Svaki moj boravak u Plavu pokušavam da iskoristim do kraja. Da ośetim ljude, da pronađem sagovornike koji nose priče da upamtim ono što se ne piše lako. Otto fon Bizmark je jednom rekao: „Politika nije egzaktna nauka, već umjetnost.“ Ta rečenica mi je odzvanjala u glavi dok sam pratio 23. Likovnu koloniju „Plavsko jezero“, u sklopu Plavske kulturne jeseni. Bilo je mirno popodne. Jezero se presijavalo pod svjetlom, a vjetar je polako raznosio miris baška kafe i pahulja. Niđ ljudskost nije tako prirodna kao ovđe, među ljudima koji znaju šta znači živjeti jedni pored drugih. U Plavu nema stranaca ima samo različitih priča koje se prepliću pod istim nebom. Plav sam počeo da ośećam kao ogledalo ljudske složenosti đe se sve razlike stapaju u jedno u čovjeka. Ovo je jedna od tih priča.

Iber Hoti (alb. Ibër Hoti). Rođen 1959. godine, na planini Košutica iznad sela Hoti. Prva četiri razreda završio je u rodnom kraju. Druga četiri u Plavu. Kasnije odlazi u Peć, završava srednju ekonomsku školu, turistički smjer. Godine 1979. odlazi u Beograd. Upisuje Fakultet političkih nauka, a potom i postdiplomske studije. U Beogradu je proveo jedanaest godina. To su bile godine u kojima se vjerovalo da se svijet može mijenjati iz kancelarije, sa sastanaka, sa kongresa. Bio je predsjednik Savjeta za društvenu aktivnost omladine Jugoslavije. U Predsjedništvu Saveza socijalističke omladine Jugoslavije. Važna funkcija. Veliki sistem. Mladi ljudi, velike ideje. A onda 1989. godina. Prelom. Iber napušta Savez komunista. Zbog neslaganja. Zbog politike odnosa prema Albancima na Kosovu. „Nisam mogao protiv savjesti,“ kaže. Glas mu miran, ali u očima plamen onog vremena.

Plavsko jezero ćuti, kao da sluša. Između dva gutljaja kafe i jedne duže pauze, čini se da sve riječi postaju suvišne. Samo ostaje ośećaj da pred tobom śedi čovjek koji je imao hrabrosti da ne pristane. Porodica mi je živjela na Kosovu. U Peći. Tamo sam radio do ratnih sukoba, 1999. godine. U trgovini. U svakodnevici koja je mirisala na brašno, ulje i so. Na običan život. „Bio sam veliki aktivista,“ kaže Iber, dok gleda neđe daleko, preko Prokletija kao da kroz maglu priziva slike mladosti. „Učestvovao sam u omladinskim radnim akcijama, tih dalekih sedamdesetih. Bio sam komandant studentske omladinske brigade. Radili smo, vjerovali, pjevali. Nismo imali mnogo, ali smo imali smisao.“

U uspomenama mu i danas sija značka udarnika mala, ali teška (od rada) i zaslužena. Zlatna tačka jednog vremena u kojem su se ideali nosili u srcu, a nada u mislima. Kada govori o tim danima, glas mu se smiri, a pogled zastane neđe između śećanja i ponosa. U Savez komunista ušao je sa šesnaest godina, kao jedan od najdarovitijih učenika srednje škole „Mileva Vuković“ na Kosovu. Rano zreo, radoznao, uvijek među prvima. Takvi ljudi ne traže svoje mjesto oni ga prirodno pronađu, jer nose vjeru u promjenu. „Moj život je postao politika,“ kaže, „a politika dio mog života.“ Ne kao karijera, već kao poziv. Kao potreba da razumije, da mijenja, da bude prisutan tamo đe drugi ćute. Kada su počela ratna previranja, porodica je morala da bježi. Plav ih je dočekao kao utočište mir između dva svijeta. Ali Iber se vratio. Krajem juna 1999. ponovo je bio u Peći, među ljudima, među ruševinama, među uspomenama među svojim Albancima. Vratio se, jer nije znao drugačije. „Ako se ne vratiš, kao da nikad nisi ni pripadao,“ rekao je smireno, a u tom glasu bilo je više snage nego u mnogim govorima.


