Naslov “Diktat ili most” otvara temeljnu dilemu savremene civilizacije; postavlja čovjeka pred strukturu koja ga neprekidno potiskuje, oblikuje i guši, ili pred prag koji mu nudi mogućnost prelaska u novi prostor, u dimenziju slobode. Ovo nije samo kontrast između dva stanja, već poziv da se razumije sama priroda ljudske pozicije u svijetu. Dilema se ne nalazi u političkoj sferi, nego je to u ontološkoj srži svijesti, tamo gdje čovjek nastoji razumjeti svoje mjesto u poretku stvari i događaja.
Riječ “diktat” ne označava samo autoritarni poredak, već predstavlja čitavu logiku savremenog racionaliteta, sistem kojem se podvrgavaju misao, riječ i želja, vezani pravilima kontrole, mjerenja i predvidivosti. Unutar tog sistema, dominacija više ne zahtijeva spoljašnju silu, jer je poslušnost duboko usađena u svijest čovjeka. Racionalitet se ne nameće snagom, nego sa ritmom navike, oslanjajući se isključivo na materijalni dio antropologije, sa strukturom mišljenja koja je naučila da ne izlazi iz zadanih kontura.
Savremeni čovjek ne doživljava nadzor kao fizičko ograničenje, nego ga je prihvatio kao unutrašnje prisustvo granica koje su postavljene u njegovim vlastitim uvjerenjima. Sloboda se više ne doživljava kao čin, već kao navika, dok navika poprima oblik unaprijed određene odluke. U tom stanju, diktat ne djeluje kao represivni sistem, već kao mehanizam samoprilagođavanja, gdje čovjek ne slijedi naredbe, nego se predaje načinu mišljenja koji mu je dat kao jedini put.

***
Pred strukturom koja usađuje uvjerenje kao oblik racionalne dominacije, figura mosta se pojavljuje kao simbol prelaska. Nije samo metafora otpora, ali jeste neko međustanje, gdje se svijest zaustavlja između dva svijeta; jednog koji se ruši i drugog koji još nije dobio oblik. To zaustavljanje možda nije kolebanje, ali sigorno je priprema za preuzimanje odgovornosti prema generacijama koje dolaze.
Most je istovremeno granica i mogućnost, jer on povezuje ono što je bilo sa onim što se očekuje da može postati, tražeći pravu hrabrost prelaska, čin koji se ne događa bez odricanja od sigurnosti. Prelazak nije samo kretanje, već odluka da se promijeni dimenzija egzistencije, da se uđe u prostor gdje se čovjek ne prilagođava, nego bira da bude i da mijenja okolnosti.
U tom ritmu, most ne pripada nijednoj strani, jer pripada pokretu, svjesnom činu koji čini stvarnost protočnom. Diktat stabilizira svijet kroz poslušnost; most otvara cjelinu svijeta kroz povjerenje. Diktat zatvara glas u tišinu; most rađa glas koji artikuliše istinu. Pitanje “diktat ili most?” ne traži i ne pravi podjelu između dobra i zla, ali zato, otvara horizont između stagnacije i prelaska, između kontrole i svijesti. Ono što se postavlja kao problem nije samo kritika totalitarne strukture, to je promišljanje o mogućnosti transcendencije kroz razumijevanje.
Kada struktura sistema poprimi oblik zatvora, misao postaje most koji traži prelazak. Kada se globalni poredak pojavi kao mreža kontrole, ideja otvara prostor tamo gdje je mreža počela da puca. Nijedna epoha nije se predala koračanju bez svojih mostova, a pored svakog mosta stoje stražari koji čuvaju granicu. Razlika koja se ne mjeri njihovim oblikom, nađe oslonac na hrabrošću čovjeka da prepozna trenutak kada prelazak postaje moguć.
