Nedavno je iz štampe izašla dvojezična knjiga, na crnogorskom i engleskom jeziku, istaknutog crnogorskog pravnika, montenegriste i borca za pravo svete i apostolske Crnogorske pravoslavne crkve, advokata Nikole Belade sa Cetinja. “Okupacija oltarom (Đe ste Crnogorci)” je snažna autorska knjiga. To je vatra u riječi. To je poziv na buđenje naroda. Čita se kao opomena i zakletva Crnoj Gori. Ova dragocjena i vrijedna publikacija donosi upečatljive kolumne, intervjue i stavove autora o pogubnom uticaju militantne Srpske pravoslavne crkve, objavljene u dnevnom listu “Pobjeda” i drugim crnogorskim medijima. Svaka riječ u njima nosi duh patritoske i intelektualne borbe, svaka rečenica postaje svjedočanstvo borbe za čast, identitet i trajanje i slobodu Crne Gore.

Artur Šopenhauer je kazao: „Čovjeku koji je intelektualno viši od drugih, śamoća pruža dvostruku korist. Prva je što je sam. Druga je što nije s drugima.“ Ta misao savršeno opisuje poziciju Nikole Belade. On je sam ali nije usamljen. Njegova riječ je oštra kao mač, ali čista kao molitva. Njegov glas nije protiv, nego za za Crnu Goru, za njenu slobodu, za njenu čast i za dostojanstvo naroda koji zna ko je i đe pripada. Kroz stranice ove knjige autor jasno i odlučno pokazuje kako se Crna Gora, pod pritiskom crkveno-političkih struktura, pretvara u teološku državu. On analizira kako SPC djeluje kao ideološki i institucionalni aparat koji zadire (satire) ustavni i pravni poredak, razara nacionalno tkivo i preuzima kulturne simbole. Belada piše pravnički precizno i tačno. Ne da bi mrzio, već da bi opomenuo.

Njegove riječi nose snagu pravednog gnjeva. Piše kao čovjek koji zna da borba za identitet nije samo politička ni kulturna, već moralna i duhovna, borba koja traje vjekovima i nastavlja se u svakom čovjeku koji se usudi da kaže JA SAM CRNOGORAC. Iako uporan i dostojanstven u svojoj borbi, Belada ne traži dominaciju. On želi da opomene i p(r)ozove sve Crnogorce da ustanu u intelektualnoj, moralnoj i duhovnoj borbi protiv dogme i velikosrpske ideologije, protiv mračnog sistema koji danas obuzima Crnu Goru i protiv onih koji mu svjesno doprinose.

U Evanđelju po Mateju 25:41 zapisano je: „Onda će reći i onima s lijeve strane idite od mene, prokleti, u oganj vječni koji je pripremljen đavolu i anđelima njegovim.“ Belada se svojim autorskim tekstovima obraća onima koji žele da satru svjetlost (crnogorske i građanske) slobode, onima koji misle da vjera može zamijeniti pravo da oltar može poniziti Ustav, da se narod može preoblikovati kroz litiju. Kroz kolumne objavljene u Pobjedi i drugim listovima, Belada je gradio svoj autorski credo. Pisao je o lažima, manipulacijama i licemjerju. Nikola Belada je sam svoj. Vodi svoje bitke bez želje za slavom i položajem. On ne ćuti. Govori snažno, argumentovano i hrabro. Prkosi zlim ljudima u zlom vremenu. Žorž Danton je rekao: „Ako još ima pravde, tada se nemam čega bojati. Ako je nema, znači da se boje oni koji hoće moju glavu.“ Belada, poput Dantona, ne bježi. On stoji sam naspram vojske neznanja i podaništva.

Od Starog do Novog zavjeta istorija čovječanstva ispisana je izdajama i izdajnicima. Zato autor podsjeća na riječi iz Prve Jovanove poslanice (2:9–11): „Ko govori da je u svjetlosti, a mrzi brata svojega, još je u tami. Ko ljubi brata svojega, u svjetlosti stoji, i nema sablazni u njemu. A ko mrzi brata svojega, u tami je i po tami hodi, i ne zna kuda ide jer mu tama zaslijepi oči.“

Ove riječi nose smisao cijele knjige. Okupacija oltarom je moralni dokument jednog vremena. To je svjedočanstvo čovjeka koji vjeruje da se Crna Gora mora braniti riječju, mišlju i dostojanstvom. Nikola Belada zna da je ovo borba u kojoj ne smijemo stati. Ne smijemo ćutati. Jer Crna Gora ne pripada samo Crnogorcima, već svima koji u njoj dišu slobodno. To je borba za pravednije društvo. Za čovjeka koji ne klanja ni oltaru ni vlasti, nego istini.

