. Kad sam vidio jednu staricu, imala je svojih 70 godina, sjedila je na onom krevetu – a taj krevet je bio kao na plaži, onaj poljski, gleda u nebo, u prazno... Nikad neću zaboraviti taj pogled. Bilo je dosta starog svijeta, i djece. To su prve naše izbjeglice. Kasnije su se mnogi snašli. Neki kažu da se neće svi vratiti. Ali svi pate za Bosnom. Prednost je što mladi svijet nije opterećen prošlošću kao mi stariji, i što će oni, hodajući po Evropi, moći primijeniti to svoje iskustvo i vratiti se u Djedovinu.

TALJIĆ: Safet Isović, Vi i ovi koji ih stavljate u prvu ligu, skromni ste ljudi (inače i ne biste bili ta liga!), pa ne ističete svoje zasluge kojima bi se drugi hvalili. Ipak, na Zapadu ste, gdje se sve mjeri novcem. Zato, da pokušamo sabrati koliko ste u ratu finansijski pomogli Bosnu?
BEŠLIĆ: Ne znam, majke mi! Ne mogu to tačno reći. Tri godine rada. Recimo, 150 besplatnih koncerata, sve besplatnih, odričući se cijelog honorara. Pa to pomnožiti sa 1.500 do 2.000 DEM, koliko je prosječan honorar. Te pare nisam uzeo u svoje ruke. Potpisivao sam ugovore s klubovima, a novac je išao u Bosnu. Posebno sam davao od honorara, ako sam ga i uzeo, ali to je baška…

TALJIĆ: Čitate li "Ljiljan"?
BEŠLIĆ: Obavezno. Od prvog broja. Čitanje "Ljiljana" je pitanje nacionalnog dostojanstva, nivoa i mjere pravih vrijednosti.

TALJIĆ: Šta biste preko "Ljiljanovih" stranica, poručili muhadžirima, među kojima je veliki većina Vaših slušatelja, a šta onima koji su ostali u Bosni?
BEŠLIĆ: Hvala Bogu, pretpostavka su da ćemo se moći vratiti i da se treba vraćati. Jer ja, evo, tri godine nisam bio u Bosni. Sav drhtim. Crkao bih, presvisnuo bih od tuge kad ne bih sada otišao.
Ne može se bez Bosne. Kao bez majke...
Nikad nisam mogao shvatiti Srbina iz Bosne koji ne voli Bosnu kao ja, i da to nije i njegova zemlja. Nažalost, većina njih je takvih.

TALJIĆ: Hoćemo li opet zapjevati u vašoj Knežini, nadomak Romanije?
BEŠLIĆ: Ako Bog da, hoćemo. Hoćemo, ali nećemo dok god Armija Bosne i Hercegovine i tamo ne oslobodi. Ali ćemo zapjevati! (Copy paste)