Naslov “Diktat ili most” nije izraženo da stoji kao retoričko suprotstavljanje, nego je to kao pitanje koje se dotiče konačnog značenja slobode. Iako ne traži podjelu između dva svijeta, ipak je to poziv da se razumije hoće li čovjek ostati unutar naučne zamke koja ga oblikuje, ili će izabrati prelazak ka unutrašnjem obnovljenju. Taj prelazak se događa kroz tihi prevrat, kroz svijest koja traži ravnotežu između moći i razumijevanja, između znanja i savjesti, između onoga što drži i onoga što poziva.
Dotični most je isprepleten sa ljudskom voljom, koji negira fizičko kretanje, ali je obavezna unutrašnja odluka. Svaka odluka koja se rađa iz svijesti predstavlja prvi korak izvan diktata, otvaranje prozora sa pogledom na slobodu. Taj korak ignoriše svaku vrstu bijega, ali je ponosan na svjedočanstvo karaktera koji bira da pređe, može se pomisliti da bi pobjegao, ali taj korak je znak puta da bi izgradio novi oblik bivstvovanja.

***
Tokom dvije hiljade godina civilizacije poznate kroz pisanu riječ, diktature su pronašle najpogodniju klimu za sprovođenje represije upravo u epohi globalizacije. Ta klima koju globalizatori nameću, osim što je društvena; istovremeno, u svojoj suštini ona je asocijalna, jer zahvata sve dimenzije ljudske egzistencije. Dodir, odnosno uvreda ličnosti, dešava se na individualnom nivou, tamo gdje svijest, izborna volja i dostojanstvo gube svoj prostor; kao što se dešava i na kapilarnom nivou, gdje kontrola prodire u najsitnije tkivo društvenog organizma, pa sve do nervnog centra sistema.
Globalizacija i globalizatori su proizveli novu formu misaonog homogeniteta, koji se razvija kroz ekonomski, tehnološki i kulturni centralizam. Na taj način, autoritarni sistemi su stekli efikasnost bez presedana u svojoj historiji. Društvo više ne traži političku dinamiku, jer je ritam kontrole zamijenio potrebu za pokretom. Struktura se stabilizirala nekim čudnim lažnim mirom, a gdje lažna sila se razvija sa istinitim krvoprolićem, i to dirigovanom kontrolom, kroz širenje straha instaliraju misaoni obrasac koji ne dopušta alternativu.
Dominacija tog misaonog obrasca poprimila je oblik tihe monističke svijesti, u kojoj političke opcije više ne predstavljaju stvarne razlike. Od ekstremne ljevice do takozvane ekstremne desnice, od liberalnog do konzervativnog, sve su stisnute unutar jedinstvenog okvira kontrole. Taj okvir je izgrađen pod kandžama kaste sa naučnom matricom, koja je sužila svaku pojavu simbola ljudskih zajednica, tretirajući kulturu kao prepreku, a identitet kao anomaliju.
Kasta koja drži u rukama sredstva znanja, tehnologije i psihologije mas, izgradila je novi mehanizam neutralizacije pluralizma. Umjesto množenja glasova, uspostavljen je programirani uniformitet, gdje se identitet više ne doživljava kao dimenzija kolektivnog ponosa, nego je to devijacija koja zahtijeva gašenje ili redefiniciju. Unutar tog horizonta, svaki pokušaj očuvanja kulturne autentičnosti klizi u aspiraciju nestabilnih masa, emocionalni zahtjev koji se sudara sa logikom globalnog sistema.
Na individualnom planu, sve definicije o sagledavanja budućnosti kao prostor mogućnosti, čak i teoretski je sužena do krajnjih granica. Savremeni čovjek je urbaniziran u duši, prestajuć da se smatra centar izabranog procesa, jer mu je nametnut takav oblik unutrašnjeg života. Želje su kolonizirane i potpuno kanalizirane u represivne zone, gdje nada više nema prostora da pusti korijen, dok dostojanstvo lebdi na periferiji interesa koji ga više ne obuhvataju.