Belada zapisuje sljedeće kolumne: Svetosavlje koje nije duhovnost, već politika, Crna Gora koja je bolesna, ali ne i izgubljena, Monstat kao produžena ruka SPC-a, Sveci i grešnici, Virtuelna država koja prijeti da zamijeni stvarnu, Brutalnim falsifikovanjem crkva Srbije domogla se vrijedne imovine u Valdanosu, Crna Gora se pretvara u teološku državu, Crna Gora je za SPC virtuelna država i eksperiment psihološkog rata, Udar na ustavni i pravni poredak države, Intervju, Ukopaše nas 30 godina, a sada ni mrtvima mira ne daju, „Hitlerovi pravoslavci“, čiji su svetosavci?, Sveci i grešnici, „Ne možete služiti i Bogu i bogatstvu“ (Luka 16, 1–13), Crna Gora je bolesna, djelovanjem CPC doveden u pitanje teritorijalni integritet i ustavni poredak, Monstat kao filijala SPC, Sveti Monstat, U obruču smo, Crnogorci, Primjena evropskih standarda ili roditeljski sastanak.

Najjače i najupečatljivije među njima su: Svetosavlje koje nije duhovnost, već politika, u kojoj Belada razotkriva lažnu duhovnost pretvorenu u političku doktrinu. Crna Gora se pretvara u teološku državu, kao upozorenje na gubitak sekularnosti i stvaranje vjerske vlasti. Crna Gora je za SPC virtuelna država i eksperiment psihološkog rata, đe raskrinkava medijsko–duhovni inženjering; Brutalnim falsifikovanjem crkva Srbije domogla se vrijedne imovine u Valdanosu, kao primjer materijalnog interesa skrivenog iza svetih riječi; „Hitlerovi pravoslavci“, čiji su svetosavci?, najprovokativniji tekst o moralnom i ideološkom licemjerju; „Ne možete služiti i Bogu i bogatstvu“ (Luka 16, 1–13), u kojem poziva na povratak istinskoj vjeri, takođe Ukopaše nas 30 godina, a sada ni mrtvima mira ne daju, potresna slika naroda koji se i poslije smrti ne oslobađa političkog nasilja i poniženja.

Na kraju, Belada poručuje prije svega Crnogorcima, ali i svim građanima Crne Gore da se mora stati u odbranu temeljnih vrijednosti svih njenih naroda, koji su danas pod udarom militantne Srpske pravoslavne crkve i ideoloških struktura što razaraju tkivo države. Ta odbrana nije samo politički čin, već moralna obaveza i duhovni imperativ: odbraniti dostojanstvo, slobodu i sekularni karakter Crne Gore znači odbraniti samu suštinu ljudske savjesti. Kao i u svojim djelima, Belada gradi misao koja prevazilazi dnevnu politiku i zadire u samu etičku srž društva. U duhu razmišljanja Žaka Maritena, francuskog filozofa prava i religije, koji je u knjizi „Čovjek i država“ promišljao o granicama između duhovnog i svjetovnog, Belada jasno prepoznaje da kada vjera postane instrument vlasti ona prestaje biti put ka Bogu i pretvara se u oruđe porobljavanja čovjeka. Mariten upozorava da teokratska vlast, ako se ne ograniči, postaje poricanje i Boga i čovjeka, a upravo u tom duhu Belada govori vjera ne smije biti maska za moć, niti oltar za političke žrtve.

Na tragu razmišljanja Ernst-Volfgang Bekenferdea, njemačkog pravnika i teologa, koji je isticao da slobodna, sekularna država živi od pretpostavki koje sama ne može stvoriti, ali ih mora braniti kad ih neko pokuša uništiti, Belada uočava da Crna Gora živi upravo na tim pretpostavkama na duhovnoj toleranciji, građanskoj svijesti i ustavnoj sekularnosti. Ako se te vrijednosti uruše, država će izgubiti svoje moralno i pravno uporište. Jer OLTAR MOĆI SPC, kako ga Belada vidi, nije oltar vjere, ljubavi ni milosrđa to je oltar pogubljenja: oltar na kojem se žrtvuje istina radi interesa, sloboda radi poslušnosti, a narod radi ideologije. Na tom oltaru ne gori kandilo svetog Duha, već plamen laži, mržnje i pohlepe. To je oltar koji ne otvara put spasenju nego vodi u duhovno rasulo, oltar što razdvaja umjesto da sjedinjuje, ranjava umjesto da iscjeljuje i razara ono najčovječnije u biću. Zato Beladina poruka ima snagu zavjeta: Crna Gora može biti slobodna samo ako odbije da kleči pred oltarom moći, ako vjernik ostane vjernik, a država država. Samo tako može preživjeti i Crna Gora, i njeni ljudi, i ono najdragocjenije što ih povezuje čovjekova savjest pred Bogom i pred sobom.