„Nakon rata 1999. godine,“ kaže Iber, „nastavio sam da radim ono što znam i volim u trgovini i ugostiteljstvu.“ Život se morao obnoviti, makar korak po korak. Ljudi su dolazili i odlazili, a on je ostajao uporan, postojan sa jakim karakterom. Jedno vrijeme radio je kao instruktor vožnje za A i B kategoriju. Kasnije i kao portparol za štampu u regionalnoj policiji u Peći, između 2006. i 2007. godine. „To je bilo posebno iskustvo,“ kaže, „biti glas institucije u vremenu kad su riječi bile važnije od oružja.“

U to vrijeme javila se i potreba da pomogne Plavu. „Tu mi je kuća sagrađena 2001. godine, i od tada sam više bio u Plavu nego u Peći.“ Godine 2012. obnovio je porodičnu kulu u Hotima simbol postojanja, časti i trajanja. „Bez korijena čovjek ne zna đe ide,“ dodaje. Polako, ali sigurno, njegov život se premještao između dvije sredine između Peći i Plava, između Kosova i Crne Gore. U jednom trenutku kandidovao se i za poslanika u Skupštini Kosova, a istovremeno i za odbornika u Skupštini opštine Plav, ispred Građanske inicijative. „Za moj albanski narod bilo je važnije da budem tu u Plavu,“ kaže smireno. „Ovđe mogu da učinim više, da budem važan činilac društvenog, javnog i političkog života da budem glas razuma koji povezuje.“ Od 2014. godine neprekidno je odbornik u opštini Plav, s kraćim prekidima. Nije od onih koji traže „slavu“ njegovu politiku čine razuman stav, razumijevanje i riječ data čovjeku. Za njega, politika nije profesija. Ona je, kako kaže, dužnost prema zajednici i sebi.

PLAV LICE HUMANOSTI
Ratna dešavanja na Kosovu duboko su me pogodila. Porodica mi je tada bila tamo žena, đeca, sestra. Bio sam prisutan u svemu što se događalo. Vidio sam strah, gubitak, ruševine. Sve ono što ostavlja trag u čovjeku i u narodu. „Ta 1999. godina,“ kaže Iber, „nije bila samo godina rata. Bila je godina iskušenja ljudskosti.“ Mnogi su došli kao izbjeglice iz Peći. Došli su praznih ruku, ali s nadom. Plav ih je dočekao širom otvorenih vrata. Plavljani su bez mnogo riječi, davali ono što su imali hranu, smještaj, utjehu podršku ljucku i bracku. „Kada je izbjeglištvo bilo najveće,“ śeća se Iber, „svako je znao da treba pomoći.“ Niko to nije morao da traži. Pomagalo se spontano, iz srca. To je bio Plav kakav pamtim grad u kojem čovjek čovjeku nikad nije stranac. Dobar dio tih ljudi ostao je među Plavljanima. Postali su komšije, prijatelji, porodice bez granica. Zajedno smo pokazali koliko vrijedi ljudska ruka pružena u nevolji. Plav je tada bio glavno utočište za ljude iz Bosne, sa Kosova, za sve koji su tražili mir. Plav je davno položio ispit humanosti i ljudskosti. Kad kažem Plav mislim i na Gusinje. Tada je to bila jedna opština, jedno srce, jedna duša.

I danas, kad se Iber osvrne na sve te godine, kaže: „Lako je biti čovjek kad je mir. Prava se ljuckost vidi tek kad započne oluja.“

IDENTITET KAO ODGOVORNOST
Nakon formiranja opštine Gusinje, albanska nacionalna manjina gotovo je u cijelosti pripala tom području. Sela Hoti, Jasenica i Hakanje ostala su simbol albanskog življa. „Smatrao sam da je važno,“ kaže Iber, „da se sada uključim u život svoje zajednice, koja broji oko deset odsto stanovništva, i da se sačuva naš kulturni i nacionalni identitet Albanaca.“ Većina Albanaca iz plavskog kraja danas živi u Sjedinjenim Američkim Državama. Oni koji su ostali, poput njega i Kaltrine Hoti, birali su da se bore znanjem. „Mi koji smo obrazovani, trudimo se da kroz kulturološku i političku prizmu zajedno djelujemo,“ objašnjava. „Da politiku podignemo kroz kulturu, da joj damo smisao, sadržaj i mjeru.“

Već devet godina Iber je potpredsjednik Albanske alternative na nivou Crne Gore, čiji je predsjednik Nik Đeljošaj. Govori smireno, ali odlučno. „Kada govorimo o albanskoj manjini u Plavu, naš najveći problem je iseljavanje. Najviše naših građana otišlo je u Ameriku. Ośetila se i blaga diskriminacija kulturna i jezička.“ Iz te potrebe rodila se inicijativa. Pokrenuli su zahtjev za postavljanje dvojezičnih znakova pravo koje im po Ustavu i zakonu pripada. „To nije samo pitanje jezika,“ kaže. „To je pitanje dostojanstva. Dvojezičnost daje prostoru jednu ljepšu, kulturniju dimenziju. Želimo da svi putokazi, nazivi sela i ulica budu na jezicima svih naroda koji ovđe žive. Da se vidi da dijelimo isti prostor i da ga poštujemo.“