Karakter, kao moralna dimenzija postojanosti, gubi svoje unutrašnje značenje kada više nema šta da brani. Bez ideala, bez horizonta, bez nade koja nadilazi sadašnjost, on se ogoljava od svoje dinamike i ostaje kao forma bez sadržaja. U tom stanju, čovjek prestaje biti subjekt historije, postaje obična sirovina i posljedica procesa kojeg, pored toga što nije u njegovom posjedu, on ga i ne razumije.

***
Savremeni čovjek doživljava historiju kao nešto strano što se događalo tamo negdje, nema osjećaj o sudjelovanju, osjeća se kao pomoćni materijal jednog projekta koji je stran za njegovu pažnju, shodno tome, ostavlja ga u enigmi. Unutar tog ritma, čovjek zaobilazi ličnu evidenciju poglavlja vremena, jer je uhvaćen i kreće se kroz sheme bez izbora, koje su ishod nametnutog programiranja. Shodno tome, za historiju nisu više važni svjedoci, ona se služi tihim sastojcima koji nose teret poretka stranog čovjeku i ljudskosti.
Kroz vijekove, lokalne i globalne elite osjećale su potrebu za ujedinjenjem, nekad kada su doživljavale klizanje ka porazu, jer su ideje koje su ih štitile izgubile svoju snagu, a nekad kada se pojavila nova ideja sa vizijom nade za budućnost. To ujedinjenje nije bilo slučajan čin, nego odgovor na unutrašnji ritam ljudskog razvoja, gdje potreba za razumijevanjem traži novi oblik.
Pad jedne ideje i rađanje druge dešavaju se kao istovremeni događaji, poput ontološkog ritma koji zahtijeva suočavanje. Stara ideja uvijek odlazi sa svojim epilogom, a nova se rađa velikim bolovima zrelosti. Preuzimanje odgovornosti za budući prostor slobode jeste unutarnji čin, i kao takav, to je i svjedočanstvo karaktera koji bira da se suoči sa ritmom rađanja, za koga je trijumf uokviren kao poziv na unutarnju izgradnju.
Diktature ne nastaju kao ogoljeni oblici represije. U svojim počecima, one se oslanjaju na ideje koje obećavaju napredak društvu, na vizije koje traže reorganizaciju postojećeg poretka. Čak i kada analiziraju historijske presedane koji su im omogućili produženje vlasti, one ne djeluju bez unutrašnje logike. Ali svaki režim koji ne uspije prepoznati epilog iscrpljenih ideja gubi sposobnost da ostane unutar razuma; i tako, kada ideja prestane nositi viziju, vlast gubi pravac.

***
U tom trenutku, kada se pojave dileme unutar sistema, diktatura više ne djeluje kao poredak koji vodi, nego je to težina inercije koja traži samoodržanje svim sredstvima i mogućnostima. Ona ne samo da više ne otvara puteve, nego i zatvara vlastito poglavlje putem nasilja, ali to nije više čin dominacije, nego znak straha koji je zauzeo mjesto unutar same strukture moći. Govor nasilja je prestanak dominacije, izcrpljena je snaga i sila, dok nesigurnost je poplavila svijest koja više ne nalazi oslonac ni u samoj sebi, jer je izgubila kredencijale budućnosti, počevši od političke kupole pa sve do beskućnika koji spavaju pod otvorenim nebom.
Kada se sistem počne plašiti samog sebe, loši su mu ili nikakvi saradnici i mišljenje, i uvjerenje, a ono što traži jeste samo tišina. On je već prestao graditi budućnost, a obavezuje se da čuva prošlost kao štit, koristeći sve resurse koje ima na raspolaganju: nasilje, laž, nemoral. U tom stanju, vlast više nije projekt, nego je ostatak ideje koja je izgubila vlastitu svjetlost.
Pitanje da li je ovo stanje u kojem živimo danas ne traži trenutni odgovor. Ono ostaje otvoreno, kao horizont koji čeka da bude osvijetljen idejom koja se može pojaviti sa jasnoćom i vizijom. Ako se rodi ideja koja ne govori jezikom slogana, nego se služi duhom ljudskog bića, tada prostor slobode više neće biti daleko obećanje, približit će se obliku življene sadašnjosti.
Takva ideja nije ovisna od predstave i spektakla, jer je savlada okolnosti jasnoćom; kad je ideja istinita ideja, angažman za prevrat jeste vrlo blizu nuli, sav trud ide za unutrašnju izgradnju. U njenom prisustvu, svaki diktat se pokazuje kao most koji se može preći, a ne kao zid koji treba srušiti. A takvi mostovi nisu vezani za ime graditelja, samo trebaju hrabrost onoga koji bira da pređe, a prelazak se dešava odlukom koja se rađa iz svijesti, dok sila i moć mogu samo da bdiju.
U tom ritmu, značenje slobode leži u u sposobnosti da se ona nadilazi, a napuštanje strukture, može da služisamo na identifikaciji slabića ili kukavice. U tom slučaju, mostovi čekaju da budu pređeni, bez obzira da li su odobreni od struktura sistema koji broji dane sebi. I svaki korak koji se rađa iz ideje predstavlja svjedočanstvo da čovjek još uvijek nije izgubio sposobnost da bira vlastiti pravac.

Epilog
Tišina koja ostaje kada se most ne pređe
Most nije izgrađen da ostane netaknut, jer on nije izgrađen da bude spomenik, ni da služi kao dekor napuštenog pejzaža. On je očiti poziv na prelazak, na hrabru odluku, na jasno svjedočanstvo. Ali, ako taj prelazak ne nastupi, gubitak prestaje biti samo historijski, ontološki će doživjeti opasnije posledice. Da, jeste, gubi se čovjek substancijalno, postaje apstraktna figura koja je odustala da se potvrdi kao biće koje u sebi nosi mogućnost izbora, svjedočenja, izgradnje novog oblika bivstvovanja.
Kada most ostane nepređen, on se pretvara u ogledalo straha koji se ne usuđuje da bude imenovan. Na jednoj strani stoje oni koji brane sistem, hraneći ga istrošenim uvjerenjima i tehnološkim fasadama koje ne poznaju čovjeka. Na drugoj strani stoje ljudi, oni koji traže promjenu, ali ne uspijevaju izgraditi novi oblik slobode. Obje strane, ako ne pređu, gube dio sebe, možda onaj najbolji ljudski dio koji može svjedočiti karakter, artikulisati istinu, nositi teret odgovornosti.
Most traži tihu, unutrašnju, iskrenu i hrabru odluku, bez pažnje tuđih očiju, bez sluha ljudi koji žele prepoznati onog koji prolazi. Traži da čovjek prizna da sloboda nije poklon, da je to egzistencijalna dimenzija koju treba graditi hrabrošću i sviješću. A kada ta odluka izostane, ne ostaje više nijedan prostor u kojem čovjek može biti svjedok samom sebi. On postaje posljedica tuđih ciljeva, odustaje da bude subjekt, pretvori se u ostatak, a mogao je biti graditelj.
Ako ne pređe, čovjek se rastvara u strukturi, i nema ga više, izgubi se. Gubi se ritam karaktera, glas savjesti, svjetlost ideja koje su mogle da se rode. A ono što ostaje nije tišina mira, nego je tišina koja više ne govori istinu. Most ne čeka beskonačno, ako se ne pređe, on postaje sjećanje na izgubljenu mogućnost.
Zato, prelazak je nužnost bivstvovanja, luksuz ideje bez praktičnog koraka bez, odlučnog rizika, ne može dokazati da je vlasnik svoje slobode. I svaki čovjek koji odluči da ne pređe, ostavlja iza sebe ne samo jednu zatvorenu epohu bez uspjeha, nego i važan dio sebe koji se više neće vratiti. Most nije mjesto gdje se čovjek spašava, ali je mjesto gdje svjedoči da je još uvijek živ.