U Gusinju su svi putokazi i nazivi mjesta već napisani na dva jezika. To je, kako kaže, mali, ali važan korak. „Sada smo u kulturnoj borbi za ostvarivanje prava koja su nam zagarantovana Ustavom i zakonima Crne Gore.“ Inicijativa je stigla i do najviših institucija Vlade Crne Gore i Ministarstva za zaštitu ljudskih i manjinskih prava, na čijem je čelu Fatmir Đeka. „Još nema konkretnih poteza,“ priznaje Iber, „ali nadamo se da će biti pomaka. Jer kad govorimo o jeziku, mi govorimo o duši naroda.“

VJERUJEM U PLAV I U ČOVJEKA
„Kada govorimo o trendovima,“ kaže Iber, „ni Evropa ni Amerika više nijesu ono što su bile prije trideset ili četrdeset godina.“ Tada su devize imale ekonomsku snagu, život u inostranstvu donosio je sigurnost. Danas svijet se promijenio. Standard je porastao, ali i cijene. Mladi koji odlaze, odlaze sa manje snova nego što su ih nosili njihovi roditelji. „Zato je naš cilj,“ kaže mirno, „da mladi ljudi ostanu ovđe. Da imaju priliku da rade, da stvaraju, da budu dio Plava ili susjednih opština. Dobra infrastruktura, nove veze s Podgoricom to su temelji koji daju nadu.“

Zastane na trenutak, pogleda prema jezeru i doda: „Tri moja rođena brata su u Sjedinjenim Državama. I najstariji sin, ima trideset devet godina. Ali mlađi, koji živi u Prištini, danas živi mirnije, bolje, sređenije. Nekada je Amerika bila „obećana zemlja“, a sada je to samo daljina.“ Govori jednostavno, ali svaka riječ ima intelektualnu snagu. „U političkom djelovanju uvijek ponavljam moramo se vratiti selu. Ne mislim samo na obrazovane ljude, već na sve one koji mogu da rade i stvaraju. Evropa danas pomaže razvoj poljoprivrede, i to treba iskoristiti. Zemlja je blago, a selo je budućnost.“ Plav, kaže, napreduje. Gradi se infrastruktura, uređuju se putevi, stvaraju bolji uslovi za život. „Turizam je naša šansa,“ dodaje. „Ove prirodne ljepote, ovo jezero, planine sve to ima izuzetan potencijal, i za ljetnji i za zimski turizam. Samo treba proširiti smještajne kapacitete i vjerovati u ono što imamo.“

Njegova lična borba traje već godinama. Borba protiv iseljavanja, za očuvanje jezika, kulture i običaja Albanaca. „Uspjeli smo da sačuvamo jezgro albanske zajednice u Crnoj Gori,“ kaže s ponosom. „Škole su aktivne, djeca uče na maternjem jeziku, i u osnovnoj i u srednjoj školi u Plavu.“ Jedanaest godina političkog rada donijelo mu je mnogo iskustva. „Trudio sam se da moj albanski narod ima prostor da živi ovđe, da opstane, da doprinosi Od opštine Plav do Vlade Crne Gore, bilo je razumijevanja i podrške za mnoge projekte.“ Zatim, kazuje i najsnažnije rečenice: „Ako želiš da te poštuju, moraš poštovati druge. Moraš komšiji, prijatelju, svakom čovjeku dati mogućnost da na svom jeziku kaže ono što ośeća.“ Za Ibera Hotija, multikulturalnost predstavlja snažnu viziju i način života. Zajednički ciljevi, međusobno razumijevanje, obrazovanje to su temelji opstanka. „Bez obrazovanja nema ništa,“ kaže. „Ono uči ljude ne samo da rade, već i da žive zajedno, da razumiju različitost i da je poštuju.“

Na kraju, snažno poručuje: „Duboko vjerujem u budućnost Plava. I u sve narode koji ovđe žive. Jer ako vjerujemo u čovjeka vjerujemo i u ovaj kraj.“
Albanca ne čini zemlja u kojoj živi, već riječ koju drži. Iber Hoti je dokaz toga. Hotske planine ostaše iza nas, visoke i nijeme, ali osta ova bilješka i trag o čovjeku. U toj borbi za albansku kulturu, identitet i jezik, Iber Hoti je utkao sebe ne u knjige, već u ljude, u svakodnevicu, u svojevrsnu kulturološku prizmu. Dogovorismo se da posjetim Hote, njegovo rodno selo, tamo đe vjetar nosi miris djetinjstva i đe su Hotske planine učiteljice. Da probam fliju, onu pravu, pečenu sloj po sloj ispod sača jelo koje traži vrijeme, strpljenje i ruke koje znaju red i mjeru. Da okusim vodu s izvora i vidim đe se rađaju ljudi koji nose Besu, riječ koja vrijedi više od života.